Domovina iznad svega (2)

Piše: mr. sc. Šime LETINA

U bivšoj velikosrpskoj tvorevini Jugoslaviji, od njezina osnutka 1918. do raspada 1990., Hrvati su bili proganjani, zatvarani, mučeni i ubijani. Mnogi su nestali bez oproštaja sa svojim najmilijima. Kosti im godinama trunu u slovenskim i hrvatskim jamama ili po gorama i travnjacima diljem bivše Jugoslavije, od Slovenije do Makedonije. Režimi su se mijenjali, ali ciljevi su bili isti. Što manje Hrvata, tim bolje za Jugoslaviju! Zločinci su uvijek opravdavali svoj zločin nad Hrvatima. Po Titovu mišljenju ubijanje Hrvata se moralo dogoditi, jer je trebalo zadovoljiti Srbe, a po Milovanu Đilasu Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti. Kroz više od 65 godina jugoslavenski vlastodršci su čvrsto držali istinu pod željeznim poklopcem koji nitko nije smio otvoriti i javno opisati žrtve i herojstvo Hrvata koji su se od 1918. do 1990. zalagali i borili za hrvatsku državu.

U Hrvatskoj se nije smjelo znati o hrvatskim križarima, bleiburškim žrtvama i emigrantskim povratnicima koji su se vraćali u domovinu da s križarima počnu ili nastave borbu za neovisnu Hrvatsku. Uspostavom današnje hrvatske države, željezni je poklopac doduše bio podignut, ali pojedinci i grupe su nastavili ponavljati “jugoslavensku istinu“ po kojoj su jugoslavenski partizani bili istinski borci, a Hrvati koji su se borili za hrvatsku državu, fašisti, izdajice i narodni neprijatelji. Uslijed toga Hrvatska ni danas, trideset godina nakon njezine nezavisnosti, ne može napredovati, jer se na lažima ne gradi budućnost. Na pitanje, kako se suprostaviti tim lažima, odgovor je: upornošću i istinom! Mnogi su to već učinili, a drugi su dužni učiniti.

Neda Rosandić Šarić: Domovina iznad svega, moj otac Mime Rosandić, Ogranak Matice hrvatske Vinkovci i Ogranak Matice hrvatske Čitluk, Zagreb, 2021.

S

upruga Mime Rosandića je vrlo malo znala o muževu životu, kretanjima i aktivnostima. Pisma su od njega, doduše, stizala, ali u njima nije bilo informacija o njegovu životu i radu. Supruga je živjela u stalnoj brizi za djecu i strahu za muža. Za Božić, 16. prosinca 1947. Rosandić je iz Austrije poslao pismo djeci u kojem je napisao:

„Draga dico! Želim vam sretne Božićne blagdane te da budete dobre mami i da je dobro slušate. Isto tako i ostalima u kući. Svakako mi se javite, da znam što radite i kako živite. Ja vam nemam ništa poslati za ovaj Božić, a za drugi će već biti bolje. Nikamo ne treba ići jer nije dobro ni tamo kuda su ostali otišli. Nije ni lipo, ni pametno, ni pošteno od nikoga da uzmiče, a pogotovo ako je to stalno. Ja neću uzmaknuti pa se ne znam što dogodilo. Jedino Aneri šaljem sličicu, da ju mama nauči pivca narisati. Sve vas lipo pozdravlja, vaš tata.“

Mime Rosandić i Branko Kuštro planirali su skupa ići u domovinu i zato su u Möselu proveli zimu 1947./48., no krajem siječnja 1948. Rosandić je iz nepoznatih razloga otišao u Unterwald kod Krste Vukovića. Tu se sastao s nekim tko je dobro poznavao njega, dr. Frkovića i Vukovića. Iz Udbinih dokumenata autorica knjige je doznala da je taj radio za Udbu i da mu je kodno ime bilo “Tinka”.

No tko se krio iza tog kodnog imena? Je li to bio Božo Gregl ili Miško Vučetić, koji su dobro poznavali dr. Frkovića ili netko treći? Dr. Frković je kasnije Gregla i Vučetića smatrao izdajicama. Agent „Tinka“ u izvješću koje je 1. ožujka 1948. poslao u Jugoslaviju piše da je bio kod Krste Vukovića i da je s njime i Mimom Rosandićem razgovarao o hrvatskim pregovorima s Amerikancima. U izvješću također spominje da M. Rosandić vjeruje da će uskoro doći do ratnog sukoba između zapadnih saveznika i SSSR-a i da u tome vidi hrvatsku priliku, iako misli da će i bez toga Jugoslavija propasti. Ističe da su Vuković i Rosandić razgovarali i o budućoj ulozi dr. Ante Pavelića u hrvatskoj borbi, te da je Rosandić rekao kako dr. Pavelića poštuje, ali da u emigraciji i u domovinskom otporu treba tražiti nove vođe.

Koncem ožujka 1948. Kavran je pozvao Branka Kuštru da se spremi za odlazak u domovinu. Prema jugoslavenskim informacijama Udba je skupinu u kojoj je bio Kuštro uhitila već 27. ožujka 1948. Rosandiću, a vjerojatno ni Kuštri, nije bilo jasno, zašto je Kavran pozvao samo Kuštru, a ne i njega. Je li Kavran tu odluku donio na svoju ruku, teško je danas znati, no iz pisama koje je u to vrijeme Rosandić pisao dr. Lovri Sušiću, očito je da se Rosandić nije uvijek slagao s donesenim odlukama.

Autorica knjige posjeduje tri pisma koja je njezin otac poslao dr. Sušiću. Pisma je dobila od povjesničara dr. sc. Jere Jareba. U jednom od njih Rosandić piše o nezdravoj atmosferi i čudnom ponašanju među prijateljima. Ističe da se jedino složnim i odgovornim radom, „bez bolesne ambicije“ može ići naprijed. Uslijed sigurnosti dopisivanje je bilo pod kodnim imenima. Sušićevo kodno ime je bilo Onkel, Frkovićevo Teta Ana, Kavranovo Matek, a Rosandićevo Tvrtko.

Uslijed sve većih opasnosti Hrvati su željeli što prije napustiti logor Fermo i Europu i odseliti u Sjevernu ili Južnu Ameriku. Mnogi su otputovali u Argentinu. Supruga Mime Rosandića odlučila je također s djecom odseliti u Argentinu, no nije joj bilo lako osigurati taj put. Njezin suprug je znao za njezine poteškoće, ali je bio svjestan da joj ne može pomoći. Da ga je to boljelo i mučilo vidi se iz pisma koje je 25. ožujka 1948. napisao dr. Sušiću: „Moji su nedavno bili u Bagnoliu, za put prema Argentini. Izgleda da su je teško primili jer ima puno dice, Aneru, Maru i Iku. I to je isto bilo s Nevenkom Sudar. Smatraju da ne će same biti sposobne dicu prehraniti. Sada kada su pošle, neka idu, jer im ja zbilja nikako ne mogu pomoći.“

Na kraju pisma Rosandić piše: „Evo to ti nabaci, a ti odluči kako misliš da je najbolje. Odlazim u bazu, i poslije mislim dalje u Ameriku. Tvrtko“. (Amerika je bila kodno ime za Hrvatsku.)

Dr. Sušić je 5. travnja 1948. odgovorio na Rosandićeva pisma i u odgovoru piše da se slaže s njegovom analizom o hrvatskoj situaciji i pokušava mu objasniti razloge za nedisciplinu koja je vladala. Ističe da je slom države mnoge šokirao i prouzrokovao pravi kaos. Time su, smatra on, bili poljuljani svi autoriteti tako da nitko nikoga nije priznavao ni poštivao. Svoje pismo Sušić završava riječima:

„Ako se još prije odlaska ne vidimo, ja Te ovim putem ali u duhu grlim i zazivljem nad Tebe i nad sve naše dolje Božji blagoslov. Bilo sretno i uspješno. Pozdravi sve naše dolje … Bog vas čuvao i ravnao vašim putevima, da stignete do pobjede, u duhu ću biti uvijek s vama. Sve za Hrvatsku! Tvoj Onkel.“

Očev put u nepovrat

Krajem ožujka 1948. Mime Rosandić je iz Mösela došao u bazu u Trofaiach. Tu ga je dočekala skupina s kojom je malo kasnije krenuo u Hrvatsku. U skupini su bili Julije Špalj, Marko Balenović, Mile Markovinović, Nikola Stanić i Milan Žilić. Vodiči skupine bili su Srećko Rover, zvani Bimbo i Miško Vučetić, onaj kojega je Mate Frković kasnije nazvao izdajicom. U jutarnjim satima 14. travnja 1948. skupina je krenula na put u nepovrat. Iz Trofaiacha su autobusom putovali do Leobena, a odatle vlakom do Leibnitza, a iz Leibnitza su krenuli pješice preko austrijsko-slovenske granice. Prema tvrdnjama Udbe svi su bili uhićeni sljedećeg dana, 15. travnja 1948. S njima je trebao ići i dr. Vladimir Sabolić, ali nije uspio na vrijeme izaći iz američke zone. No, Saboliću nije to bio prvi ni posljednji pokušaj. Prvi put je otišao u domovinu u listopadu 1947. sa skupinom koju je predvodio Josip Tomljenović. Kad su stigli u Hrvatsku on je primijetio da ih novi vodič vodi u suprotnom pravcu od onoga kojim su po dogovoru trebali ići. Bilo mu je to sumnjivo i odlučio se vratiti natrag. Nakon povratka u Austriju sastao se s Kavranom i opisao mu što se dogodilo. Kavran ga je uvjeravao da su svi ostali sretno stigli, no na žalost nije bio u pravu, jer su svi bili uhićeni 25. listopada 1947.

Nakon dva neuspjela pokušaja, Sabolić je ponovno otišao, ali se više nije vratio. Prema jugoslavenskim informacijama Udba je uhitila cijelu skupinu 4. lipnja 1948. godine. Uzalud su njegova supruga i sin Petar od njega čekali vijest. Devedesetih godina sin Petar koji je živio u SAD, kad je doznao da je Neda Šarić kćerka Mime Rosandića, obratio joj se pismom. Pisao joj je kako su, nakon očeva odlaska, on i majka čekali da im se otac na neki način javi i kad se nije javljao shvatili su da nešto nije u redu. Nakon toga on (Petar) je otišao Kavranu i pitao ga o očevoj sudbini, a Kavran mu je rekao da su svi sretno stigli. Bio je to njegov prvi i posljednji susret s Kavranom, jer je dan nakon toga susreta Kavran otputovao u domovinu, a Udba ga je uhvatila 3. srpnja 1948.

Svaki sa svojom sudbinom

Brod kojim je iz Italije u Argentinu otputovala obitelj Mime Rosandić stigao je 29. travnja 1948. godine u luku Buenos Airesa. Mime Rosandić je tada bio u rukama svojih budućih ubojica. Njegova supruga i tri kćerkice su se snalazile kako su znale i mogle. Argentinske vlasti su ih privremeno smjestile u prihvatni izbjeglički hotel. Majka je željela čim prije naći posao, jer su oni koji su dobivali posao mogli brže i lakše naći pristojan stan. Htjela je da posao i stan budu što bliže hrvatskoj zajednici, jer je željela da joj djeca odrastu u hrvatskoj sredini. U izbjegličkom hotelu Rosandići su upoznali Iku Šarić i njezina dva sina, šestogodišnjeg Stipu i njegovoga mlađeg brata Franu. Oca su im ubili jugoslavenski partizani. Stipe Šarić i Neda Rosandić su odrasli u istoj sredini i vjenčali se 1970. Iz Argentine su doselili u SAD i živjeli u Clevelandu, Ohio.

Uhićenja, istrage i mučenja

Koncem četrdesetih godina vijesti iz Hrvatske u Argentinu su sporo stizale, ali Neda Rosandić Šarić, iako je tada bila dijete, dobro se sjeća tragične vijesti o uhićenju pripadnika Kavranove skupine. Čikaški list Danica, koji su objavljivali hrvatski franjevci, donio je na naslovnoj stranici pretisak iz zagrebačkog Vjesnika od 11. srpnja 1948., o uhićenju pripadnika akcije. Uz članak je bila i fotografija. Njezina majka je prepoznala svoga muža. „Moje sjećanje na tu situaciju je sjećanje na osjećaj da mora da se dogodilo nešto strašno. I sada imam živo pred očima prizor kako majka zatvara vrata naše sobe i mi ostajemo same. Bila je svjesna da nas je snašla tragedija, slutila je da ocu nema spasa, da će smrtno stradati. Ali bila je hrabra i odlučna. Bila je obuzeta patnjom, ali je odlučila da se ne će predati. Cilj pred očima bio joj je jasan. Boriti se za svoje troje male djece, sama.”

Od tada pa nadalje, Neda je mislila o očevu uhićenju i mučenjima koje je proživljavao od samog uhićenja do smaknuća. Ona ni danas ne zna pravi datum njegova uhićenja. U jednom dosjeu koji je pronašla u Hrvatskom državnom arhivu piše da su pripadnike skupine u kojoj je bio njezin otac uhitili 15. travnja 1948., dakle samo dan nakon njihova odlaska na put, dok u drugom dokumentu piše da su bili uhićeni nekoliko dana poslije ulaska u Jugoslaviju. Ta razlika s pravom dovodi Nedu do zaključka da je njezina sestrična Marija, koja je živjela u Gospiću, vjerojatno bila u pravu kad joj je devedesetih godina tvrdila da je njezina oca vidjela u Gospiću u blizini njihove kuće u proljeće 1948. Marija se nije sjećala datuma, ali dobro se sjećala da je bilo u proljeće 1948. Ispred kuće je vidjela čovjeka u partizanskoj uniformi s kapom preko ušiju, koji je, nakon davanja znaka prstom na usnama da šuti, brzo nestao. Marija je tada imala osam godina i u tom trenutku je mislila da vidi svoga oca, ali kad je kasnije doznala da je njezin otac Joso tada već bio u Argentini, zaključila je da je to bio stric Mime.

Mučenje zatvorenika počelo je odmah, nakon njihova uhićenja. Uz iznimku Ljube Miloša, svi drugi su ostali vjerni svojim idealima i istini. Miloš je govorio ono što su mu rekli da mora reći. Prema Udbinom izvješću Mime Rosandić je za Miloševu izjavu rekao da je to „crna laž i kleveta.“ Dakle, očito je da Rosandić ni nakon strašnih mučenja nije bio slomljen. Ivan Prusac u svojoj knjizi Tragedija Kavrana i drugova, opisuje da je Božidar Kavran s prijezirom slušao Miloševe izjave. Prusac također spominje kako mu je kasnije Milan Žilić, koji je bio u Rosandićevoj skupini, pričao da je morao čistiti ćeliju u kojoj su stražari ubijali zatvorenike. Mučili su ih, a neke na mjestu ubijali, ali od njih nisu čuli ono što su željeli čuti. Krvnike je mučilo herojsko držanje optuženih zatvorenika. Filipa Radoša su mučili, ali on je šutio. Vinku Dundoviću bi vezali ruke i noge, a nakon toga stavili bi mu štakora na trbuh da ga grize. Htjeli su ga prisiliti da optuži Josipa Tomljenovića, ali nisu uspjeli. Devedesetih godina Neda Šarić je pronašla i pročitala zapisnike o saslušanju njezina oca. Na vrhu zapisnika piše: „O saslušanju Rosandić Mime Milan, kao okrivljenoga, sastavljeno 21. 4. 1948. u kancelarijskim prostorijama UDB-e 162 za Hrvatsku u Zagrebu“. Na kraju zapisnika piše: „Saslušani, Mime Rosandić, v. r.“

Optužnica

Sredinom lipnja 1948. Udba je sastavila optužnicu kojom je teretila pedesetoricu uhićenika akcije „Deseti travnja“. Za vrijeme suđenja Udba je uključila još trojicu, koje je uhitila tek u lipnju 1948. godine. To su bili Božidar Kavran, Vladimir Sabolić i Vjekoslav Blaškov. Trideset sedmorica uhićenih nije bila uključena i nije ih bilo na javnome suđenju. Optužnica je počinjala: „Javno tužilaštvo Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Beograd, 17. juna 1948., Optužnica – Vrhovnom sudu Narodne Republike Hrvatske“.

Tužitelj je bio Josip Hrnčević, koji je s ponosom isticao da je komunist i partizan. Optužnica je imala 56 strojem pisanih stranica. Kao pokretača akcije teretila je “Hrvatsko Državno Vodstvo“, a za izvršenje plana Božu Kavrana, Matu Frkovića, Lovru Sušića i Antu Pavelića.

Mimu Rosandića je Udba optužila kao ustašu i petokolonaša. „Optuženi Rosandić spada u red najstarijih i najistaknutijih članova ustaškog rukovodstva, kako za vrijeme okupacije tako i nakon bijega iz zemlje u emigraciju. Njegov rad za ustašku stvar datira od 1930. godine u Vinkovcima, gdje je u društvu s opt. Petračićem i drugima radio na pridobivanju ljudi za Pavelića i ustaše.“

Suđenje

Suđenje, koje je počelo 12. srpnja 1948., a završilo 27. kolovoza 1948., bilo je puka formalnost, jer su kazne bile unaprijed određene. Održavalo se u velikoj dvorani staroga Zagrebačkog velesajma, na zagrebačkoj Savskoj cesti, na mjestu gdje su danas nalazi Studentski centar. Zarobljenike su dovozili u policijskim vozilima. Uz svakoga od njih bila su dva policajca. Optuženici su bili izmučeni i umorni.

Na suđenju je sudjelovalo pet sudaca. Predsjednik Sudskog vijeća je bio dr. Žarko Vimpulšek, a uz njega članovi Vijeća, Čedo Rajačić, Stjepan Mežnarić i Ivan Pirker, te zapisničar Branko Bazala. Tužitelji su bili dr. Josip Hrnčević, u ime Federativne Narodne Republike Jugoslavije, dr. Josip Brnčić, javni tužitelj Narodne Republike Hrvatske i dr. Tomislav Marković, pomoćnik javnog tužitelja Narodne Republike Hrvatske.

Optuženici su imali službene branitelje. Dr. Mate Tafra bio je branitelj Mime Rosandića, Josipa Tomljenovića i Božidara Petračića. Na suđenje je mogla doći i rodbina optuženih. U ime Rosandićeve obitelji na suđenju je bila mlada Katica Mraović Slutej, koja je kasnije pričala da se Mime Rosandić na sudu držao hrabro i dostojanstveno i da je govorio mirno i odvažno.

Očeva završna riječ

Optuženima je bilo dopušteno da pred kraj suđenja mogu javno reći nekoliko riječi. Većina je odbila tu mogućnost, ali Mime Rosandić je to iskoristio i izrekao riječi koje su ga definirale kao čovjeka i hrvatskog rodoljuba. Bile su to povijesne riječi, koje se, kako ističe njegova kćer Neda, nikada ne zaboravljaju. Nije se kajao niti je molio milost od onih koji su ga mučili i osudili. Bio je svjestan da svoj život stavlja na oltar domovine, za bolju budućnost svoga naroda.

Evo njegovih zadnjih riječi: „U životu nisam nikada nikog prijavio, nikada nikoga denuncirao i nikad nikome nažao učinio. Ja s ove strane nemam veze niti s kriminalom niti s tajnim agentstvom, čime bih osramotio svoj hrvatski narod. Priznajem, Vrhovni sude, da sam uvijek bio vjeran svome hrvatskom narodu, da sam uvijek bio za njegovu državu, da sam uvijek bio onaj koji je mislio samo na dobro hrvatskog naroda i želio mu samo dobro. S te strane mogu reći da su kraj mene prošle hrpe zlata i u Hrvatskoj i vani. Nikada ga nisam pogledao jer sam smatrao da je egoizam najveće zlo koje svakog čovjeka tereti, da je to najveća nevolja, koja dovodi do najneugodnijih situacija. S te strane ja s ovog mjesta izjavljujem, da mi je, eto, krivo, i da se nalazim u teškoj duševnoj situaciji. Ja razumijem mušku, fair borbu, ali ne razumijem borbu koja isključuje ljudsko dostojanstvo i koja čovjeka ponižava do nerazumne stvari. U ovom teškom momentu završavam. Molim svoju dječicu Aneru, Maru i Ivku da mi oproste što ih ostavljam sirotama. Vaš ćakan nije uhvaćen u krađi volova, već na polju svog idealizma. Molim svakog tko me poznaje da mi oprosti ako sam ga bilo čime uvrijedio. Mojem dragom hrvatskom narodu kažem da sam ga nesebično ljubio, da mu sebe prinosim na žrtvenik. Hrvatski narode, budi mi blag sudac. Ostavi me u dobroj uspomeni. Živ i sretan ti, i moja država Hrvatska!“ Nakon toga tužitelj Hrnčević je ironično rekao: „Sad ste čuli izljev patriotizma!“

Rodbina i život u domovini

Zahvaljujući preživjeloj rodbini u domovini, posebno sestrični Mariji, kćeri strica Jose, Neda Rosandić Šarić je devedesetih godina doznala životnu tragediju članova obitelji strica Jose i Ive. Neda je Mariji pripovijedala o njezinu ocu Josi i stricu Ivi, koji su 1948., kao i njezina majka otišli u Argentinu, a Marija je njoj pričala o tužnom djetinjstvu i životu bez tate. Ispričala joj je kako je prije pada NDH njezina obitelj živjela u kući Rosandića u gospićkoj Centralskoj ulici. U jednom stanu su živjeli njezini roditelji s njom i njezinom mlađom sestrom Ankicom, a u drugom stanu stric Ive i strina Manda sa svojom djecom, sinom Antom i kćerkom Ivkom. Marija se sjeća da je zadnji put oca vidjela 4. travnja 1945. godine u kući kuma Živka Alića u selu Budaku, u blizini Gospića. Majka joj je kasnije ispričala, kako se nakon pada Gospića otac pokušao ponovo s njima sastati, ali nije uspio. Hrvatsku je napustio bez njih, zajedno s bratom Ivom i Miminom obitelji.

U knjizi autorica donosi zapažanja i uspomene na svoje stričeve, Josu i Ivu, koji su, poput tolikih Hrvata, morali tražiti utočiste u dalekoj Argentini. „Moja su sjećanja na stričeve vrlo lijepa… Živjeli su skromno, ali uzorno. Svake bi nedjelje išli na misu u crkvu sv. Josipa…”

Iz razgovora s Marijom Neda je također doznala kako je u kući obitelji Rosandić zavladala tuga i očaj, nakon uhićenja njezina oca i ljudi iz Kavranove skupine. No, tim tragičnim događajem nije bila pogođena samo obitelj Rosandić, već i mnogi gospićki Hrvati, koji su, nakon propasti hrvatske države, polagali veliku nadu u preživjele hrvatske izbjeglice. Novine su o uhićenim Hrvatima pisale kao o bandi i razbojnicima. Kad su dvije nevjeste, Marijina majka i strina Manda, čule da Mime ima pravo na jedan posjet u zatvoru, odlučile su s Marijom i Ivkom otići u Zagreb i posjetiti ga. Dok su čekale vlak na gospićkom kolodvoru pripadnici jugoslavenske policije uhapsili su Ivku. Srećom, nakon nekoliko dana su je pustili i one su se ponovo uputile u Zagreb. Kad su došle u Zagreb rečeno im je da zatvorenika ne mogu vidjeti, jer da je pravo na posjet iskoristila neka njihova daljnja rodica. Ta se žena ipak javila rodbini (Nedinoj teti Katici) i rekla da je posjetila zatvorenika. Rekla je da je jako mršav i da je u razgovoru skrivao ruke, ali da je ona primijetila da na prstima nema nokte.

Presuda

Poslije dvotjednog sudskog procesa, na dan 27. kolovoza 1948. predsjednik sudskog vijeća dr. Žarko Vimpulšek izrekao je presudu. Većina je bila osuđena na smrt vješanjem, a manji broj strijeljanjem. Svi su osuđeni u ime naroda. Smrtna kazna izvršena je vješanjem nad sljedećim licima: Miloš Ljubo, Vrban Ante, Pehar Nikola, Miličević Adam, Vasilj Mato, Martinović Jakob, Kavran Božidar, Rosandić Mime, Sabolić Vladimir, Blaškov Vjekoslav, Tomljenović Josip, Špalj Julije, Strmečki Geno Izidor, Kršul Eduard, Srnak Rudolf, Mičić Božidar, Tuk Emil, Kuštro Branko, Žilić Bariša, Šop Ivan. Smrtna kazna izvršena je strijeljanjem nad sljedećim licima: Petračić Božidar, Gržeta Ivica, Jagarinec Mijo, Jezovšek Josip, Hranilović Vladimir, Križanić Stjepan, Španiček Vjekoslav, Želimir Liko, Pribanić Milan, Tošić Dušan, Panić Todor, Vukić Pavle, Vragolović Ivan, Matijašić Josip, Petek Franjo, Mesić Martin, Preka Jure, Čota Mihajlo, Pribilović Eduard, Medonić Jakov, Zlatar Leon, Alagić Tahir, Šmid Ivan. Iz skupine u kojoj je bio Mime Rosandić četvorica su osuđeni na smrt i to Mime Rosandić, Julije Špalj, Marko Balenović i Mile Marovinović. Nikola Stanić je bio osuđen na zatvorsku kaznu od dvadeset godina, a Milan Žanić na petnaest godina. Prema knjizi Ivana Prusca Stanić je u zatvoru teško obolio. Nisu ga htjeli liječiti, već su ga odveli na zatvorsko groblje i tamo ga strijeljali. Žilić je izdržao kaznu, ali je nakon toga brzo umro.

Zaključak

Autorica knjige s pravom ističe da je ponosna na očevo držanje na suđenju. Ona zna da je njezin otac bio osuđen na smrt samo zato što je bio protiv Jugoslavije i za hrvatsku državu. Onima koji su godinama, nakon njegova smaknuća, pitali, „kako je mogao otići i ostaviti ženu i djecu,“ Neda je smireno, ali ponosno odgovarala: „Moj tata je otišao braniti Hrvatsku!“ Ona je uvijek bila svjesna da je njezinom tati i ljudima poput njega domovina bila iznad svega i da su zbog nje žrtvovali sebe i svoju obitelj. U želji da bude što vjernija životnom cilju svoga oca, Neda se vrlo rano uključila u političku borbu s onima koji su stopostotno bili za hrvatsku državu. Surađivala je sa svima koji su učili iz hrvatske prošlosti i radili za hrvatsku budućnost. U tim mislima koncem osamdesetih godina svojoj majci je rekla da je odlučila politički poduprijeti dr. Franju Tuđmana, dakle bivšeg partizana i čovjeka koji je u vrijeme II. svjetskog rata bio na strani onih koji su, zbog Hrvatske, objesili njezina oca. Majku je uvjerila da je dr. Tuđman za hrvatsku državu i da je od svih drugih najbolja osoba da bude na čelu pokreta za hrvatsko oslobođenje. Dr. Tuđman se sastaje s Nedom i njezinom majkom i daje im do znanja da pismo koje je Nedin otac napisao njoj i sestrama ne pripada samo njima već cijelom hrvatskom narodu. “Ovo nije privatno pismo, ovo je značajno i povijesno pismo, molim lijepo, moram ga imati,“ inzistirao je dr. Tuđman.

Onome tko pročita ovu knjigu bit će jasno da autorica knjige nije opterećena prošlošću i da je u mislima na oca, svoj život posvetila hrvatskoj budućnosti. Njezina politička širokogrudnost, optimizam i praštanje proizlaze iz njezinih stajališta i riječi. Tu njezinu vrlinu dobro je uočila urednica knjige Maja Runje, koja u svom kratkom „Pogovoru“ piše: „Neda Rosandić Šarić zaslužuje još najmanje jednu pohvalu, i to za vjeru i optimizam koji ispunjaju stranice knjige. Nema u ovome štivu tuge. Gledala je iz očeve perspektive, a život i povijest ocu su dali za pravo i ispunili su njegove želje. Njegova su djeca narasla u čvrste ljude, točno onako kako je savjetovao u pismu prije odlaska. A Hrvati su nastavili ondje gdje su on i njegovi drugovi stali, i uredili su svoj dom. I uređuju ga i dalje, da bude kao iz njegovih snova.“

Neda javno daje do znanja da za smrt svoga oca ne krivi nikoga od onih koji su davali upute i donosili odluke za odlazak hrvatskih skupina u domovinu. „Nikoga iz Hrvatskoga Državnog Vodstva ne teretim za smrt svog oca i za propast akcije. Tko su bili neprijatelji, jasno je. Među Hrvatima treba krivima smatrati samo one koji su bili izdajice svoje domovine.“

Ona ispravno shvaća značenje hrvatske države i narodne slobode za koju je njezin otac dao svoj život i zato na kraju knjige, u strahu da hrvatski narod ne izgubi tu slobodu, citira stihove Ivanke Madunić Kuzmanović, koji glase: “Život sam za slobodu dao. Čuvajte je, da nisam uzalud pao!“

Mime Rosandić je pripadao generaciji hrvatskih idealista, koja je bila spremna pridonijeti najveću žrtvu za ostvarenje hrvatske države i narodne slobode. U znak zahvalnosti njemu i njegovim suborcima preporučam ovu knjigu svima koji žele doznati istinu o hrvatskoj prošlosti i na toj istini graditi hrvatsku budućnost.

Svršetak