prof. dr. sc. Boris DŽELALIJA
liječnik, dragovoljac, sveučilišni profesor, romanopisac
Razgovarala: Mira ĆURIĆ
Ponosan sam na svoj ratni, profesionalni i životni put
Boris Dželalija (Miljevci kod Drniša, 1955.) diplomirao je (1979.) i doktorirao (1994.) na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; od 1980. zaposlen u Općoj bolnici Zadar.
Bio je dragovoljac Domovinskoga rata u zdravstvenoj službi Hrvatske vojske na bojišnici u zadarskom zaleđu i preživio zločinački pohod na Škabrnju. Dobitnik je više priznanja i nositelj odličja RH. Znanstveni rad i status redovitoga profesora u trajnom zvanju na odjelu za Zdravstvene studije Sveučilišta u Zadru i na Medicinskom fakultetu u Splitu nisu ga omeli ni u književnim nagnućima. Nedavno je objavio roman Gospodar svojih odluka, a idući najavljuje
Zadarski ogranak Matice hrvatske objavio je nedavno Vaš roman “Gospodar svojih odluka” u kojem pratite život jednog lika od njegova djetinjstva do danas. Odabirom zanimljivih i najdinamičnijih činjenica stvorili ste književni lik koji govori o univerzalnim vrijednostima. Recenzenti daju naslutiti da on velikim dijelom govori o Vašem životu. Čini se da vrijedi ona narodna – život kao roman?
Sadržaj ovog romana u kojem pratim i prikazujem život glavnog lika Mislava od njegova djetinjstva nadalje do danas, zaista jasno i uočljivo pokazuje moju i njegovu životnu povezanost, kako u privatnim tako i u društvenim događanjima. Zapravo, sadržaj tih događanja i odnos prema njima isprepliću se, nadograđuju i nadopunjuju. Mislav kao glavni književni lik svojim nastupom u životu zadivljuje me i nadahnjuje toliko da u stvarnosti i ja želim biti takav kao i on, s tim da zadržim naše sličnosti a smanjim razlike. Međutim, to je u stvarnosti teško izvedivo ili gotovo neizvedivo. Uspjeh u životu u svakom njegovom razdoblju uvjerljivo je ovisan o surovo nametnutim obvezama, čestim podvalama i lažima, što nerijetko donosi ne samo opasnost i nesigurnost nego i besmislene zapreke kao i neispravljivu nepravdu. Upravo zbog svega kazanog želim u liku Mislava ne samo upozoriti na sve to nego istinski želim promijeniti uvjete i okolnosti u kojima se Mislav nalazio i prolazio te tako i sebi, svojoj obitelji i svojem hrvatskom narodu život učiniti normalnim.
Recenzent prof. dr. sc. Stipe Botica piše u Predgovoru kako Vašem romanu “nije lako odrediti žanrovsko određenje ni funkciju”. Zanima nas ovo potonje. Što za Vas znači objavljivanje ovakvoga djela i obrada ovakvih tema o sukobljena dva svijeta?
U riječima i mislima svetog Augustina „Bog, koji te stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe“ sadržana je poruka i poziv na djelovanje u životnim okolnostima u ta dva sukobljena svijeta nastala po završetku Drugoga svjetskog rata u kojem je hrvatski narod potlačen i izvrgnut jugoslavenskoj komunističkoj vlasti i diktaturi, što je bio i dio mog života. Svaki se čovjek kad-tad, a uvijek kad mu je teško, u svom životu zapita zašto je to tako i kako to promijeniti i učiniti boljim. Mislav se, za razliku od brojnih koji čekaju, odmah, još u svom djetinjstvu, suprotstavlja takvim okovima i nepravdi, donosi opasne odluke, često upada u neizvjesnost i pogibelj, ali ne odustaje. Dakle, u liku Mislava prikazan je hrvatski čovjek koji se ne miri s tim nametnutim životnim pravilima i lažiranom „istinom“ o hrvatskom narodu u doba te diktature u jugoslavenskom komunističkom režimu, a posebice tijekom poslijeratnog razdoblja.
Liječnik ste i sveučilišni profesor, hrvatski branitelj, dragovoljac, književnik pa i prototip književnog lika, nositelja vrlina. Kako je riječ o auto/biografskom romanu i u pitanjima se isplepliću, podudaraju te uloge, osobito lika i autora. Koliko Vam je lik pomogao da artikulirate stajališta o hrvatskoj prošlosti, kao i o moralnoj kaljuži kojoj svjedočite…? Kako biti i ostati “gospodar svojih odluka”?
Zaista sam sve to što kažete, drago mi je što to prepoznajete, zbog toga sam sretan i ispunjen zadovoljstvom, ali bi sve to bilo uzaludno kad ne bi bilo dostatno i drugih koji su takvi ili i uspješniji i jači od mene. To je jakost hrvatskog čovjeka, to je pravo i sigurno jamstvo naše opstojnosti i opstojnosti hrvatske države. Istina je kako se i danas u slobodnoj Hrvatskoj živi u suprotstavljenim svjetovima i kako ta moralna kaljuža i nije tako mala. Na nama je suprotstaviti se nositeljima te kaljuže, što se može i mora očitovati i u djelovanju hrvatske političke vlasti, njenih nositelja i institucija, kao i u pristupu svakog pojedinca u izgradnji ove naše još uvijek mlade države. Ne smijemo prihvatiti stajalište „danas je puno gore nego prije“, jer tvorci ovakve zamisli ciljaju na rušenje naše mlade države. Moramo izdržati sve laži i podmetanja. U mom romanu glavni lik Mislav svojim djelovanjem i odlukama tijekom cijeloga svog života ima takvu upornost i ne odustaje. Hrvatska mladež, iako dosta razočarana baš tom moralnom kaljužom, ne smije prihvatiti ravnodušje, ne smije posustati i odustati. Svi moramo čistiti tu kaljužu.
Pedeseta je obljetnica Hrvatskoga proljeća. Kako ga danas doživljavate kao onodobni sudionik?
U vrijeme Hrvatskog proljeća bio sam gimnazijalac i živio u đačkom domu u Drnišu. U to vrijeme naš je život obilježavalo zajedništvo, bili smo sretni zbog jasno iskazane želje za stvaranje tako dugo čekane i željene slobodne hrvatske države. Bio sam sretan biti u to vrijeme u blizini dr. Savke Dabčević Kučar i Mike Tripala, glavnih vođa „Hrvatskog proljeća“. To se ne zaboravlja. Posebno mi je u sjećanju ostao susret s dr. Franjom Tuđmanom 20. lipnja 1971. na mojim Miljevcima, u dan kada je naša osnovna škola dobila ime po velikom hrvatskom sinu Stjepanu Radiću. Međutim, ubrzo, već u srpnju slutila se velika nevolja, što se i dogodilo u prosincu kada počinje progon ne samo svih sudionika nego i njihovih obitelji i šire. Naravno, i danas se često prisjećam tih dana koji su znatno odredili moj životni put. Istinski mi je žao što su brojni od njih nepravedno zaboravljeni i zapostavljeni. Zašto je to tako ne znam, politika i političari su nepredvidivi, a takve podjele su samo naštetile i u stvaranju i razvijanju mlade hrvatske države. Očito su zakazali „moralni filtri“ kroz koje su se u politiku provukli, ali i velikim obujmom njome zagospodarili, kriminalci i profiteri. Zaključno, u „Hrvatskom proljeću“ i njegovim sudionicima moramo gledati i vidjeti zamisli stvaranja hrvatske države, što se ostvarilo u obrambenom Domovinskom ratu.
Povjesničar dr. sc. Zlatko Begonja navodi kako je posebno vjerno Vaše svjedočenje o ratnim zbivanjima u Škabrnji. Iznimno su potresne scene tih zbivanja 1991. “Svakoga trenutka moga života događa mi se Škabrnja!”
Zaista, ja svakog dana živim Škabrnju. Bilo je stravično teško. Nisam u tome osamljen, brojnima je tako ili i teže. Na dan 18. studenoga ove godine bit će punih 30 godina od počinjenog zločina u Škabrnji u izvedbi srbočetničke i jugoslavenske vojske. Taj zločin i nadalje ostaje samo spominjan, a njegovi izvoditelji ostaju nekažnjeni. Zločin se mora priznati, a imena sudionika i nositelja moraju biti poznata. Do danas zločin nosi ime To, zločinci nose ime Oni a rat i klanje nosi ime Tako. Zasigurno ni ove godine ne ćemo dobiti odgovor na upit zašto je to tako i hoće li uopće itko i ikad od tih zločinaca biti procesuiran i kažnjen. Samo će se nastaviti priče o pomirenju i oprostu. Oprostiti je doista kršćanski, ali nije dobro zaboraviti. Političke elite u susjedstvu na zaboravu naših starijih i neznanju mlađih naraštaja pripremaju plodno tlo za neke nove mitomanije o „srpskom svetu“.
Recenzenti ističu Vaše pričalačko umijeće, i dr. sc. Teodora Vigato; uz brojne uvjerljivo opisane ratne scene, jedna nam mami osmijeh na lice. U ratnim strahotama papiga pjeva hrvatsku himnu. No poentirali ste da na žalost neki Hrvati ne vole svoju domovinu? Koliko je to i danas dojam?
Ta papiga iako nije bila slobodna, živjela je u krletci, pjevala nam je o svojoj i našoj domovini. Čudesna je to slika onoga što su činili hrvatski branitelji na bojišnici u bitkama za slobodu i oslobađanje okupiranih prostora voljene domovine. I dok su branitelji svjesno izlagali svoje živote u obrani doma i domovine, neki drugi su u ratu neodgovorno trošili još uvijek neostvarenu slobodu. Lopovi i ratni profiteri grizli su žestoko, možda i žešće i opasnije od mrskoga neprijatelja, što je upućivalo na gorku istinu kako će na putu do pobjede i slobode biti još uspona i padova. Vole Hrvati svoju Domovinu, tako je uvijek bilo u našoj povijesti, samo je još uvijek previše kriminala i profiterstva koje prakticiraju oni kojima nije stalo ni do domovine ni do nacije već samo do svojih želja i nakaradnih prohtjeva. To se pitanje slabo i sporo rješava, mjerodavne državne institucije nisu učinkovite u otkrivanju i procesuiranju tih radnji. Ono što je dobro, to je da za razliku od tih profitera i kriminalaca ta draga i omiljena naša papiga Koki i danas zna zapjevati „Lijepu našu“. Ona to čini nesvjesno dok neki od kriminalaca svjesno kroče u licemjerje pjevajući himnu, a misleći pri tom kako će se u toj Lijepoj Našoj lijepo obogatiti. U mom romanu Koki i Mislav pozivaju sve nas na ljubav prema Domovini.
Pišete i o poslijeratnim okolnostima, očekivanjima i razočaranjima? Koliko smo blizu ili daleko idealima kojima ste bili vođeni; slobodi koju ste zajedno ostvarili hrvatskom narodu, i samostalnosti hrvatske države?
Danas je Hrvatska slobodna i samostalna država i dio europske obitelji, što je za hrvatski narod najvažnije. Međutim, stvorene su velike podjele u našem narodu, što slabi i usporava gospodarski, kulturni i svaki drugi razvoj, ali i opstanak države. Izabrana hrvatska vlast mora štititi i zaštititi hrvatski identitet unutar europske zajednice naroda. Naime, pripadati zajednici ne znači prihvatiti sve što vam takva zajednica nudi, zapravo nerijetko se radi i o prinudi ili prisili. Briselski zakoni uvijek su dobro posloženi, često je u njima naglasak na toleranciji a zapravo se radi o suprotnom, radi se o netoleranciji. Hrvatski poslanici u Briselu ne smiju takve odredbe prihvatiti i nametnuti ih svom narodu, to je onda prijevara. Oni u toj i takvoj europskoj zajednici ne smiju biti samo „goli europski birokrati“ i poslušne sluge svojih gospodara, moraju biti, ma kako god to bilo teško, mudri i hrabri, iznutra iz srca čisti i odani, a izvana vjerni svom narodu i pritom ravnopravni sudionici u odlučivanju s predstavnicima drugih europskih naroda. Oni moraju znati i htjeti raditi za dobro hrvatske Domovine i hrvatskog naroda. Dakle, danas su ideali hrvatskog naroda, temeljeni na događajima iz teške ali slavne hrvatske prošlosti i na žrtvama u obrambenom Domovinskom ratu, u većem dijelu ostvareni, samo moramo zadržati svoj identitet i biti prepoznatljivi u zajednici europskih naroda.
Uz Škabrnju, bili ste i u drugim borbenim akcijama; ponosni ste na svoj ratni put?
U travnju 1991. godine počeo je moj ratni put dragovoljca Domovinskog rata u zdravstvenoj službi Hrvatske vojske na bojišnici zadarskog zaleđa angažmanom u Kriznom stožeru Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske. Bio sam član mobilnih kirurških ekipa (MKE). Nadalje, moj ratni put dovodi me u Škabrnju gdje 18. studenoga 1991. uspijevam preživjeti srbočetnički zločin. U svibnju 1992. sudjelovao sam u operaciji Hrvatske vojske „Jaguar“ u kojoj je oslobođeno brdo Križ kod Bibinja. Također, sudjelovao sam i na bojišnici u vrijeme pobjedničke operacije „Maslenica“ u vojno-redarstvenoj akciji Hrvatske vojske i policije u siječnju i veljači 1993. Zaista, bilo je to vrijeme ispunjeno ponosom, bilo je lijepo vraćati okupirane prostore u krilo hrvatske Domovine. Iako je bilo i tužno i teško gledati razorena i spaljena naša sela bez svojih ljudi, ali sve to, ma kako izgledalo, niti jednoga trenutka nije moglo umanjiti radost zbog pobjede i uspjeha naše Hrvatske vojske. Znao sam svojim ratnim prijateljima reći: „Da, pusto je i prazno, ali je opet naše.“ Zaista sam ponosan na svoj ratni put u kojem sam dao svoj doprinos u stvaranju hrvatske države i u ostvarenju slobode hrvatskom narodu.
Nakon liječničke i domovinskoobrambene dionice, dobili ste više priznanja, odličja za svoje djelovanje. Koja i što Vam znače?
Svako priznanje za stručni i znanstveni rad značilo mi je poticaj u daljnjem radu. Među tim priznanjima naglašavam „Nagradu Ladislav Rakovac”, odličja “Red Danice hrvatske s likom Katarine Zrinski” i “Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića”. Također, ponosan sam na priznanje „Zlatna značka Hrvatskoga crvenog križa”, a ponajviše sam se radovao dodjeli čina pričuvnog časnika oružanih snaga Republike Hrvatske, čina pukovnika.
Nakon što ste veliki dio svoje profesionalne karijere posvetili radu na zadarskoj Infektologiji prešli ste na Sveučilište u Zadru, no sudjelovali ste i u pripremi za borbu s koronavirusom. Što nam možete reći u ovom trenutku o globalnom problemu – COVID-19?
Pandemija posve nove, svima u svijetu nepoznate bolesti COVID-19, uzrokovane novim koronavirusom SARS-CoV-2, globalni je javnozdravstveni problem koji nije zaobišao ni nas u Hrvatskoj. Početne pripreme u sprječavanju širenja bolesti kao i liječenja bile su iznimno zahtjevne, bilo je previše lutanja i improvizacija. Odluke su se morale donositi brzo, nedostajali su nam znanje i iskustvo o novoj bolesti. Dodatno, nedostajali su lijekovi, ali se ubrzo pokazao i nedostatak zdravstvenih djelatnika i bolničkih postelja. Zaista su zdravstveni djelatnici dali sve od sebe i održali zdravstveni sustav u punoj funkciji. U tome sam osobno sudjelovao, što činim i danas. Što će nadalje biti s ovom pandemijom nitko ne zna. Do danas su postignuti dobri rezultati u cijepljenju, što nije dostatno. Vjerujem kako će uskoro znanstvenici uspjeti i u stvaranju učinkovitih antivirusnih lijekova.
Koje su Vaše preporuke, savjeti? Brojni su otpori cijepljenju, brojne su kontradiktorne informacije? Kako tu zadržati mjeru zdravoga razuma, ponašati se odgovorno, ali i s mjerom zdravoga promišljanja o dvojbenim stajalištima? Jesu li u pitanju “gospodari svojih odluka” ili “gospodari naših života”, da parafraziram naslov Vašega romana.
Tu je riječ o velikoj inflaciji informacija i zasigurno se nije lako snaći u toj „šumi“ brojnih podataka i izabrati samo ono što je pametno i dobro. Znači, moramo odabrati informacije temeljene na znanstvenim dokazima, a u tome se uvijek ne snalaze niti sami stručnjaci, a još manje ukupno pučanstvo. Stoga, razumijevajući ljudsku prirodu, jasno nam je kako brojni čitatelji i korisnici različitih sredstava javnog priopćavanja, tiskovna ili elektronička, odabiru lakši i njima prihvatljiviji put, koji je često opasniji i nesigurniji. U takvim okolnostima dobro je sjetiti se što nam je poručio sveti Pavao: „Sve provjeravajte, dobro zadržite, svake se sjene zla klonite” (1 Sol 5,21-22). Do danas nije riješeno pitanje liječenja COVID-19 bolesti, nemamo dostupnih učinkovitih antivirusnih lijekova, a dostupna cjepiva su najbolja sredstva u širenju bolesti. Moja preporuka je prihvatiti cijepljenje i na taj način štititi sebe i svoju obitelj kao i zajednicu. Dakle, ako i jesu “gospodari naših života” sudionici u COVID-19 priči i pandemiji, mi moramo odgovorno postupati kao “gospodari svojih odluka”.
Danas ste u statusu redovitoga profesora u trajnom zvanju na Odjelu za zdravstvene studije na Sveučilištu u Zadru i suradnik u istom zvanju na Medicinskom fakultetu u Splitu. Kakva su iskustva sa studentima?
Većina studenata više voli i odabire „otvorena“ predavanja u kojima osim stručnog i znanstvenog sadržaja mogu čuti i naučiti o primjeni naučenog u svakodnevnom životu. Također, rado prihvaćaju kritički odnos prema sadržaju i načinu prikaza predavanja, seminara i vježbi. Dobro je što se tako postavljaju i što žele u svemu tome biti aktivni sudionici. Nakon izvedene nastave sa studentima u bilo kojem spomenutom obliku i ja uvijek stječem nove spoznaje. Pomalo me strah za dolazeće vrijeme u kojem bi mogla prevladati on-line nastava. U živo, in-vivo, izgovorena riječ nezamjenjiva je u radu sa studentima. Razdoblje 26-godišnjeg rada sa studentima najbolji je dio mog života. Radujem se što imam priliku, ako me posluži zdravlje, nastaviti taj rad i tijekom dolazeće dvije godine.
Da pišete roman danas, čemu bi Vaš lik bio izložen u književnom životu i protiv čega bi se borio? Što su poteškoće s kojima bi se suočavao? Imate li možebitnih planova za književni nastavak?
Volio bih napisati novi roman u kojem bih govorio o uzrocima defanzivne medicine. Danas su zdravstveni djelatnici, posebice liječnici, kao ribe strpani u „vrše“, a ruke su im sve više vezane. Naime, iznimno jaki odvjetnički klanovi vladaju svijetom u svim strukturama, tako i u medicini, njihovi članovi i predstavnici neometano i agresivno sami donose i provode zakone. Na putu pokrivenu novcem brojni među odvjetnicima i vještacima kao njihovi vjerni saveznici ne biraju sredstva i pod svaku cijenu traže zaradu. Takav pristup u ljudskom životu nije viđen još od doba u kojem su dominirali farizeji i pismoznanci te njima slični ljudi u svim narodima. Često promišljam upita li se ikada takav odvjetnik bi li prihvatio u svom životu imati toliko dobra i toliko zdravlja koliko svoj posao radi pošteno i čisto. Iako znam jakost tih klanova, ipak ne ću odustati od zamisli u svom novom romanu prikazati kroz kakve radne i životne drame danas liječnici nezasluženo i nepravedno prolaze.
Živite u Zadru. Kakav odnos imate prema ishodištu, Čikoli i Krki, Miljevcima…?
Volim i ljubim svoje Miljevce i Visovac, to ću činiti i u ostatku svog života. Ne mogu i ne smijem zaboraviti svoj rodni zavičaj, svoje Čikolu i Krku, Franjevački samostan Visovac usred jezera rijeke Krke. Tamo sam naučio život. Rado se sjećam svoje prve pjesme napisane u trećem razredu osnovne škole, što je i bio početak moga književnog rada, ispunjene ljubavlju prema rijeci Čikoli: Čikola je bistra rijeka, voda joj se plavi, a uz vodu rastu zeleni jablani, kupaju se u njoj djeca vesela i razdragana, Čikola je suncem obasjana.
Mira ĆURIĆ