U prostorijama Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova 23. rujna knjigu Benjamina Tolića Tiranija prostote predstavili su književnici i publicisti Mate Kovačević, Damir Pešorda i Stjepan Šešelj. Donosimo osvrte Mate Kovačevića i Damira Pešorde
Podanička Hrvatska
Piše: Damir PEŠORDA
Knjiga Tiranija prostote nastavlja se na prethodne knjige Benjamina Tolića tvoreći tako jedan koherentan i zaokružen niz, no istodobno niz otvoren za eventualno dopisivanje. U knjigama Pamet u glavu: Hrvatska u vrtlogu novoga svjetskog poretka (2003.) i Tko smo mi? Ogled o naciji i državi (2007.) autor izlaže svoju političku filozofiju zasnovanu na najboljoj tradiciji hrvatske državotvorne misli, a u knjigama nakon tih dviju (Sanaderova dionica, 2009.; Kraj neovisnosti, 2011.; Vesele karmine, 2013., Kolonijalno koprcanje, 2018.) kroničarski prati dnevnopolitičke događaje sagledane kroz prizmu političke filozofije izložene u prvim dvjema knjigama. Izvan toga je niza knjiga Haaški sapun, koncipirana u dijaloškoj formi, s naglašenijim literarnim momentom, pisana u najboljoj tradiciji pravaške humoristično-satirične književnosti.
Tiranija prostote sadrži 108 Tolićevih kolumna objavljenih u Hrvatskom slovu od 6. siječnja 2017. do 7. srpnja 2019. U tematskom smislu autorov je fokus, kao i u prethodnim knjigama, na odnosima Hrvatske i Bruxellesa, Bruselja kako ga pohrvaćuje Tolić, na podaničkom mentalitetu hrvatskih političkih elita, na hrvatskoj zaslijepljenosti Europom s jedne strane i regionalnom sentimentu s druge strane, no autorov ton je ponešto distanciraniji, pun neke rezignirane vedrine, koju tek sve prisutnija prostota u političkom i javnom prostoru uopće može pomutiti i okrenuti na sarkazam i cinizam. Upravo taj blagi pomak s političkog na moralno možda je glavna novina koju donosi ova knjiga u odnosu na Tolićeve prethodne knjige. Kroz kroničarsko praćenje ‘’kolonijalnog koprcanja’’ na političkom planu dosljedno se provlači i kritika neukusa, nedosljednosti, neznanja i posvemašnjeg licemjerja na javnoj sceni.
O čemu god piše, Tolić osobitu pozornost posvećuje jasnoći i točnoj određenosti političkih pojmova u optjecaju, rastjerujući već na toj pojmovnoj razini dobar dio ideološke i ignorantske magluštine oko aktualnih tema. Često iz toga maestralnoga bistrenja pojmova izroni sjajna dijagnoza političkog trenutka, političkih pojava, političkih aktera i političkih odnosa, kao npr. u tekstu Naš optimizam: ‘’U Europi je u XXI. stoljeću tu podjelu (misli se na podjelu lijevo i desno, op. a.) odmijenila dvodioba na domoljubce (oikofile) i domomrzce (oikofobe), nacionaliste i globaliste, suvereniste i integracioniste. I u Hrvatskoj se bila dogodila slična promjena. Imali smo političke Hrvate koji su bili ‘za dom spremni’ i političke Hrvate koji su bili ‘za Bruselj spremni’. Bili su to Hrvati i eurohrvati. A sada se, osobito otkad je Dragan Markovina okupio Novu ljevicu, ta hrvatska jednostavnost zakomplicirala. Iz mišjih rupa (neki kažu: ‘iz ormara’) izmiljeli su politički Hrvati koji osporavaju i Hrvate i eurohrvate. Oni su, za razliku od Hrvata i eurohrvata, poput svojih ideoloških predaka ‘za Jugu spremni’.’’ U jednom kratkom pasusu obuhvaćene su sve djelatne političke snage u hrvatskom političkom životu, i to uz nepretenciozno razmatranje pojmova: ljevica, desnica, nacionalisti, globalisti, integracionisti, suverenisti itd.
Katkad iz te raščlambe pojmovlja izraste lucidan kratki esej kojemu je politički događaj tek povod, kao npr. u tekstovima Postistinsko doba, Revizionizam naš hrvatski ili Vlast i jezik. U takvim tekstovima ponajviše do izražaja dolaze značajke Tolićeva stila i načina mišljenja. Moglo bi se reći da se tu ne radi o tipičnim kolumnama, nego o kratkim političkim esejima, dobro koncipiranim i stilski izbrušenim. Tolićev istančani književni nerv te blistava erudicija ovim tekstovima osiguravaju i književnoumjetničku vrijednost. Glavna im je kvaliteta aticizam u stilskom pogledu, konciznost i logična jasnoća. Tolić je jedan od rijetkih autora na, uvjetno rečeno, desnoj strani političkog spektra kojega zbog britkog intelekta, konzistentnog mišljenja i intelektualne čestitosti visoko cijene i autori sa suprotne strane toga spektra.
Kao i u svojim prethodnim knjigama autor s osobitom pomnjom bira naslove, od naslova same knjige do naslova pojedinih tekstova. U sintaktičkom smislu najčešće su to sintagme od dvije punoznačne riječi (Tajna savjetništva, Penavin proboj, Vrtnja oko ničega i dr.), dvije imenice povezane veznikom ‘i’ ili ‘ili’ (Vlast i jezik, Optimizam i zluradost, Sram ili strah i dr.), kombinacija broja s imenicom ili imenicom i njezinim atributom (Tri referenduma, Dva ričuća lava, Dva razuma i dr.) te cijele ili obezglagoljene rečenice (Sjašite s mrtvih konja; Bilo, a nije prošlo; Rog pod svijeću i dr.). U semantičkom smislu ti su gradbeni postupci također svodivi na nekoliko osnovnih obrazaca: jednom je to aliteracija (npr. Penavin proboj, Divljanje demokracije, Plenkovićev pazar); drugi put intertekstualnost (npr. Pusta zemlja, Dva ričuća lava, Ars combinatoria); treći put naslovi nastaju na principu antitetičnosti (npr. Manjinska većina, Svinjska kultura, Lijevo-desni suverenizam); četvrti put na ironiji i sarkazmu (npr. Divljanje demokracije, Ustašitis, Kukavelji na prvoj crti).
Što se tiče tematike kolumna, ona je široka i raznovrsna u pogledu konkretnih događaja i fenomena koji se u njima dotiču – od propasti Todorićeva Agrokora (Div na koljenima) i zagrebačkih lokalnih izbora (Pomutnja), preko hrvatsko-slovenskog spora oko granice (Vrtnja oko ničega) i jezičnih pitanja (Dvije deklaracije) do izbora za Europarlament (Veliki ljudi i velike neistine) i katalonske borbe za neovisnost (Što je nama Catalunya) – no središnja je zaokupljenost tih tekstova Hrvatska u europskom i regionalnom okviru, odnosno pitanje suvereniteta u suvremenom globaliziranom svijetu, a tom zaokupljenošću prožeti su i tekstovi koji se ne bave izravno tim pitanjima.
Tiranija prostote vrijedno je i aktualno publicističko djelo. Tolićeve kolumne pisane su biranim stilom, odmjereno i koncizno, krasi ih izgrađena politička filozofija, nenametljiva erudicija, intelektualna čestitost i literarna osviještenost. Čitateljima će pružiti jedan autorski autentičan uvid u aktualna politička i društvena zbivanja, ali i zajamčen literarni užitak.
“Tamna strana” hrvatske politike
Piše: Mate KOVAČEVIĆ
Benjamina Tolića ne treba publici posebno predstavljati jer se njegova rada dobro sjeća naraštaj koji je devedesetih godina obnovio hrvatsku državnu neovisnost, ali i naraštaj proljećara, što je, unatoč unutarnjim olovnim vremenima i nepovoljnim međunarodnim okolnostima, svojim mladenačkim zanosom i idealizmom potkraj 60-ih i početkom 70-ih godina otvarao obzorja slobode i “krčio” putove za borbu naraštajima koji su tek trebali stasati.
U tim skupinama su svakako i pojedini hrvatski emigranti iz doba Tolićeva egzila između 1967. i 1970. godine.
Ukratko, ipak podsjećam da je Benjamin 1943. rođen u Osoju kod Posušja. Školovao se u Posušju, Donjim Andrijevcima, Slavonskom Brodu, Zagrebu i Beču. Završio je filozofiju i germanistiku, a po školama je radio kao profesor te bio urednik u Osmojezičnom enciklopedijskom rječniku Leksikografskoga zavoda.
Tolić je i prevodio s njemačkoga jezika, a u velikom hrvatskom desetljeću, osim što je bio u diplomaciji, od 1998. do 2000. i dolaska na vlast trećejanuarskoga režima, Benjamin je bio i glavni urednik Hrvatske izvještajne novinske agencije – Hine.
Tehničke podatke o knjizi i njezinu sadržaju ispisao je temeljito, koncizno, jasno i sveobuhvatno u predgovoru Damir Pešorda, koji je i teoretski obradio Tolićevo pisanje, a knjigu “Tiranija prostote” usurječio kao logičan posljedak njegova dugotrajna publicističko-političkog djelovanja.
Pri tom se dotaknuo nezaobilaznih pitanja tematike, stila i forme pisanja te načina Tolićeva mišljenja.
Pešorda je u knjizi “Tiranija prostote” uočio, za razliku od ranijih knjiga, i auktorov pomak s političkoga na moralno. Ja pak smatram kako se radi samo o formalnom pomaku, jer je Tolić, kao vjerni sljedbenik hrvatskoga steklištva, svoju političku filozofiju izgradio na zasadama ćudoređa, što će idealisti pohvalno isticati, a realisti mu prigovarati.
Za jedne je to zapravo najveća vrlina Tolićeva političkoga filozofiranja jer, kao takvo, poput mnogih Starčevićevih zapisa, postaje trajnom riznicom dragocjenih iskustava i znanja, što potiču dugoročan rad na polju državnih poslova i političke izgradnje hrvatskoga naroda.
Ono što će jednima, zbog moralnosti, nedvojbeno biti iznimna vrijednost, drugi će u tom vidjeti nedostatak i manjak osjećaja za stvarnost, jer “knezovi ovoga svijeta” međunarodne odnošaje i unutarnju politiku mjere isključivo vlastitim probitcima.
Uostalom, to je vječna tema u borbi između ta dva tabora, samo što motreći Tolićeve tekstove, ona postaje znatno uočljivijom i na hrvatskoj političkoj pozornici.
Nepostojanje pak dijaloga i stvarna nemogućnost razgovora, između ovih dvaju koncepata ponajprije vodi međusobnoj isključivosti, a u ekstremnijim slučajevima i međusobnom poništavanju.
Nije to neki novum što ga je Tolić izmislio ili potaknuo, nego je ponajprije kolektivna nacionalna mentalna značajka, koja se na našu nesreću najviše očituje u javnom radu i nacionalnoj politici.
Bez obzira kako tko definirao te osobine nacionalnoga značaja, koje su znatnim dijelom urasle i u političke procese 19. stoljeća, bilo da je riječ o centripetalnim i centrifugalnim silnicama, državotvornoj i oportunoj politici i t.d., ostaje činjenica da su veliki nacionalni pokreti, bilo da je riječ o onom nacionalističkom iz 30-ih i 40-ih godina 20. stoljeća, bilo da je riječ o Tuđmanovu pokretu s kraja 80-ih godina, pokušali, radi zajedničkoga cilja, nadići međusobne prijepore, nu ta su primirja, nažalost, bila kratkoga daha.
Bez obzira na drukčije političke okolnosti, ono što se svojedobno dogodilo Mačekovu HSS-u, koji se u prijepornom trenutku podijelio na projugoslavensku i prohrvatsku struju, događa se, nakon Tuđmanove smrti, i njegovu HDZ-u.
Zbog tih nepremostivih neujednačenosti zato i jest većinska struja u politici uglavnom prisiljena stvarati nepovoljne i protuprirodne koalicije, gubeći pritom ključne dijelove vlastitoga političkog identiteta s jedne strane, dok s druge strane, umjesto da radi na pacifikaciji pogibeljnog zla, kao što su primjerice velikosrpski ekstremizam ili europski integralizam ona pogoduje njihovu bujanju, dovodeći tako u pitanje najprije vlastiti, a onda i nacionalni opstanak.
Naime, nasuprot tako nepomirljivim nacionalnim političkim opcijama, u hrvatskom političkom životu, ako se i zanemare pojedini plaćenici pa i organizirane orjunaške skupine, nažalost postoji nezanemariv dio populacije koja se i danas, 30 godina nakon obnove hrvatske državnosti, protivi svakoj vrsti hrvatske državne opstojnosti.
Taj dio izbornoga tijela postojano se svrstava uz, doduše, legalne političke stranke, koje se svojim djelima prikriveno, manje prikriveno pa i otvoreno zalažu za nestanak hrvatske države s povijesne pozornice.
Zahvaljujući žilavosti i ukorijenjenosti u strukturama političke moći to ostaje dugotrajnim hrvatskim političkim problemom, uz koji se u novije vrijeme veže sve više i pitanje novih iseljenika.
Već spomenuta nemogućnost političkoga dijaloga dviju hrvatskijih opcija, prešutno pa i sve agresivnije potiskivanje te svojevrstan progon iz javnosti nacionalnijih politika stvorili su kod nas od poratne mladeži jednu vrstu nezadovoljnoga selilačkoga sloja, nevezana za zemlju, koji je u trenutku otvaranja granica ispario iz Hrvatske.
Ako ga još što veže uz zemlju predaka, onda je to gorčina prema središnjim vladajućim politikama, koju očituje općom apstinencijom od političkoga interesa, a ako se i uključi u nebrojene izborne pothvate, glasove daje t. zv. antisistemskim strankama, kao što su Možemo i slični anarhistički pokreti, bez obzira na njihov lijevi ili desni predznak.
U knjigu je uvršteno 108 iznimno vrijednih auktorskih tekstova, koji su tjednim ritmom izlazili u Hrvatskom slovu od 6. siječnja 2017. do 5. srpnja 2019.
Knjizi, kao cjelini, to daje i svojevrsnu dimenziju kroničnosti, koja, zahvaljujući Tolićevim kritičkim prosudbama, otkriva upravo onu “tamnu stranu” hrvatske politike, kojom su jednako nezadovoljni i oni koji ne vide rješenja, a podupiru stranke što ih provode, kao i oni što smatraju da su jedino njihova rješenja najbolja za hrvatske probleme, samo što se, zahvaljujući ovakvom ili onakvom političkom sustavu, oni ne mogu izboriti za poziciju koja bi im omogućila da većini nametnu svoje političke odluke.
Tolićeva knjiga jest ponaprije djelo njegova sistematičnoga uma, pisana pomno odabranim stilom, izgrađena na prirodnoj logici i utemeljena na trajnim ćudorednim načelima i čestitu političkom djelovanju, ali je ona i prepoznatljiva slika dvaju nepomirljivih hrvatskih politika, koje svojim krajnostima najviše štete nose idejama i idealima za koje se bore.
Mate KOVAČEVIĆ