Tko će biti na kovanicama “hrvatskoga eura”, navodno je za ovo ili ono glasovalo dosta tisuća Hrvata i “odlučilo” tko će biti dobitnik, a tko ostati bez centa. Ma, mali referendum u zemlji bez referenduma. A ljudi nasjeli manipulaciji kao i uvijek: zaboravili odmah da ih nitko nije pitao hoće li uopće euro
Znači, sve po starom. Svi bi na hrvatsko more, kao i uvijek u povijesti, ako nisu uspjeli kao zavojevači, barem im polazi za rukom kao turistima. Covid je u većim količinama ostao samo u središnjem Dnevniku HTV-a koji je vrlo zanimljiv i pomalo erotiziran – tolika obnažena ramena, tolike (doduše sve rjeđe) penetracije, ali i inače interesantan: voditelj otvara temu i razumijemo o čemu je riječ, onda novinarka s terena kaže ono što smo već razumjeli, koju rečenicu više, najavljuje reportažu i mi ju gledamo, traje li traje, ali nije to sve – vraćamo se u studio gdje novinar o istoj temi razgovara sa stručnom osobom, dugo, dugo kao kolona od Macelja do Zadra. Kada kaže čarobnu rečenicu “Za kraj, da Vas pitam još…”, publika samo što ne aplaudira (ali bit će još jedan dug razgovor na drugu temu). Trebalo bi malo oživjeti Dnevnik, oduševio me kratak (zašto kratak?) prilog iz nekog parlamenta, nisam pohvatao kojeg, gdje se pojavio štakor i izazvao metež. Nije iz hrvatskog parlamenta, premda i ondje ima štakora, ali su na odmoru do rujna. Ili recimo razgovor s Dostavljačem u Remetincu, ako uprava dopusti.
Jedna tema našla se na ekranu i ne samo na ekranu s razlogom: tko će biti na kovanicama “hrvatskoga eura”, navodno je za ovo ili ono glasovalo dosta tisuća Hrvata i “odlučilo” tko će biti dobitnik, a tko ostati bez centa. Ma, mali referendum u zemlji bez referenduma. A ljudi nasjeli manipulaciji kao i uvijek: zaboravili odmah da ih nitko nije pitao hoće li uopće euro, zaboravili da je trebao biti, a nije, veliki referendum, pa se zanijeli sličicama na kovanicama, referirali se. Arogantna vlast trlja ruke, jesmo ih prešli, naivce, sada su već zadovoljni i činjenicom da će na jednom euru biti kuna kao kunski, oprostite krunski dokaz monetarnoga suvereniteta suverene hrvatske države. Da, od onih dana prije tridesetak godina i više, kada smo kovali planove o hrvatskoj državi, ostale su sada samo kovanice.
Zanimljiv razgovor
Svime se i svima se manipulira, skriva od javnosti ili ignorira, pa tako čitam razgovor s Mladenom Tarbukom koji je svojedobno imao okapanja oko financija u HNK, ali sada točno zbori o glazbenom stanju s napomenom da (sva) tri naša simfonijska orkestra vode stranci koji hrvatske skladatelje i ne poznaju, slično je stranačko stanje i u opernim ansamblima, sve smo to znali, ali me je privukla Tarbukova lamentacija o novom Kazališnom zakonu, već prigotovljenom, no tekst je valjda proglašen državnom tajnom pa ga se zainteresirani mogu dočepati samo vezama s obavještajnim službama ili slično. Imali smo do sada nekoliko kazališnih zakona, sve jedan lošiji od drugoga, ali ovaj u novoj ponudi sve ih, čini se, nadmašuje glede humanoga pristupa: glazbenik treba puhati ili prevlačiti žice gudalom dvadeset godina, a tek onda ulazi u stalni angažman. Ako još može puhati. O ostalim atrakcijama iz novoga zakona (još nije donesen, ali bit će) ne znam ništa ili gotovo ništa jer je vjerojatno ništetan, a vrlo vjerojatno i štetan za hrvatsku umjetnost, ne samo glazbenu. Tko to tamo pjeva u Ministarstvu kulture i u čije ime? Je li na djelu dezorijentacija ili nepoznavanje, teško je reći. Ono što znam, jer sam takoreći zainteresiran, jest rašomon u književnom području, posebno u dodjeli raznih potpora i izboru “tijela” koja o njima odlučuju (navodno): jednom se stvari postavljaju tako široko da odlučuje cijela bulumenta raznih udruga i ustanova pa nedostaje još sam predstavnik Hrvatskih voda ili šuma, drugi put u odlukama sudjeluju samo članovi Društva pisaca, a ne književnika pa je i rezultat očit, treći put se književnike i njihova djela (djelovanje) boduje kao na stočnom sajmu, za najljepšeg bika, odnosno vola. Čestitam. Tako radi Ministarstvo kulture, a i u mnogim drugima valjda nije drukčije. Toliko o toj temi i povodu, to jest Tarbuku, koji se usudio reći (glede estrade) da obožavani Štulić nije bio nikakav pjevač, da je falšao. Zašto je to intrigantno: zato što se od Štulića pokušava učiniti središnja osoba glazbene scene osamdesetih, a tko to pokušava: oni koji imaju iste osjećaje prema hrvatskoj državi, ali su (za razliku od Štulića) ostali u mrskoj zemlji. I još nešto (vraćam se operi): spominje Tarbuk da se ne tako davno ipak našla partitura “Zrinskog”, premda se tvrdilo da ne postoji. To me odvelo u pravcu HTV-a gdje se u sjajnom terminu emitira emisija o kokošima i magarcima, a uvodna je skladba vrlo simpatična parodija na zborni “U boj, u boj”, umjesto o Hrvatima govori se (pjeva) o patkama i svinjama. To su te male (velike) diverzije javnoga servisa: “U boj, u boj” jedna je od svetih hrvatskih pjesama o junaštvu i žrtvi, a programsko vijeće HRT-a moglo je reagirati. Možda i hoće, kad bude kasno.
Pustimo glazbu, pustimo i užičko kolo (ili slično) na domjenku mladih hrvatskih policajaca, idemo malo na bioetičke teme. Dok u Hrvatskoj nema referenduma, samo refrena stambolske vlasti, dotle će Mađari na referendum o doista bitnim pitanjima (kada se vrate s godišnjih odmora u Hrvatskoj gdje vlasti narodu govore budite kuš, mi mislimo za vas). Elem, Mađari će morati odgovoriti podržavaju li održavanje radionica o seksualnoj orijentaciji u školama bez pristanka roditelja. Što će reći, zna se i bez referenduma. Sljedeće je pitanje trebaju li se među djecom promicati sadržaji koji se tiču promjene spola. I treće, mogu li se prikazivati “sadržaji” koji utječu na seksualnu orijentaciju djece. Znači, sva se pitanja odnose na djecu, Mađari žele zaštititi svoju djecu od sumnjive seksualne revolucije koju nameće EU, revolucije koja ne uzima u obzir (ili uzima, te je baš zato nasilna) dječju dušu, tijelo i sposobnost razumijevanja dalekosežnih eksperimenata koji se nad njima “obavljaju”, čime bi dr. Mengele bio vrlo zadovoljan i rado bi se priključio. Više nije riječ samo o preranoj seksualizaciji djece, nego o pomamnoj želji da se iskoristi djecu kao žrtve i robove bezočnih tendencija koje se predstavljaju kao napredne i općeljudske, premda su nastale u krilu seksualno dezorijentirane manjine koja terorizira većinu. Predstavnici i ideolozi te manjine uvukli su se u europska tijela i na neobične načine uspjela uvjeriti sve oko sebe da im se pridruže, a ako ne će, bit će proskribirani. Na sličan način, i ne bez izravne ili neizravne veze, u posebno “naprednim” zemljama ugmizali su u vrhove vlasti i medija dični pedofili kojima je dosta skrivanja, žele da pedofilija bude legalizirana, i uspjet će, po svemu sudeći. Tako da oni koji nasilne (i školske!) radionice o seksualnoj orijentaciji bojažljivo stavljaju u istu rečenicu s pedofilijom – nisu daleko od istine.
Doći ćemo do situacije kada voditelj školske radionice pita Iveka: Čuj, Ivek, jesi ti dečko ili cura. Jesam, odgovorit će Ivek i dobiti dobru ocjenu.
Srbija ne miruje
Aktualna vlast u Srbiji pod konspirativnim imenom “Ujedinjenje ili smrt”, zajedno s banjalučkom filijalom, u sve kraćim razmacima daje do znanja da nije daleko čas Sjedinjenih srpskih država nazvanih za sada srpskim svetom. Ujedinit će se, veli Vulin (Vučić) na miran način, bez kuršuma, i zato u Srbiju skoro svakodnevno stižu goleme pošiljke oružja iz Rusije. Do kojih je granica srpski svet, najbolje objašnjavaju srbijanski jezikoslovci, kao i uvijek: srpsko je sve što je štokavsko. Tu bi se i Rusija trebala zamisliti jer je i ona štokavska ili čtokavska, nije važno.
I dok Rusi prodaju Srbijancima oružje, Srbi njima prodaju hrvatski pod srpski: u novom izdanju Rusko-srpskoga rječnika, kažu mi, stotine i stotine su hrvatskih riječi. One se nalaze i u srpskim rječnicima za domaću uporabu, s tim da neke od njih imaju naznaku: u upotrebi na zapadnim stranama. Tako Hrvatska postaje zapadna strana Srbije, divlji zapad Srbije takoreći.
U BiH se visoki predstavnik na odlasku usudio (jer je na odlasku) reći da će dobiti po gubici svi koji negiraju genocid u Srebrenici i zločine uopće, što je rasrdilo srpski svet. Očajni je taj svet i zato što su stranci počeli prekapati po jasenovačkom mitu i nisu našli forenzične tragove. Samo se hrvatska država (politika) još grčevito drži nešto umanjene jugoslavenske matematike. A što je istina i koje su stvarne dimenzije zločina (nije da ih nije bilo) moglo bi se doznati, ali ne želi se spoznati. Ne da ni koalicijski partner, a ruke u Saboru su ipak važnije od istine.
Domovinski pokret
Ostao bez Škore, ali treba znati one stihove iz Ravnice, “jer ja ću se vratiti”.
Pulski festival
Svi očekivali forsiranu murinu, a isplivao Ogresta. Bravo, Ogresta. Inače, dodjela nagrada koju sam gledao u televizijskom prijenosu bila je ne samo epidemiološki otužna, s publikom mrtvih puhala koju je, dajući sve od sebe, pokušavao animirati uvijek izvrsni Tarik Filipović, potičući nazočne na pljesak, pa su neki ipak udarali dlanom o dlan, mlako i bezvoljno. Iduće godine trebalo bi u gledalište Arene pustiti lavove i tigrove, da se ukočena VIP publika počne gibati. (hkv)