Mr. sc. Ivana BAŠIĆ
profesorica hrvatskog jezika i književnosti, autorica knjige „Biblioterapija i poetska terapija-priručnik za početnike“
Razgovarala: Mira ĆURIĆ
Našim zapadnjačkim društvima nedostaje razgovor u ozračju zajedništva
Ivana Bašić (Sarajevo, 1973.) osnovnu i srednju školu polazila je u Zadru, a studij kroatistike završila je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2005. magistrirala je na Katedri komparativne književnosti s temom iz novije hrvatske književnosti. Predaje književnost te vodi pripremnu nastavu za inojezičare, od kojih su većina djeca iz ratom pogođenih područja Bliskog istoka. Predsjednica je udruge Balans centar za logopedagogiju i biblioterapiju. Objavila je prvi hrvatski priručnik za vođenje čitateljskih grupa („O čitateljskim grupama : metodički priručnik s primjerima dobre prakse“, 2015.), priručnik za početnike iz područja biblioterapije („Biblioterapija i poetska terapija: priručnik za početnike“, 2011.) i knjigu pod nazivom „Što je smisao nastave književnosti?: knjiga koja traži sugovornika“ (2019.) u kojoj nastavu književnosti postavlja u odnos prema etici, estetici i filozofiji, tražeći odgovore na pitanje njezina smisla u našem vremenu. Diplomirana je logoterapeutkinja te u svoj rad s učenicima unosi vrijednosti i stavove koje zastupa logoterapija. U svemu što radi traži smisao i ne zadovoljava se rješenjima koje učitelju, učeniku i roditelju nameću podređenu društvenu poziciju. Zalaže se za dignitet učiteljske struke i smatra svoj posao učiteljice pozivom koji ima iznimnu važnost u svakom vremenu
Pozvali smo Vas da u Godini čitanja predstavite svoju knjigu Biblioterapija i poetska terapija koje godinama promičete i primjenjujete u svojem radu. Što one podrazumijevaju i u čemu se razlikuju?
Biblioterapija je, najjednostavnije rečeno, liječenje knjigama. To je širi pojam od poetske terapije, ali važno je reći da su im metode iste te da se termini nekada i preklapaju. Možemo na više načina imati dobrobiti od čitanja koje je samo po sebi vještina vrijedna divljenja jer ljudski mozak u trenutku čitanja izvodi profinjene operacije dekodiranja znakova i pridavanja kontekstualnih značenja tim znakovima. Interaktivna biblioterapija podrazumijeva čitanje iza kojeg slijedi razgovor o doživljajima pročitanog. Takav razgovor omogućuje razmjenu iskustava čitanja pa postaje vidljivo kako je zapravo čitanje vrlo osoban proces. Posebno je zanimljivo kako poezija pobuđuje vrlo duboke i nesvjesne poticaje jer govori jezikom slika, metafora i ritmova.
U čemu one mogu pomoći, što unaprijediti u našim životima? Koji su njihovi ciljevi? Koliko su upravo u vrijeme pandemije ili sličnih okolnosti primjenjive, dobrodošle?
Biblioterapija je, ponajprije, metoda koja povećava bliskost među ljudima pa je u doba pandemije i te kako dobrodošla. Izolacija nas je potaknula da razmišljamo više o važnosti susreta i o svim onim malim stvarima koje su nama ljudima puno važnije od titula, statusa ili moći. Ono što kronično nedostaje u našim zapadnjačkim društvima je običan ljudski razgovor, razmjena misli i osjećaja u opuštenoj atmosferi zajedništva. Jedan od ciljeva biblioterapije je opuštanje koje dolazi kroz osjećaj povezanosti s drugima koji nas prihvaćaju i razumiju. Kad govorim o biblioterapiji, često mi na pamet padaju Ujevićevi stihovi „Ne boj se, nisi sam..“, jer u najkraćim crtama oslikavaju što se događa kad osjetimo da nismo usamljeni u nekim osjećajima. Književnost je usko povezana s empatijom koja je jedan od preduvjeta za stvaranje smislenih veza s drugim ljudima. Kad su odnosi duboki i puni razumijevanja, tu se razvija cijelo ljudsko biće.
Profesorica ste književnosti i hrvatskoga jezika. Godina čitanja u prvi je plan istaknula čitanje. Ono se poprilično spominje u kontekstu negativnih statistika. Koje su poteškoće s čitanjem, zašto se ne čita više? Vi ste autorica i prvog priručnika za vođenje čitateljskih skupina.
Poteškoće s čitanjem nastaju kad priča ne nalazi odjeka u čitatelju. Glagol čitati ne trpi zapovjedni način, kako je rekao francuski pisac Daniel Pennac, baš kao ni glagol voljeti ili sanjati. Pripovijedanje je preduvjet za stvaranje interesa za čitanje, kao i za razvoj gramatike i stilistike govora. Mi gubimo čitatelje jer su djeca lišena mnogih primarnih aktivnosti važnih za razvoj govora, konstrukcije priče, gramatike i stilistike govora. Konstrukcija priče organski je povezana s prirodom životnih ciklusa, a jezik je samo odraz tih spoznaja koje kao ljudi otkrivamo kroz svoju povezanost sa svijetom. Zato je važno razgovarati o pročitanom jer se tako otkrivamo, ali i stvaramo male zajednice u kojima imamo priliku razgovarati na dubljoj razini, otkrivati različita gledišta na iste stvari i povezivati se. Drugim riječima, kad čovjek osjeća da ga ono što čita povezuje s drugima ili da kroz tekst otkriva sebe, čitanje mu ne predstavlja problem.
Biblioterapija je sveobuhvatna, podrazumijeva kulturu čitanja, pisanja i govora. Kako do konstruktivnog razgovora u današnje vrijeme naglašenoga individualizma? Stječe se dojam da se izgubila kultura (javnog) dijaloga?
Grčka riječ dijalog znači dvoje koji su u smislenoj komunikaciji, u logosu. Njezino podrijetlo vezano je uz pojam javnog diskursa, uz grčke trgove i forume na kojima se raspravljalo o temama važnima za zajednicu. Iz tog je dijaloga nastala grčka demokracija koja u svoje vrijeme nije rasla u krilu kapitalizma. U našem društvu demokracija je sluškinja kapitalizma, doslovno služi njegovim potrebama pa zato i nemamo kulturu dijaloga kakvog povezujemo s grčkom demokracijom. Čim se izgubi to osnovno, društveno značenje dijaloga, gubi se i smisao bilo kakvog razgovora pa i jezika općenito. Koliko god to na prvi pogled čudno zvučalo, ali kultura čitanja i pisanja osnažit će kad se ponovo vrati smisao riječima kao što su istina, pravda, poštenje i dobrota. Iz tih riječi izvire najveća motivacija za svakog čestitog čovjeka i one su temelj smislenoga života. Bez pravog značenja tih riječi ruše se temelji jezika, priče, pa čak i jedne nacije. Sve to još duplo više znači djeci koja žele vidjeti svijet u kojem lijepe riječi prate i dobra djela, što može vratiti poštovanje prema riječima, a potom i prema književnosti.
U uskoj je vezi s tim i pitanje smisla književnosti, objavili ste knjigu pod tim naslovom. Približite nam i njezine zaključke, osobito u odnosu na rad s adolescentima?
Smisao književnosti izvire iz društvene uloge književnosti, to je prvo i najvažnije. Naša pojedinačna tumačenja imaju smisla samo onda kad su u dijalogu sa značenjima koja su nam svima zajednička. Tada se može razvijati i dijalog između pojedinca i društva. Adolescenti propituju značenja pa je rad s njima zanimljiv i uzbudljiv jer oni žele upisati svoj identitet u poznata, društvena značenja. Uloga učitelja je da im prikaže i rastumači taj prostor slobode u koji stupaju, da ih upozna s mogućnostima i sa značenjima kojima će se služiti u svom mišljenju i govoru. Pred tim zadatkom stojim s dubokim poštovanjem jer znam da je upravo na meni da osmislim poveznicu između prošlosti i sadašnjosti. Mladi ljudi su jako oprezni i kritični, ali kad osjete da je nešto smisleno, ne puštaju to iz ruku.
Bavite se i logoterapijom koja također u prvi plan stavlja ‘smisao’. Što nam danas poručuje njezin utemeljitelj Viktor Frankl? Gdje joj je mjesto? Kako se one u Vašem radu nadopunjuju?
Biblioterapija i logoterapija su bliske jer su obje usmjerene na važnost sadašnjeg trenutka u kojem čovjek može preuzeti inicijativu, makar u izgovaranju jedne jedine iskrene rečenice koja donosi olakšanje i samim time izaziva pozitivnu promjenu. U biblioterapijskom radu logoterapiju vidim kao stav, vrijednosno usmjerenje koje principu nade, koji je u temeljima obje discipline, daje dodatnu snagu i utemeljenje.
Govoreći o književnosti jednom ste prigodom rekli da ona može biti most preko kojeg se susreću dvije udaljenosti. Što mislite o tome jesu li, mogu li društvene mreže zamijeniti književno djelo kao sredstvo zbližavanja, povezivanja, poistovjećivanja?
Tu sam rečenicu preuzela od novinara Veselka Tenžere koji je rekao da je ljubav most preko kojeg se susreću dvije udaljenosti. Dugo sam u srcu nosila tu rečenicu iz „Pisama Ivani“ te sam je počela povezivati sa svojim doživljajem književnosti kad sam počela raditi kao profesorica. Književnost je, za razliku od društvenih mreža, intenzivniji i dublji medij za zbližavanje, ali mnogi ljudi nemaju prilike doživjeti takav razgovor o knjizi kroz koji će izraziti svoje misli i osjećaje. Ako nešto niste doživjeli, teško da ćete vjerovati da je takvo nešto moguće. Takav se razgovor kultivira godinama pa stoga smatram da su uloge roditelja i učitelja, koji provode najviše vremena s djecom i mladima, ključne za stvaranje povjerenja u smisao književnosti koja je doista most preko kojeg se susreću dvije udaljenosti.
Naglašavate i važnost hrvatske književnosti, hrvatske priče. Zapisali ste: „Ako izgubimo svoje priče, postoji opasnost da izgubimo identitet.“ Jesmo li toga dovoljno svjesni?
Kod književnosti me najviše privlači način na koji prenosi kulturološka znanja i značenja, ali i činjenica da nam zapravo govori da postoji nešto specifično ljudsko u cijelome svijetu. Isto, ali i drugačije. Trebamo čuvati to blago svoje posebnosti ne zato da bismo se udaljili od drugih već upravo suprotno – da bismo bili bliži cijelome svijetu. Jezik je sam po sebi blago koje se mora čuvati, o kojem valja brinuti jer se čovjek u svom jeziku može izraziti na način koji je vrlo teško postići u bilo kojem drugom jeziku. Toga postanemo svjesni kad smo daleko od kuće i kada nam u komunikaciji s ljudima drugog jezika nedostaju ona suptilna značenja koja bismo mogli nazvati popratnim značenjima koja govornici jednog jezika podrazumijevaju. Da, trebamo čuvati jezik i priče jer je narod bez priče, da parafraziram velikog Márqueza, kao brod bez pramca.
Već smo spomenuli kako današnje vrijeme karakteriziraju, među ostalim, naglašeni individualizam, konzumerizam, neoliberalizam… anarhizam. Urušen je sustav vrijednosti. Čini se nemogućom misijom ili borbom protiv vjetrenjača utjecati se trajnim vrijednostima, smislu. No jedino su one ljekovite?
Moguće je da se nešto ne će ostvariti, ali to nas ne sprječava da radimo u smjeru pozitivnih promjena, u smjeru smisla. Dopuštam da postoji mogućnost da sutra netko za mene kaže kako je sve o čemu govorim danas besmisleno, ali mene to ne će spriječiti da i dalje idem u smjeru u kojem priče povezuju ljude, a vrijednosti vraćaju svoj izgubljeni sjaj. U promjene je potrebno uložiti puno truda i rada, a iz posvećenosti onome u što vjerujemo dolazi i smisao. Individualizam je demokratska stečevina i ne smatram ga lošim u njegovom izvornom značenju jer nas čuva od one loše strane kolektivizma u kojoj čovjeku nije dopušteno bilo kakvo izdvajanje i posebnost u odnosu na društvena pravila. Ne treba s vodom izbaciti i dijete jer bismo mogli ostati bez slobode izbora koja je važna za razvijena društva. Konzumerizam je veliko zlo jer čovjeka svodi na zadovoljavanje osnovnih potreba, stavljajući duhovnost u drugi plan, što umanjuje vrijednost ljudskog bića. Čovjek je sposoban i za patnju, ne samo za ugodu, a konzumerizam ide u korist onih koji čovjeka vide samo kao sredstvo za postizanje svojih ciljeva. Tome se treba oduprijeti.
Smatram da je ipak najvažnije, kakvom god vremenu pripadali, da ne zaboravimo da smo slobodna bića te da je i sloboda, kao i ropstvo, naš izbor. Ne treba se obeshrabriti suvremenim stanjem stvari jer je ono promjenjivo, kao i sve ostalo na ovome svijetu.
Mira ĆURIĆ