OPERACIJA OLUJA: ZAVRŠETAK HUMANITARNE KATASTROFE I GENOCIDA U JUGOISTOČNOJ EUROPI (1)
Autori: DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ
U nekoliko nastavaka i sljedećih brojeva Hrvatskoga slova, donosimo znanstveni rad Dorothy S. McClellan, profesorice međunarodnog kaznenog prava i Nikole Kneza, filmskog redatelja o VRO Oluja. Rad je poslužio i kao predložak scenariju za dokumentarni film „Operation Storm“ / Operacija Oluja, na engleskom jeziku, prilagođen američkom gledateljstvu, edukativan i koji svojim sadržajem objašnjava hrvatsku borbu za neovisnost i stvaranje samostalne države, te obranu od agresije i velikosrpske politike, koja je takvu agresiju i omogućila, s lažnim obrazloženjem kako se time željelo očuvati Jugoslaviju. O filmu ćemo još posebno pisati, a prošle godine, za 25. obljetnicu, vidjelo ga je jako puno ljudi, a englesku i hrvatsku inačicu možete pogledati na internetskim stranicama croatia-film.com/copy-4-of-project. Uz Dorothy S. McClellan, scenarij potpisuje i dr. sc. Miroslav Međimorec, a producenti filma su i Dan Radoš, te dr. sc. Miroslav Međimorec, a film je dobio i Srebrnu Remi Nagradu / Silver Remi Award na 53. WorldFestivalu Houston godine 2020. Osim toga, dokumentarni film Operation Storm na engleskom jeziku prikazan je u SAD-u i Kanadi, zatim u američkom Kongresu, na ruke ga je dobilo oko 150 kongresnika te je službeno arhiviran u Pentagonu i u State Departmentu. Prikazan je i na US Lexington nosaču aviona iz Drugog svjetskog rata, a projekciji je nazočilo preko pet stotina američkih vojnih veterana koji su nakon filma svi ustali i pljeskali deset minuta, te potom čestitali autoru. Autor Nikola Knez prikazao ga je na 11 kampusa u Americi, u sklopu Texas A&M University / Sveučilišta. Poslan je i na preko 200 fakulteta, profesorima koji izučavaju povijest i vojnu povijest…
| https://www.youtube.com/watch?v=yZcQAY48CJs |
 |
|
OPERACIJA OLUJA Operacija Oluja poznata je kao jedinstvena i odlučna bitka Hrvatskog Domovinskog rata u borbi za nezavisnost. Oluja koju je Republika Hrvatska pokrenula u mjesecu kolovozu 1995, označena je kao najveća europska kopnena vojna operacija nakon Drugog svjetskog rata i opravdano je postala krunski dragulj hrvatskog Domovinskog rata. Nevjerojatan … |
JEL Klasifikacija: D74, K33, K42
Autori:
DOROTHY S. MCCLELLAN, Texas A&M University-Corpus Christi, Sjedinjene Američke Države
NIKOLA KNEZ, predsjednik tvrtke iFilms, direktor Hrvatskog filmskog instituta/ Croatian Film Institute, predsjednik društva 21st Century Society for Human Rights&Education, Sjedinjene Američke Države
Citati:
DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ (2021.). Operacija Oluja: Završetak humanitarne katastrofe i genocida u Jugoistočnoj Europi. International Journal of Social Sciences, Vol. X(1), pp. 39-73., 10.20472/SS.2021.10.1.003
Sažetak:
Operacija Oluja bila je jedinstvena i najodlučnija bitka Hrvatske borbe za nezavisnost (1991.-1995.). U kolovozu 1995. Republika Hrvatska započela je najveću kopnenu bitku u Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Vojska te mlade demokracije — brojčano manja i slabije naoružana, ali hrabrija i uvježbanija — odnijela je kako moralnu tako i vojnu pobjedu u sukobu Davida i Golijata.
Okončala je golemu humanitarnu katastrofu i genocid. Dovela je do oslobođenja trećine hrvatskoga teritorija i omogućila Daytonski sporazum koji je donio mir u taj dio Jugoistočne Europe. Ova kvalitativna društvenoznanstvena studija utemeljena na intervjuima s američkim veleposlanikom u Hrvatskoj tijekom ratnih godina, vojnim i političkim zapovjednicima u bitci, uglednim znanstvenicima, dužnosnicima snaga sigurnosti i obavještajne službe, te članovima humanitarne pomoći i novinarima, ispituje političke i povijesne uzroke rata i njegove posljedice. Članak dokumentira događaje koji su doveli do rata i obuhvaća izvanrednu vojnu operaciju, pružajući strateške i političke spoznaje o potrebi suradnje među demokratskim saveznicima.
Ključne riječi:
rat, humanitarna katastrofa, genocid, Jugoslavija, Hrvatska borba za nezavisnost, hrvatski Domovinski rat, Balkan, demokracija, ljudska prava, Velika Srbija, veleposlanik Peter Galbraith, Haški sud, Operacija Oluja
1. Uvod
U doba sveopće prijevare, govoriti istinu predstavlja revolucionarni čin.
George Orwell
Na dvadeset i petu obljetnicu, godine 2020., od završetka okrutnoga rata u bivšoj Jugoslaviji (1991.-1995.) postoji dobar razlog da se procijene naučene lekcije kao i trajni izazovi što stoje pred demokratskom izgradnjom država u Jugoistočnoj Europi.
Ljudi na cijeloj zemaljskoj kugli sjećaju se rata koji je šokirao savjest modernoga svijeta svojim hotimičnim pokoljem, primitivizmom i bezbrojnim grozotama. Predsjednik Bill Clinton jednom je rekao kako je bacanje Srbije na koljena bio preduvjet da ih se dovede za mirovni stol i tako okonča sukob (Cohen 1996., str. 32).
Operacija Oluja, najveća europska kopnena bitka poslije Drugoga svjetskog rata (Riley 2010., str. 216), koju je provela Republika Hrvatska, ispunila je taj zahtjev. Kao jedinstvena odlučna bitka hrvatskoga Domovinskog rata, Operacija Oluja je okončala enormnu humanitarnu katastrofu i genocid, koje su počinili srpska vojska i četnički teroristi. To je dovelo do oslobođenja trećine hrvatskoga teritorija koji je osvojio neprijatelj i omogućilo Daytonski sporazum koji je donio mir u to područje (CIA 2002., str. 374-377).
Uspjeh ove značajne vojne akcije u Hrvatskoj postignut je nakon četiri godine okrutne borbe.
Izvanredni ljudi te mlade demokracije — brojčano manji i slabije naoružani, ali hrabriji i uvježbaniji — odnijeli su kako moralnu tako i vojnu pobjedu u sukobu Davida i Golijata. Operacija Oluja pruža strateške i političke spoznaje o potrebi suradnje između demokratskih saveznika. Ovaj rad — kroz intervjue s diplomatskim, političkim, vojnim, obavještajnim i sigurnosnim dužnosnicima, kao i s povjesničarima, znanstvenicima i zapovjednicima u Operaciji Oluja — dokumentira ključne faktore koji se tiču najvažnije bitke protiv dugotrajnoga srpskog tlačenja i agresije.
Kako Peter Galbraith, američki veleposlanik u Hrvatskoj (1993.-1998.) ističe u jednom intervjuu, Sjedinjene Države su duboko cijenile spremnost Hrvatske „da prolije krv i uloži svoja dragocjena sredstva u okončanje humanitarne katastrofe“, omogućujući tako Daytonski sporazum koji je donio mir u jugoistočnu Europu. Galbraith nastavlja: „Međutim, Dayton nikada nije bio zamišljen kao strateški plan za ustrojstvo države. Bio je zamišljen kao sredstvo da se okonča rat i donese mir u to područje…“ (4. travnja 2019.).
Ovaj članak potvrđuje da je još, dvadeset pet godina nakon potpisivanja Daytonskoga sporazuma, potrebno napraviti strateški plan. Neka ovdje započne taj proces.
2. Dalekosežni ciljevi projekta
Kao akademik programa Fulbright (2002.-2004., te 2012.), dr. Dorothy McClellan, profesorica kaznenog prava na sveučilištu Texas A&M Corpus Christy, počela je međunarodni projekt u suradnji s filmskim redateljem Nikolom Knezom, direktorom Hrvatskog filmskog instituta, predsjednikom Hrvatskog društva za ljudska prava i predsjednikom tvrtke iFilms LLC, kako bi istraživala izazove pred demokratskom izgradnjom država u tom poslijeratnom društvu. Tijekom rada na Fulbrightovom projektu i poslije toga, fokus njihovog rada se usredotočio na prisilnu repatrijaciju nakon Drugog svjetskog rata i ubojstva Hrvata koja su uslijedila u Jugoslaviji, te na Domovinski rat 1991.-1995. i njegove posljedice.
Glavni ciljevi ovoga članka su:
Dokumentirati povijesnu borbu Hrvatske da stvori neovisnu, demokratsku državu kao odgovor na izazove koje je postavljala nametnuta ideologija „Velike Srbije“.
Istražiti odlučnu ulogu Operacije Oluja u okončanju nedavnoga rata.
Privući pozornost na neriješena pitanja koja otežavaju punu demokratsku budućnost regije.
Tražiti podršku međunarodne vanjske politike za smanjivanje ruskog utjecaja u regiji i ojačavanje veza s provjerenim demokratskim saveznicima u svjetlu sve veće nestabilnosti na Zapadnom Balkanu. Pokazati snagu pravedne stvari za uspješan otpor zlu i njegov poraz. Ovaj članak ima cilj pravilno postaviti zapise o aktualnim događajima koji su doveli do bitke koja je okrenula kotač povijesti, te artikulirati i postulirati moguće ishode borbe kroz desetljeća da se zbaci jaram srpske hegemonije.
3. Povijesni, politički i ideološki korijeni borbe
Stoljećima je Hrvatska neuspješno nastojala ostvariti sudbinu kao potpuno neovisna država, utjelovljujući temeljna načela slobode i potrage za srećom. Na kraju Prvoga svjetskog rata i svršetka Habsburškoga Carstva, Hrvatska se suočila s brutalnim i snažnim političkim, ekonomskim i kulturalnim podjarmljivanjem od strane Srbije (Ramet 2006., str. 36-38). Uzastopni pokušaji hrvatskoga političkoga vodstva da traži istinsku suradnju sa susjednim državama pali su kao žrtve srpske težnje prema ekspanziji i otvorenom zagovaranju ideologije „Velike Srbije“ (Ramet 2006., str. 38-40). Izvori dokumentiraju da je srpska vlada u Beogradu dopuštala, financirala i nametala brutalnu politiku i praksu prema hrvatskom narodu. To uključuje atentat na hrvatske političke vođe, pljačkanje sela i ubijanje disidentskih intelektualaca i građana s namjerom da se uništi hrvatski narod i njihova bogata kultura.
Imperijalistička ideologija Velike Srbije očitovala se za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.-1929.) (vidjeti izvatke iz pisanja Jovana Cvijića u: Beljo 1998., Ramet 2006., str. 36-38) i poslije za vrijeme jednostrano proglašene diktature Kraljevine Jugoslavije (1929.-1941.) (Ramet 2006., str. 130-153). Oba ta režima, pod nadzorom srpske monarhije Karađorđevića, prisilno su promovirala imperijalističko-genocidni dokument Načertanije, ideološki memorandum koji je naglašavao uništenje Hrvata kao imperativ srpske teritorijalne ekspanzije (Ilija Garašanin, Načertanije, 1844., u: Beljo 199., Ramet 2006., str. 32-40).
Popis hrvatskih pritužbi bio je dugačak i ticao se svih aspekata građanskog i političkog života — gospodarstva, politike, obrazovanja, kulture i ljudskih prava (Šulyak 1977., str. 110-132). Povijesni dokazi obiluju prikazivanjem onoga što je srpska politika promovirala:
Raspuštanje stoljetnoga Hrvatskog sabora i ukidanje općina, pokrajina, škola i pravosudnog sustava (Šulyak 1977., str. 106-111; Radić u: Vukmanić 1995. a, b, c, d).
Samovoljno i hirovito vojno nametanje porezā (Šulyak 1977., str. 112-113 i 116-132; Radić u: Vukmanić 1995. a, b, c, d).
Nacionalizaciju državnoga vlasništva uključujući šume, rudnike, javne zgrade i monetarni fond (Radić u: Vukmanić 1995. a, b, c, d).
Sustavno nijekanje hrvatskoga jezika i arogantnu krađu hrvatske kulture (vidjeti Vuk Karadžić, Srbi svi i svuda, 1849, u: Beljo 1998.).
Dopuštanje i financiranje srpskoga paravojnog terorizma na hrvatskom tlu (vidjeti Nikola Stojanović, Do istrage naše ili vaše u: Beljo 1998; Šulyak (nap.: Dinko Šuljak) 1977., str. 105-106). Kršenje ljudskih prava, zabranu slobode govora, pravo zbora, dogovora i glasovanja (Šulyak 1977., str. 110-115; Radić u: Vukmanić 1995. a, b, c, d).
U razdoblju od 1918. do 1941., hrvatski politički vođe u zemlji i emigraciji podnosili su bezbrojne peticije i memorandume s nakanom da informiraju utjecajne vlade o teškom stanju, ali uzalud (Šulyak 1977., str. 72-96 i 116-200).
Pritužbe bi se saslušale i zanemarile, zahtjevi za pomoć i intervenciju površno razmotrili i odložili. Hrvatski narod je ostavljen da sâm trpi brutalna ponižavanja te institucionalno i državno tlačenje. Pomanjkanje morala kod vodećih europskih država bilo je zloglasno i očitovalo se u nezakonitim ugovorima i nijekanju tlačenja na glavnim međunarodnim forumima (Šulyak 1977., str. 135-186). U svibnju 1919. Stjepan Radić je uložio peticiju Pariškoj mirovnoj konferenciji, zahtijevajući kraj srpskoga tlačenja i kršenja ljudskih prava. Ona je uključivala 150.000 potpisa skupa s opaskom da je vlada Karađorđevića nezakonito zaplijenila 450.000 potpisa. Pritužbe su se zanemarile, zahtjevi za pomoć i intervenciju površno razmotrili i odložili. 20. lipnja 1928. srpski zastupnik Puniša Račić u beogradskoj Skupštini izvršio je masovni atentat na hrvatske zastupnike. Ubio je tri istaknuta hrvatska političara — vizionare demokrate Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basaričeka — te ranio dva hrvatska zastupnika — Ivana Pernara i Ivana Granđu. Stjepan Radić je bio politički vođa i mislilac čiji govori i učeni članci ispunjavaju četiri sveska (vidjeti: Vukmanić, Miroslav 1995., a, b, c, d). Srbijanski kralj Aleksandar bio je uvelike odgovoran za podupiranje ubojstava (Hrvatsko gledište 2008., London Times 1928. (1) str. 1 i (2) str. 17; Kulundžić 1967., str. 22; Šulyak 1977., str. 49-51 i 109-110). Brutalno uklonivši oporbu, on je 6. siječnja 1929. proglasio diktaturu i promijenio ime države u: Jugoslavija. Nakon desetljeća kažnjivog tlačenja uz potporu države, to se smatralo formalnim nijekanjem hrvatskoga nacionalnog identiteta (Šulyak 1977., str. 34-51).
Dana 16. veljače 1931. hrvatskoga povjesničara i političara Milana Šufflaya brutalno su iz zasjede ubili članovi organizacije jugoslavenskog režima Mlada Jugoslavija, skupine koju je financirao i štitio srpski kralj Aleksandar. Zastrašivanja građanskog pučanstva i ubojstva intelektualaca disidenata, pod pokroviteljstvom jugoslavenske države, bile su uobičajene pojave i nastavljale su se. Albert Einstein i Heinrich Mann u pismu Međunarodnoj ligi za ljudska prava u Parizu (Ligue des droits de l’homme) osudili su ubojstvo dr. Šufflaya pred globalnom kulturalnom zajednicom. Njihovo pismo u kojem se zahtijevala zaštita hrvatskih znanstvenika pojavilo se na prvoj stranici The New York Timesa 6. svibnja 1931., izravno optužujući srpskoga kralja Aleksandra za sudioništvo u zločinu (Cohen i Riesman 1996., str. 10-11).
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Zagreb je bio glavni grad Nezavisne Države Hrvatske. U razdoblju toga rata sudbina Hrvatske ležala je u neizvjesnostima užasne političke i vojne drame koja se odvijala. To su bila složena vremena. Može se tvrditi da nijedan drugi narod uvučen u Drugi svjetski rat nije doživio toliko mnogo sukoba suprotstavljenih interesa unutar svojih granica kao malena država Hrvatska, taj lijepi kutak zemlje duž obale Jadranskoga mora.
U proljeće 1941. Hrvatsku je okupirala Njemačka sa sjevera i Italija s juga. Njemačka je bombardirala i zauzela Beograd 6. travnja 1941. (Redžić 2005., str. 9; Tomasevich 1975., str. 55). Srbija se predala 17. travnja (Ramet 2006., str. 138-140). Srpska kraljevska obitelj pobjegla je u London (National Archives, RG 84). Jugoslavenska vojska u Srbiji jednostavno se raspala. 10. travnja 1941., John James Meily, američki konzul u Zagrebu, izvijestio je o događajima kako su se zbivali: „U podne, pročelnik hrvatske vlade izvijestio je konzulat SAD-a u Zagrebu da se Hrvatska formalno otcijepila od Jugoslavije. Jugoslavija, koja se dotada sastojala od Hrvatske, Srbije i Slovenije, bila je pod vlašću srpske diktature koju je Hrvatska sada formalno odbacila“ (Šulyak 1977., str. 168-170).
Dana 10. travnja 1941. pukovnik Slavko Kvaternik proglasio je rođenje Nezavisne Države Hrvatske u ime dr. Ante Pavelića, prognanoga revolucionarnog vođe hrvatskih ustanika (ustaša). U odgovoru na srpsko tlačenje, mladi odvjetnik Pavelić izdavao je novine Hrvatska straža i osnovao ustašku organizaciju s ciljem da se raspadne Jugoslavija i ustanovi Nezavisna Država Hrvatska (Mužić 1991., str. 26-28). Godine 1934. Pavelić je organizirao uspješni atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske (1941.) oduševljeno je pozdravio hrvatski narod kao pobjedu nakon 23 godine srpske genocidne politike (vidjeti Stevan Moljević, Homogena Srbija, 1941, u: Beljo, 1998.). Pavelić se vratio u Hrvatsku 14. travnja 1941., četiri dana nakon proglašenja hrvatske neovisnosti. On je iskoristio narodnu glad za slobodom i svjetski sukob da definira svoju ulogu u povijesti. Dok su ga njegovi sljedbenici u početku smatrali savršenim revolucionarom i domoljubom, na kraju su ga općenito osuđivali zbog ultranacionalizma, zbog uvođenja rasnih zakona protiv Srba i Židova (Glenny 2001., str. 318; Tomasevich 1975., str. 10; Tomasevich 2001., str. 32), ukratko, zbog njegove politike ugađanja Njemačkoj, što je od Hrvatske učinilo marionetsku državu Trećega Reicha (Banac 1988., str. 4; Njemački vojni sud 1950., str. 1302-03; Frucht 2005., str. 429; Graubard 1993., str. 153).
Ako je Njemačka bila iznenađena proglašenjem samostalnosti Hrvatske, Italija je bila bijesna. Mussolini nije želio samostalnu Hrvatsku. Dvanaest talijanskih divizija, 200.000 talijanskih vojnika Druge talijanske armije, umarširalo je u Hrvatsku kroz Sloveniju i preko jadranske obale (Bosworth 2005., str. 112-13; Rodogno 2006., str. 95). To je potaknulo izravne diplomatske pregovore između hrvatske nove vlade i Talijana, što je dovelo do Rimskog sporazuma kojim je Italiji prepušten dio dalmatinske obale (Thomas & Mikulan 1995., str. 10).
Potpisivanje sporazuma donijelo je privremeno olakšanje napetosti, ali i popločalo put dugotrajnoj tragediji hrvatskoga naroda. Italija je željela da Hrvatska postane njezinom kolonijom. Njemačka je prihvatila hrvatsku neovisnost očekujući da će Hrvatska biti uključena u područje Reicha da bi suzbila talijansku ekspanziju (Pavlowitch 2008., str. 15). U 19. stoljeću hrvatski političar i pisac Ante Starčević je rekao: „Hrvati žele biti oslobođeni podjarmljivanja, a ne da jedno podjarmljenje zamijene za drugo“ (Starčević 1999., str. 15). Međutim, u vrtlogu svjetskih sukoba, upravo to se dogodilo.
Srpska država i njihovi teroristi četnici, ekstremna desna nacionalistička gerilska snaga, krenuli su u napade na neutvrđenu granicu novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Četnici i Srbi pridružili su se Titovim komunističkim partizanima s namjerom da hrvatski narod skupo plati zbog uništenog sna o Velikoj Srbiji (Tomasevich 1975., str. 226; Roberts 1973., str 26; Ramet 2006., str. 145-155). Skršen je bio hrvatski san o neovisnosti star trinaest stoljeća. Napadnuta sa sjevera, juga i istoka, Hrvatska je postala zemljom za ubijanje (Tomasevich 2001, str. 60).
Godine 1945., samo nekoliko dana nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, Tito i njegovi partizani u Jugoslaviji krenuli su u istrjebljivanje muškaraca, žena i djece koje su smatrali neprijateljima režima. Masovni pokolj počeo je prisilnom repatrijacijom hrvatskih i slovenskih civila i vojnika koji su bili pobjegli u Austriju tražeći azil odmah po okončanju rata da bi se spasili od pobjedničkih komunista (Grahek-Ravančić 2006., str. 32; Jareb i Omrčanin 1977.-1978., str. 51). Izbjeglice su bile prevarene vjerujući da ih šalju u američku sigurnu zonu u Italiji. Umjesto toga natovareni su u vlakove i poslani natrag u Jugoslaviju (Tolstoy 1986., str. 11, 111-112, 394-395); Prcela i Živić 2001. str. 306, 390-394; McClellan i Knez 2018, str. 65-73). Golem broj njih pobijen je odmah po njihovu povratku, a drugi su umirali na prisilnim marševima smrti i u masovnim strijeljanjima po cijeloj zemlji (Prcela i Guldescu 1995., str. 370-379; Tolstoy 1986., str. 198-200; Tolstoy 1979., str. 360; Epstein 1973., Geiger 2013., str. 77-80; Willoughby u: Prcela i Guldescu 1995., str. 125-535; Pinter 2018., vidjeti također Beljo 1985. i 1995.).
Tito je odmah poslije Drugoga svjetskog rata ustanovio Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju koja se sastojala od šest republika i dvije autonomne pokrajine: to su socijalističke republike Hrvatska, Srbija, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, te autonomne pokrajine Vojvodina i Kosovo. Međutim, po Ustavu iz 1974. Jugoslavija je postala federalnim savezom s konfederativnim karakteristikama. To je svakoj republici dalo pravo na secesiju ili odcjepljenje od federacije.
Nakon pada Berlinskoga zida 1989. republike i pokrajine u Sovjetskom Savezu tražile su neovisnost, odcjepljenje i samoodređenje. Države u Istočnoj Europi provele su relativno mirnu tranziciju prema neovisnosti. Ali u slučaju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nije bilo tako. Počeo je jačati srpski nacionalizam i fašizam. Srbi su bili nadmoćni u donošenju vojnih i političkih odluka s namjerom da se odupru pokretima za neovisnost. Komunistička partija Hrvatske u veljači 1990. donijela je zakon o višepartijskim izborima, omogućujući narodu da ima pluralističku demokraciju. Godine 1991. hrvatski narod je izrazio svoju volju na referendumu koji je s velikom većinom (93,5%) glasovao za političku neovisnost i odcjepljenje od Jugoslavije. Uskoro zatim to su učinile Slovenija, Bosna i Hercegovina te Makedonija. Ratoborna reakcija srpskog političkog i vojnog vrha protiv Hrvatske što je namjeravala uspostaviti suverenu državu bila je brza i brutalna. Pokušali su zauzeti cijelu Hrvatsku.
Srpska ideologija odrazila se u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (vidjeti Memorandum u: Beljo, 1998.), proglašavajući koncept srpske rasne nadmoćnosti koji će se poslije pretvoriti u ratni pohod Srba s etničkim čišćenjem koje je poprimilo oblik genocida, silovanja i spolnog porobljavanja.
Memorandum je zasijao sjeme srpske hegemonije i agresije proglašavajući ideju da su Srbi bili žrtve, iako su zapravo oni bili većina stanovništva i imali nadmoćnost u donošenju vojnih i političkih odluka. U samosažaljevajućoj prozi koja podsjeća na Mein Kampf, no s agresivnim namjerama, Memorandum je zagovarao radikalnu političku akciju, poričući rast novoga političkog pokreta (vidjeti Memorandum u: Beljo, 1998.). Srpski mediji odigrali su ključnu ulogu u promoviranju lažne priče o ugroženosti Srba koja je vodila do opravdanja srpske agresije. Srbi su bili odlučni oduprijeti se pokretima za neovisnost. Činjenica je da je glavni grad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Beograd, pridonio srpskom osjećaju dominacije nad drugim republikama.
Kao što Peter Galbraith, američki veleposlanik u Hrvatskoj (1993.-1998.), sažeto kaže prvi put, dvadeset pet godina nakon što je počeo rat: Mislim da je važno pogledati unatrag na hrvatski rat, ja bih ga nazvao hrvatskim ratom za neovisnost 1991.-1995., i vidjeti da je to prije svega bio rat za neovisnost, ali i obrambeni rat. Jugoslavenska narodna armija i srpski teroristi, koji su kontrolirali 30% hrvatskog teritorija u Krajini i istočnoj Slavoniji, napali su Hrvatsku, a podupirala ih je, plaćala i njima upravljala zemlja koja će postati strana država, naime Srbija (intervju, 4. travnja 2019.).
Nastavlja se