Dakako da odgovor na pitanje Tesline pripadnosti nije jednoznačan zbog vrlo složenih međuetničkih odnosa ne samo u nas, nego i u cjelokupnoj Europi, ali ako je Milorad Pupovac hrvatski jezikoslovac i političar (tako piše i na srpskoj Wikipediji) iako je etnički Srbin, onda valjda i Tesla barem po školovanju i teritorijalnome ključu pripada (i) hrvatskoj znanosti u širemu smislu, a o njegovu je etničkome podrijetlu i američkoj znanstvenoj karijeri i tako sve rečeno.
Bili su to rijetki, a posebni trenutci sreće kad bi se u Maćukovih događala smjena gostiju i kad bi se sestre, rođaci i zetovi jednom godišnje našli u staroj kući i ispunili je ljudstvom i grajom kakvom ta kuća ne bijaše ispunjena otkad je izgrađena (a imala je, kažu, pred rušenje gotovo dvjesta godina). Glave bi virile sa svih prozora, ispod svake postelje i po dvoru, a žamor su čuli i oni preko maloga mora, sa Svetoga Roka, Bračute i Botka. „Arivali su“, šaptali bi dobri dusi stare kuće kako ne bi probudili djecu stivanu poput bocuna u jednoj velikoj postelji i na pomoćnome ležaju. Dohodili su rano tek kako se ne bi prekinuli svakidašnji obredni susreti, kako bismo znali da su oni uvijek tu, i kad je nona sama, i kad dere bura, i kad padaju povodnji, a nas nema. Mir bi kuće narušila tek rodica koja bi točno s prvim zvukom kampanela dozivala mater i nonu dok su je one korile da muči jer gore svi spavaju. Već tad bi se glavice počele blago podizati, nožice pomicati i ruke se ticati jer svi bijasmo sretni da smo tu i da smo napokon skupa. Mala je bila to kuća, prekratak dvor i kratke su bile zajedničke ure, ali je slast susreta bila tolika da je ispunjavala prostor. Mnogo, mnogo godina poslije spominjem se tih dana kojih nije bilo u izobilju, dogovora tko će pored koga spavati i gdje ćemo se kupati sutra, čeznutljiva prisjećanja na negdašnji sklad i none koja nije morala ni podviknuti da bi nas umirila i poslala u postelju jer je netko iznad nas i iznad svijeta u kojemu prebivamo davno rekao: „Mir kući ovoj!“ Pred nestanak kuće, otišli su barba Morko i nona, zatim i barba Mote, svi naši zaštitnici, pomalo se gubio i spokoj. Ni svi stivani bocuni više nisu na broju, a čim i jednoga nema, naruši se sklad. Stoga se u besanim noćima, kojih s vremenom sve više biva, utječem tim uspomenama, zazivam naše dobre duhove i grlim mališane koji nam sad pune kuću u nadi da će mir ponovno zavladati kućom novom i svima koji prebivaju u njoj kako bih jednom ponovno mogao zaspati i ne buditi se dok me ne probude kampanel i Elvira.
S vrućinama i želja za raspravljanjem (osim ako ne čekate trajekt ili parkirališno mjesto) blago splasne, no tu i tamo se ponešto ubode. Tako se u Francuskoj, Njemačkoj i Srbiji vode rasprave o „spolno osjetljivim oblicima“. Naime, dio se tamošnjih stručnih jezikoslovnih udruga izrazito protivi tvorbi ženskih mocijskih parnjaka (usp. autor i autorica), koja je uzela maha u administrativnome funkcionalnom stilu, ali se (poglavito na njemačkome govornom području) sve češće pojavljuje i u rječnicima. U Srbiji se, pak, „pretjeranoj uporabi ženskog roda“ suprotstavio Odbor za standardizaciju jezika SANU-a. Djelomično se ta rasprava prenijela i na hrvatski jezični prostor, pa su se tako po e-raspravljaonicama (da ne rečem forumima) pojavile teze da je „višak“ mocijskih parnjaka povezan s nedavnim europskim zahtjevima glede spolne ravnopravnosti, a ponetko je to odčitao kao srbizaciju hrvatskoga jezika. Kao jedan od stručnih suradnika u izradbi nacionalne klasifikacije zanimanja znam da su ženski mocijski parnjaci za većinu zanimanja uvedeni još 2010. i 2011. (dakle, čitavo desetljeće prije rasprava o spolu, rodu i tko zna čemu još) te da su se lijepo primili (primjerice, lovkinja je prije deset godina bila čisti egzotizam, a danas je posve uobičajena hrvatska riječ). Pritom, dakako, treba imati na umu da se naziv liječnik i danas odnosi i na mušku i na žensku osobu, pa je nepotrebno objavljivati natječaje s odrednicom za liječnika/liječnicu jer je to zalihosno te bi onda, dosljednosti radi, trebalo pisati i koji/koja je diplomirao/diplomirala. Za razliku od engleskoga jezika hrvatski ima padeže i složenu glagolsku morfologiju, pa je preuzimanje engleskih obrazaca odraz nepoznavanja vlastita jezika, a ne brige za spolnu ravnopravnost. O srbizaciji, dakako, nije riječ jer je razvidno da srpski jezikoslovci nisu oduševljeni navedenom pojavom. U pogledu, pak, rasprave o Nikoli Tesli upitao bih tek naše istočne susjede tko im je ikad branio Josipa Pančića, prvoga predsjednika SANU-a, rodom vinodolskoga Hrvata, nazivati srpskim znanstvenikom iako je dobar dio školovanja završio u Hrvatskoj za razliku od Tesle koji Srbiju gotovo da i nije vidio. Dakako da odgovor na pitanje Tesline pripadnosti nije jednoznačan zbog vrlo složenih međuetničkih odnosa ne samo u nas, nego i u cjelokupnoj Europi, ali ako je Milorad Pupovac hrvatski jezikoslovac i političar (tako piše i na srpskoj Wikipediji) iako je etnički Srbin, onda valjda i Tesla barem po školovanju i teritorijalnome ključu pripada (i) hrvatskoj znanosti u širemu smislu, a o njegovu je etničkome podrijetlu i američkoj znanstvenoj karijeri i tako sve rečeno.
U malome mistu kraj mora uvijek iste slike. Ugostitelj muku muči s točionikom i CO2, a gosti se pitaju je li im pametno doći u objekt. „Potpore su sve tanje, gosti zahtjevniji, gazda nervozniji, a uz njega je plinska boca. Možda ti i nije najpametnije da naručiš točenu pivu“, besplatan savjet udijelih namjerniku.