Sakralni kiparski opus Josipa Marinovića
Donosimo ulomke iz iscrpnog teksta Damira Markulina, objavljenog u Cetinskim vrilima (v. Cetinska vrila, Glasilo Matice hrvatske u Sinju, Godina 28, br. 56, 2020.), o sakralnom opusu Josipa Marinovića.
JOSIP MARINOVIĆ, suvremeni hrvatski kipar, rođen je godine 1937. u Skopju, u obitelji Augusta i Zorke. Njegova se obitelj već 1941. preselila u Zagreb, u kojem su se trajno nastanili, živjeli i radili. Da bismo razumjeli njegov kompleksni kiparski habitus i proces formiranja njegova likovnoga identiteta, važno je istaknuti procese spoznavanja, utjecaje i susrete s respektabilnim kiparima onoga vremena. Već s trinaest godina upoznao je kiparsko stvaralaštvo Ante Despota koji je na njega imao snažan utjecaj u smislu ljubavi prema kiparstvu i dubokoj intimnoj navezanosti s kiparstvom, gotovo poslanja i budućega kiparskog stvaralaštva. Upravo stoga upisao je studij kiparstva u Likovnoj akademiji u Zagrebu u klasi profesora i kipara Grge Antunca, bliskog suradnika Ivana Meštrovića. U kasnijoj fazi studiranja našao se u studijskoj grupi profesora i kipara Frana Kršinića, od kojeg je prihvatio i usvojio osnove tradicijskog kiparstva sa snažnom refleksijom na antička umijeća. Već tada, tijekom studija profilirao se kao primarni realist u stilu moderne. Nakon završetka studija u majstorskoj radionici Frana Kršinića, klasika hrvatske umjetnosti, usavršava kiparska umijeća i završava specijalku za monumentalnu plastiku. Njihova suradnja uz prijateljska druženja profesora i studenta razvija se tijekom jednog desetljeća i prerasta u suradnički odnos. Kršinićev likovni utjecaj vidljiv je u njegovim kiparskim djelima, iako je Marinović formirao osobnu kiparsku spoznaju i izgradio svoj prepoznatljiv stil. Nakon završetka Likovne akademije godine 1960. posvećuje se sakralnoj umjetnosti od koje i živi. Sakralni motivi njegova su likovna preokupacija u okviru koje najčešće radi lik i prizore s Majkom Božjom. Značajan dio njegova opusa sakralne je tematike, a s obzirom na izloške u javnom prostoru, doista možemo utvrditi kako su njegovi radovi obogatili crkvenu umjetnost u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Istodobno sa sakralnim kiparstvom Josip Marinović razvija autorsku plastiku i posvećuje se ženskom aktu. U središtu njegova zanimanja jest ljudska figurativnost temeljena na portretima i aktovskim prizorima. Ženski lik dominira u njegovom stvaralaštvu. Imao je naglašen samostalni stvaralački životni put u kojem je kontinuirano razvijao dva stvaralačka smjera: sakralni i svjetovni…
Izvorište njegova likovnog stvaralaštva jest u najdubljoj nutrini postojanja, okrenutosti k duhovnom, emocionalnom i metafizičkom. Unutarnji umjetnički naboj, božanska intuicija i profinjena senzibilnost dovode ga u moćnu kreativnost. U maniri lakoće stvaranja od ideje do materijalizacije likovnoga djela, Marinović izgrađuje osobni likovni svijet duboko utkan u suvremeno hrvatsko kiparstvo. Njegove kiparske izvedbe ljudske figuracije demistificiraju smisao samoga bitka čovjekova i šalju jasnu poruku okrenutosti vjeri, mističnom ispunjenju i slavljenju života.
U svom životom vijeku Josip Marinović realizirao je niz javnih skulptura, a neke od njih su: mramorni kip Čudotvorne gospe Sinjske postavljen u dvorištu Franjevačkog samostana u Sinju, brončani odljev kipa Čudotvorne Gospe postavljen na Gradu u Sinju, kip Isusa polažu u grob (četrnaesta postaja Križnog puta na Sinjskoj tvrđavi), kip Majke Božje nazvan Mati Slobode, postavljen u Crkvi Sveta Mati Slobode u Zagrebu, kip Gospe od Anđela postavljen u Perivoju od slave Gospe od Anđela u Imotskom te više javnih skulptura u BiH, od kojih su neke uništene tijekom rata.
Čudotvorna Gospa Sinjska, mramor, postavljena u dvorišnom prostoru Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske jedinstveno je ostvarena javna skulptura velikih dimenzija (visina 270 cm) u prepoznatljivoj Marinovićevoj maniri. Vizualnim dojmom sugerira na stanje Blaženstva i Brigu Majke. Rubovi skulpture s blagim prijelazima i nježnim vanjskim obrisima s lakoćom se integriraju u prostor. Lice Majke Božje oblikovano je finim prijelazima anatomije lica i dominira općim prizorom, sugerira Mir i Molitvu. Dinamika skulpture ostvarena je u razvedenim linijama ruku. Gesta desne ruke blago usmjerene prema Nebu poziv je na Obraćenje, Spasenje i Vjeru. Lijeva ruka je blago položena na tijelo, ruka je koja daje blagoslov i odaje dojam mirnoće i brige za čovjeka. Tekstura kamena u završnoj obradbi dovedena je do krajnje finoće, snažno ističe putenost materijala, a snaga mramorne bjeline apostrofira Čistoću i Nevinost. Kontemplativni identitet prostora sjedinjen je s formom i sadržajem skulpture.
Brončana skulptura Čudotvorne Gospe Sinjske s razigranim odnosom svjetla i sjene, postavljena je na dominantnoj uporišnoj točki grada Sinja i okolice, na Starom gradu. Skulptura je odljevena u bronci i na Gospinu licu i rukama, igrom svjetla i sjene u blagim prijelazima pojačava se dojam mira i tišine, a na grubljim rubnim teksturama svjetlo se fragmentira i nepravilno razlama stvarajući čudesan odsjaj. Vizualne atribucije skulpture uspostavljaju nadosjetilno, duhovno ozračje. Skulptura dominira u javnom prostoru, zapravo, golemim vizualnim i prostornim kapacitetom.
Isusa polažu u grob, bronca, 14. postaja Križnog puta, golema je plastika postavljena na Gradu u Sinju kao dio sakralno-umjetničke instalacije postaja Križnog puta, koje pokazuju Marinovićevu oblikotvornu moć izvedbe i složene skulpture više osoba s detaljno razrađenom anatomijom ljudskih tijela. Raščlanjeni volumen ostvaruje dinamičnu kompoziciju volumena i prostora. Živi odnos prostora i skulpture naglašava negativnu formu. Izvedeni kiparski prizor polaganja beživotnog Isusova tijela u grob uspostavlja meditativnu atmosferu u prostoru. Isusovo lice je u stanju Blaženstva i Mira, i na njemu nema tragova patnje i boli, njime autor sugerira vjeru u Život Vječni. Njegovu neprolaznost i veličinu. Tekstura je razigrana i živa s prijelazima od blago hrapave površine do uglančane. Zbog takvog kiparskog rješenja svjetlo se fragmentarno kida na hrapavim površinama, a sjene naglašavaju beživotnost materijala. Fokus u prizoru stavljen je na Isusovo lice, na kojem se svjetlost blago prelama u sjenu i simulira organičku tvornost, Isusovu tjelesnu smrt.
U svibnju 2019. godine plemenitom gestom Josip Marinović je darovao preko dvije stotine svojih kiparskih djela Franjevačkom samostanu Svetišta Čudotvorne Gospe Sinjske iskazujući iznad svega ljudsku i umjetničku dimenziju. Odluku o darivanju donio je, kao da nam je sam rekao… jer je osjetio silnu ljubav franjevaca prema umjetnosti i razumijevanje sinjske sredine za očuvanje kiparskih djela iz njegova opusa.“ Svakako treba istaknuti nemjerljiv doprinos fra Mirka Marića, kustosa Arheološke zbirke Franjevačkoga samostana, u realizaciji ove darovnice i otvaranju Galerije Marinović u prostorijama Franjevačkog samostana. S obzirom na to da Galerija Marinović nema potreban kapacitet za trajni smještaj i prezentiranje ovog velikog opusa, iščekuje se novo prostorno rješenje. Marinovićeva darovnica kiparskih djela visoke je umjetničko-estetske vrijednosti i samim tim postaje značajnim doprinosom likovnoj baštini koju bi grad Sinj, Županija Splitsko-dalmatinska a u širem kontekstu i ovaj dio Hrvatske čuvao, sačuvao i trajno prezentirao javnosti.
(…)
Pogledom na njegovo kiparsko stvaralaštvo s retrospektivnog ili pak recentnog aspekta može se uočiti kontinuitet koji je njegovom važnom odrednicom. Kao veliki majstor realizma u stilu moderne dao je silan doprinos hrvatskom i europskom kiparstvu i omogućio da tradicionalno kiparsko umijeće živi do danas. Božji dar, nadosjetno stanje Marinoviću je omogućilo govor u tišini, osebujni kiparski zapis za vječnost.
Damir MARKULIN