Domovina iznad svega (1)
Piše: mr. sc. Šime LETINA
U bivšoj velikosrpskoj tvorevini Jugoslaviji, od njezina osnutka 1918. do raspada 1990., Hrvati su bili proganjani, zatvarani, mučeni i ubijani. Mnogi su nestali bez oproštaja sa svojim najmilijima. Kosti im godinama trunu u slovenskim i hrvatskim jamama ili po gorama i travnjacima diljem bivše Jugoslavije, od Slovenije do Makedonije. Režimi su se mijenjali, ali ciljevi su bili isti. Što manje Hrvata, tim bolje za Jugoslaviju! Zločinci su uvijek opravdavali svoj zločin nad Hrvatima. Po Titovu mišljenju ubijanje Hrvata se moralo dogoditi, jer je trebalo zadovoljiti Srbe, a po Milovanu Đilasu Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. Kroz više od 65 godina jugoslavenski vlastodršci su čvrsto držali istinu pod željeznim poklopcem koji nitko nije smio otvoriti i javno opisati žrtve i herojstvo Hrvata koji su se od 1918. do 1990. zalagali i borili za hrvatsku državu.
U Hrvatskoj se nije smjelo znati o hrvatskim križarima, bleiburškim žrtvama i emigrantskim povratnicima koji su se vraćali u domovinu da s križarima počnu ili nastave borbu za neovisnu Hrvatsku. Uspostavom današnje hrvatske države, željezni je poklopac doduše bio podignut, ali pojedinci i grupe su nastavili ponavljati “jugoslavensku istinu“ po kojoj su jugoslavenski partizani bili istinski borci, a Hrvati koji su se borili za hrvatsku državu, fašisti, izdajice i narodni neprijatelji. Uslijed toga Hrvatska ni danas, trideset godina nakon njezine nezavisnosti, ne može napredovati, jer se na lažima ne gradi budućnost. Na pitanje, kako se suprostaviti tim lažima, odgovor je: upornošću i istinom! Mnogi su to već učinili, a drugi su dužni učiniti.
Neda Rosandić Šarić: Domovina iznad svega, moj otac Mime Rosandić, Ogranak Matice hrvatske Vinkovci i Ogranak Matice hrvatske Čitluk), Zagreb, 2021.
Očevo pismo kćerima
Neda Rosandić Šarić, poznata emigrantska politička aktivistkinja, a devedesetih godina hrvatska veleposlanica u Argentini, nedavno je napravila velik iskorak. Objavila je knjigu pod naslovom: “Domovina iznad svega, moj otac Mime Rosandić” i u njoj opisala potresnu priču o svom ocu, hrvatskom domoljubu, revolucionaru i mučeniku, Mimi Rosandiću, koji se odazvao “Akciji Deseti Travnja” i u travnju 1948. vratio u domovinu s ciljem da sudjeluje u revolucionarnoj borbi za uspostavu hrvatske države. (Nakladnik: Ogranak Matice hrvatske Vinkovci; Ogranak Matice hrvatske Čitluk) Urednici knjige su dr. sc. Tomislav Jonjić i Maja Runje.
U ovu potresnu priču Jonjić nas uvodi Rosandićevim oproštajnim pismom od svoje tri kćerkice prije odlaska u domovinu. U pismu je sažeta njegova očinska ljubav prema djeci koju zauvijek ostavlja, ali ne zbog sebe već zbog Hrvatske. U njemu otac svoj odlazak u domovinu predstavlja kao predestiniranu sudbinu koju nije mogao ni smio izbjeći. Domovina mu to ne dopušta i on se toj sudbini i osobnom zavjetu pokorava, a Svevišnjemu, čiji je poziv osjetio u glasu vlastite savjesti, skrušeno odgovara: Fiat voluntas tua.
U predgovoru knjige Jonjić nas upozorava na neka slična povijesna i tragična pisma, poput onoga koje je Petar Zrinski 29. travnja 1671. uputio svojoj supruzi, banici Katarini, te na pismo mladoga hrvatskog revolucionara Marka Hranilovića, koje je napisao majci u rujanskoj noći 1931., prije nego je izdahnuo na vješalima u dvorištu sudbenog stola u zagrebačkoj Petrinjskoj ulici. Svoj komentar Jonjić završava: “Čitali smo, dakle, dosta tih tužnih a veličanstvenih dokumenata, tih pisama što su istodobno i najintimnije ispovijedi i hrabra svjedočanstva rodoljublja i opće etičke pouke, pravi kategorički imperativi, upravo katekizmi našega rodoljublja, naše vjere i, što bi Matoš rekao, naše veze s Bogom i čovječanstvom; ali jedno od tih pisama za naš ukus stoji iznad sviju ostalih: to je pismo kojim se – polazeći ‘za svojom zvizdom’, potpuno svjestan da ih nikad više ne će vidjeti, stavljajući, pomiren s Bogom, i sebe i njih na žrtvenik slobodne i neovisne Hrvatske – od triju svojih malenih kćeri oprašta, i njihov oprost što ih u tuđemu svijetu ostavlja sirotama, moli njihov otac, ‘ćakan’, Mime Rosandić (1900.-1948.), hrvatski politički borac, uznik, političar i mučenik. U šest kratkih rečenica toga pisma sublimiran je život pojedinca, obitelji i naroda.”
Pogledajmo potresni oproštaj oca od svoje djece: “Draga Anera, Mara (Nedino srednje ime) i Ika! Evo vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima. Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu moje drage curice oprostite što vas je ostavio sirote. Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj do groba vjerne. Vaš ćakan, Mime”
Zadnji susret
Prije odlaska u domovinu, Mime Rosandić se kratko sastao sa suprugom i kćerkicama u proljeće 1947. Susret je bio pokraj rijeke Tene u blizini logora Fermo u Italiji, gdje su bili smješteni Hrvati koji su izmakli nožu jugoslavenske vojske i lovu britanskih obavještajaca koji su uhićivali istaknute Hrvate i slali ih u jugoslavensku klaonicu.
Autorica knjige, koja tada nije imala ni pune četiri godine, sjeća se kako je s majkom i sestrama išla na taj sastanak. Oca su srele na polovici potoka. Nju je čvrsto uhvatio za ruku i preveo je na drugu stranu potoka. Ta slika ostala je u njezinu sjećanju cijeloga života i poticala je na vjernost očevim idealima. Zahvalna je svojoj dobroj majci koja je u njoj i njezinim sestrama budila uspomenu na oca i poticala ih na ljubav prema njemu i Hrvatskoj. “Majka nas je puno učila o Hrvatskoj, odgajala nas je za ljubav prema Hrvatskoj. Poticala je u nama vjeru i nadu u bolju budućnost. Sanjala je, kao i mnogi drugi, o povratku kući, ali povratak nije doživjela. No pred samu smrt dočekala je proglašenje hrvatske samostalnosti, uspostavu demokratske Republike Hrvatske.” Ljubav prema ocu Nedu je uvijek nukala da o njemu dozna što više. Još kao djevojčica počela je slušati i čitati sve što su drugi o njemu govorili i pisali. “Uvijek sam htjela čuti svaku pojedinost, malo po malo slagala sam sliku o očevu putu kroz život, o hodu nadasve posvećenom Hrvatskoj.”
Od djetinjstva do političke djelatnosti
Iako ističe da o očevu djetinjstvu ne zna puno, očito je da je Neda svojom upornošću i znatiželjom uspjela prikupiti važne podatke o njemu kao čovjeku i Hrvatu. Mime Rosandić je rođen 4. studenog 1900. u selu Kaniža kraj Gospića. U Gospiću je završio gimnaziju, a na Sveučilištu u Zagrebu je postao inženjer šumarstva. Starčevićevu misao o nužnosti stvaranja samostalne države Hrvatske primio je vjerojatno još u gimnazijskim danima. Marko Došen, poznati rodoljub i član Starčevićeve stranke prava, bio mu je uzor i politički učitelj. Vrlo rano je upoznao hrvatske mladiće, svoje kasnije političke suradnike, koji su se okupljali oko Marka Došena. To su bili Mate, Ivica, Jurica i Marko Frković, Juco Rukavina, Nikola Orešković, Mile Starčević mlađi, Andrija Artuković i Jozo Dumandžić. U Zagrebu se uključio u politička zbivanja, a 1924. je bio izabran za predsjednika sveučilišne organizacije Hrvatske republikanske seljačke stranke. S njime su u vodstvo bili izabrani Mile Starčević i Mate Frković. O njihovu izboru izvjestio je Lički Hrvat. U uvodniku lista urednik Marko Došen je napisao: „Mi ne ćemo robovanja. Hoćemo dostojan život. Hoćemo pravicu.”
U Vinkovcima je radio kao šumarski inžinjer i upoznao mladu djevojku Finu Obelić, koja je iz Novske bila došla u Vinkovce k sestri. Iako su se upoznali i zaručili 1928., zbog njegove političke djelatnosti i čestih zatvora, vjenčali su se tek 1938. Njihovi vjenčani kumovi su bili Mile Budak i Mate Frković, s kojima su bili u prijateljskim odnosima. Njihove su obitelji kasnije proživjele sličnu i tešku sudbinu. Budakova supruga Ivka pronađena je mrtva u bunaru 11. travnja 1940. Iako se govorilo o samoubojstvu, po mišljenju onih koji su je poznavali najvjerojatnije je da ubijena po nalogu iz Beograda. Nakon propasti NDH jugoslavenski krvnici su ubili Milu Budaka i njegovu kćer Grozdu. Njegova druga kćer Neda uspjela se spasiti. Sa svojim suprugom Krešom Pukom, sinom dr. Mirka Puka, došla je u SAD i s njime dugo godina povučeno živjela u saveznoj državi Iowa. Nedina majka, koja je dobro poznavala obitelj Budak, sastala se s Nedom Budak (Puk) 1973.
Život u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
Uspostavu Nezavisne Države Hrvatske Mime Rosandić je dočekao u Podravskoj Slatini, a njegova supruga u Novskoj. Ubrzo su stigli u Zagreb i privremeno se smjestili u stanu kod Jose Rukavine. Po sjećanju Nedine majke, poglavnik dr. Ante Pavelić je ponudio Mimi Rosandiću ministarsku dužnost, ali je on to sa zahvalnošću odbio. Prihvatio je dužnost državnog tajnika u Ministarstvu šuma i ruda, na čijem je čelu bio Ivica Frković. Nakon preuzimanja dužnosti unajmili su stan u Maksimirskoj ulici. Ubrzo im se rodila kćer Anera, a dvije godine kasnije i druga kćer Neda Mara Rosandić. Zbog očeve stalne odsutnosti i majčinog velikog posla, roditelji su zaposlili mladu djevojku Iku Duić kao kućnu pomoćnicu. “Ika je bila vrlo radišna, poštena i potpuno odana našoj obitelji. Kuhala je i prala robu, pa i borcima koji su dolazili s ratišta.”
Talijanska okupacija, te četnički i partizanski napadi na Hrvatsku i Hrvate poremetili su oduševljenje koje je nastalo uspostavom NDH-a. Hrvati su morali bježati da spase život. Mnogi su dolazili iz Like u Zagreb i tražili materijalnu pomoć. Nakon kapitulacije Italije 1943. i poništenja Rimskih ugovora, prilike su se počele mijenjati, a s njima i hrvatska taktika. Dr. Mladen Lorković i Ante Vokić su pokušali doći u vezu sa zapadnim saveznicima, no Nijemci su otkrili njihov pokušaj i tražili da im Hrvatska sudi zbog veleizdaje. Sud ih ipak nije osudio na smrt, već na zatvor i gubitak vojnih činova. Prije samog povlačenja u svibnju 1945. Lorkovića i Vokića je netko ubio na svoju ruku. Njihova smrt je i danas velika zagonetka.
Napuštanje Domovine
Obitelj Rosandić je Zagreb napustila 6. svibnja 1945. Otputovali su automobilom kojim je upravljao ing. Stanko Mavrek. Uz Mavreka, njegovu suprugu i majku, u automobilu su bile Rosandićeva supruga, dvije kćeri, majka Mara i Ika Duić, kućna pomoćnica. Njegova dva brata, Joso i Ive, bili su u velikoj koloni hrvatskih civila, a on je putovao sa skupinom dr. Vlatka Mačeka, kojemu je Hrvatska vlada bila osigurala zaštitu i financijsku pomoć. “Tada se mislilo da bi on u sljedećem razdoblju mogao preuzeti vodeću ulogu i spasiti Hrvatsku, ali to se, kako znamo, nije dogodilo, zato što je Maček Hrvatsku uvijek gledao u okvirima Jugoslavije a ne kao samostalnu državu.”
Rosandić je s Mačekom stigao do Krupendorfa. Odatle je Maček s pratnjom produžio, a Rosandić je sačekao svoju obitelj i krenuo prema Klagenfurtu. U Klagenfurtu je zatekao članove Hrvatske vlade i nekoliko viših državnih činovnika, koji su, zbog straha da bi Rusi mogli zauzeti Klagenfurt, brzo otišli u Turracher Hohe. Rosandić je želio biti s narodom i zato je odlučio sa ženom i djecom ostati u Klagenfurtu. O tome Neda Šarić piše: „Tko zna kakva bi bila naša sudbina da su roditelji te večeri otišli tamo gdje su bili članovi vlade. Bi li itko od nas ostao živ“, s pravom pita Neda Šarić, jer su Englezi velik broj ministara zarobili i izručili jugoslavenskim partizanima. Nažalost, Englezi su brzo upali u Klagenfurt i uhitili tamošnje Hrvate. Strpali su ih u stočne vagone i vlakom odvezli u nepoznatom pravcu. Kad su stigli u Villach, odobrenjem američkog predstavnika, umjesto prema Jugoslaviji, vlak je otišao prema logoru Fermo u Italiji. Ljudi su odahnuli, jer je trenutačna opasnost prošla. Tamo su stigli 18. srpnja 1945.
Logor Fermo
Logor Fermo je bio pod britanskim nadzorom, a upravitelj logora je bio major Scott, Irac, a nakon njega major White, Britanac. U logoru je bilo Hrvata iz svih hrvatskih pokrajina, s različitom prošlošću i zvanjima. Nitko od njih nije bio slobodan ni siguran. Uza svu opasnost, pokušali su živjeti što normalnijim životom. Nedjeljom i blagdanima imali su sv. misu na hrvatskom jeziku. Osnivali su pjevačka društva i izdavali razne novine, knjige i brošure. Imali su i svoj Predstavnički odbor koji je koordinirao rad u logoru. Predsjednik Odbora je bio prof. Dušan Žanko. U logoru je postojala javna kuhinja u kojoj su ljudi primali hranu. No hranu su mogli dobiti samo oni koji su bili na službenoj listi, a mnogi se nisu usudili prijaviti zbog opasnosti, što znači da nisu mogli dobivati hranu. Jedan od njih je bio i Mime Rosandić. Srećom, mnogi Hrvati koji su dobivali hranu potajno su je dijelili s onima koji nisu bili na listi. Poslije nekog vremena, Mime Rosandić se prijavio kao Frane Manestar. Slobodnije se mogao kretati po logoru i dobivati hranu, no i dalje je bio oprezan i nastojao što manje dolaziti u logor. Obitelj Rosandić je u logoru dobila treću kćerkicu, kojoj su dali ime Ikica.
Poslije ugovora koji je bio potpisan između britanskih savezničkih snaga i Titove Jugoslavije, opasnosti za Hrvate u logoru postale su još veće. Jugoslavenska vlada je slala Britancima liste s imenima Hrvata koje je tražila da joj se izruče. “Majka je govorila kako je našem kumu ing. Juri Petraku, koji je u upravi logora radio kao predstavnik izbjeglica, major White jednom prilikom pokazao popis ljudi kojima je prijetilo uhićenje. Na popisu bilo je ime Frane Manestara, a uz ime je u zagradi pisalo Mime Rosandić.“
Uz brigu o osobnoj sigurnosti, hrvatski su logoraši bili zabrinuti i za sudbinu Hrvata u domovini, posebno za sudbinu članova svojih obitelji i rodbine koje su ostavili iza sebe. Neki su se potajno vraćali u domovinu, kako bi doznali pravu istinu. Neda opisuje slučaj mladića iz Like, koji je otkrio njezinom ocu da namjerava otići u domovinu izvidjeti situaciju i sobom dovesti svoju djevojku. Njezin otac ga je zamolio da pokuša doznati, je li živ pukovnik Delko Bogdanić. Mladić je otišao u Hrvatsku i sretno se vratio sa svojom djevojkom. Mimi Rosandiću je rekao da nije uspio doći u vezu s Bogdanićem, ali da je od ljudi čuo kako po šumama ima križara, koji su nastavili borbu. Kasnije se saznalo da je početkom 1946. Delko Bogdanić sebi oduzeo život, jer nije htio živ pasti u ruke neprijatelja. U logoru Fermo bila je njegova supruga Anđa i njihove dvije kćeri, Magda i Đurđica. One su kasnije sretno stigle u Argentinu. Đurđica Bogdanić, mlađa kći Delkova, bila je s Nedom Rosandić u prvom razredu u školi hrvatskih milosrdnica „Cristo Rey“ u Buenos Airesu. Njihove su obitelji godinama bile povezane prijateljstvom.
Od prijatelja Rosandićeve obitelji u logoru Fermu bila je Minka Rukavina, sestra Jose (Juce) Rukavina. Joso je još kao mladić pripadao gospićkoj pravaškoj skupini u kojoj je bio i Mime Rosandić. Godine 1932. sudjelovao je u Velebitskom ustanku, zbog čega su ga vlasti Kraljevine Jugoslavije osudile na višegodišnju robiju i u zatvoru zvjerski mučili. U Tamswegu (Austrija) 17. svibnja 1945. Britanci su ga uhitili s većom grupom Hrvata i predali ga jugoslavenskim partizanima. Ubijen je u lipnju 1945., ali mu se za grob ne zna.
U Škofjoj Loki partizani su ubili njegovu majku Tonku, rođenu Pavičić, sina Juricu, sestru Anku Blažeković i njezina supruga Lucijana Blažekovića, nećakinju Cecu Blažeković, i ženinu sestru Olgu Milinković. Supruga Nevenka, s kćerima Minkom i Verom, te petnaestogodišnjom nećakinjom Višnjom Blažeković, preživjela je Križni put i stigla u Zagreb. Odveli su ih u zatvor. U hodu prema zatvoru Višnja Blažeković je na papiru napisala ime i adresu svoje tete Minke Rukavine i bacila ga na cestu. Božjom milošću, taj papirić je pronašao jedan čovjek i odnio ga Minki Rukavini. Ona je odmah pošla u potragu i brzo pronašla zarobljenu rodbinu. Stražari su joj predali malu Minkicu i Višnju i rekli da sutradan dođe po bratovu ženu i najmlađu nećakinju Veru. Sutradan su joj dali malu Veru, ali Nevenku su zadržali i ubrzo je ubili. Neda Šarić vjeruje da je u ovo ubojstvo bio upleten gospićki komunist i zločinac Jakov Blažević. Nakon Nevenkine smrti vlasti su htjele tri male curice smjestiti u dom, ali je Minka Rukavina odlučila s njima pobjeći u Italiju. U tome je uspjela i s njima došla u logor Fermo. Odatle je kasnije sa svoje tri nećakinje otišla u Buenos Aires i za njih se brinula.
U logoru Fermu je umrla Nedina baka Mara, 2. rujna 1947. Živjela je u nadi da će još jednom vidjeti sina Mimu, ali on se u to vrijeme u Austriji pripremao za put u Hrvatsku. Pokopana je na mjesnome groblju, u blizini logora.
Politička djelatnost
Uz kulturnu, vjersku i športsku djelatnost, Hrvati su se bavili i politikom. Nekoliko mjeseci poslije svibanjskog egzodusa i Bleiburške tragedije, 20. rujna 1945. u malom austrijskom mjestu Spittal na Dravi sastali su se preživjeli hrvatski ministri, dr. Džafer Kulenović, dr. Lovro Sušić, ing. Ivica Frković, dr. Josip Balen, dr. Mate Frković i dr. Jozo Dumandžić, te Božidar Kavran. Osnovali su tijelo, nazvano Hrvatsko državno vodstvo (HDV). Članovi tijela su bili dr. L. Sušić, dr. M. Frković i B. Kavran, a malo kasnije i dr. Meho Mehičić. Dr. Lovro Sušić imenovan je za predsjednika. To tijelo (HDV) je kasnije upravljalo akcijom „Deseti travnja“, koju su 1946. zamislili dopukovnik Josip Braco Tomljenović, Krešo Župan, Blaž Jurković i Ivica Gržeta. Oni su napravili plan i predložili da izabrani časnici idu natrag u domovinu i ondje se povežu s vojnicima koji su ostali u šumama i djelovali kao križari. Mime Rosandić je održavao vezu između njih i dr. Sušića. Sušiću je poslao plan, a ovaj je brzo potvrdio da ga HDV prihvaća. Time je bio službeno oblikovan veliki hrvatski pothvat, s ciljem obnavljanja borbe. U svibnju 1946. dr. Mate Frković i dr. Josip Balen, kao predstavnici HDV-a, preselili su se iz Austrije u Rim, gdje su trebali raditi na razvitku akcije „Deseti travnja“. No na putu prema Rimu, čim su stupili na talijansko tlo, Britanci su ih uhitili. Kad je za to doznao, Mime Rosandić odmah je počeo pripreme za njihovo oslobođenje.
Preseljenje u Rim
Nekoliko mjeseci kasnije, u listopadu 1946. dr. Ante Pavelić se iz Austrije preselio u Italiju. Došao je u pratnji Božidara Kavrana, koga je Hrvatsko državno vodstvo već bilo postavilo na čelo pothvata akcije „Deseti travnja“. Tom prilikom Kavran se sastao s Mimom Rosandićem i rekao mu da je HDV odlučilo da Rim bude središnjica i da će dr. M. Frković imati vodeću ulogu u tome. Za Hrvate Rim je bio važno mjesto iz više razloga. U njemu je živio vlč. Krunoslav Draganović, koji se dosta brinuo o izbjeglicama, a drugi razlog je bio u tome što je u Rimu bio i Hrvatski zavod sv. Jeronima u čijim se prostorijama nalazio Hrvatski odbor. Na čelu odbora su bili prof. Ivan Oršanić i general Vilko Pečnikar. Oršanić i Pečnikar su pružali pomoć novodošlim Hrvatima i na stranim jezicima pisali proglase, članke i priopćenja.
Nakon Kavranova povratka u Austriju, dr. Frković je u Rimu sazvao sastanak na koji su iz Ferma doputovali Mime Rosandić, Josip Braco Tomljenović, Krešo Župan, Ivica Gržeta, Ante Kolarac i Julije Špalj. S njima je trebao putovati general Moškov, no tih dana su Englezi uhitili njega i Franu Šarića. Moškova su izručili Jugoslaviji, gdje ga je komunistički režim smaknuo. Krajem siječnja 1947. Mime Rosandić se preselio u Rim. U Fermo se vraćao češće zbog obitelji, ali i zbog održavanja političkih sastanaka i dogovora s ljudima.
Odlazak dobrovoljaca
Čim je bila uspostavljena veza, zvana „Šmit“, u Austriju je otputovala grupa dragovoljaca i to Božidar Petračić, Vladimir Hranilović, Vjekoslav Španiček, Stjepan Križanić i Josef Jezovšek, a nakon njih Julie Špalj, Mime Rosandić i Mate Frković. Rosandić i Frković su vlakom putovali do Pontebba, a odatle su pješice preko Alpa stigli u Villach. Austrijska policija je uhitila Rosandića, jer nije imao dokumenata i odvela ga u zatvor. Nakon izlaska iz zatvora, Rosandić je s Frkovićem, Krešom Županom i Ivicom Gržeta otišao u operativnu središnjicu u Troifachu, blizu Villacha, a odatle sam u Mösel i smjestio se u šumsku baraku u kojoj je već stanovalo nekoliko boraca. Koncem rujna 1947. u Grazu je posjetio svoga prijatelja ing. Ivicu Frkovića i njegovu suprugu Ljerku, koje je dvije godine ranije pogodila velika obiteljska tragedija. Među članovima visokih dužnosnika vlade Nezavisne Države Hrvatske, koje su Englezi zarobili u Tamswegu u Austriji 17. svibnja 1945., bilo je njihove troje djece – dvadesetdvogodišnja Mirna, šesnaestogodišnja Jasna i trinaestogodišnji Vladimir. Englezi su zarobljenike u Rosenbachu predali jugoslavenskim partizanima, koji su na putu u blizini Škofje Loke 25. svibnja 1945. ubili Mirnu. Jasna i Vladimir su stigli živi u Zagreb. Nekoliko mjeseci kasnije, njihov ujak Krsto Vuković uspio je potajno Vladimira prevesti u Austriju. Jasna je ostala u Zagrebu, ali joj se brzo izgubio svaki trag. Jugokomunisti su je ubili. Da spase Vladimira, roditelji su odselili u Argentinu.
Svršetak u idućem broju