VANI STRANAC, U DOMOVINI NEPOŽELJAN
Piše: Guido Quien
Dragutin Trumbetaš postigao je univerzalnost upornim bilježenjem genre prizora svoje gastarbajterske suvremenosti. Ikonika je to sukoba čovjeka i tehnologije, svijet ugroženog humaniteta. Svoju ulogu u toj socijalnoj drami imaju i natpisi. Od grafita, koji su nespretan trag sentimenta, do čvrstih natpisa tvrtki ili reklama koje na usamljenika reže. No, sve je u funkciji trpkog okusa Trumbetaševog izražajnog realizma.
Dragutin Trumbetaš rođen je 1938. u selu Velika Mlaka u Turopolju. Pohađao je Grafičku industrijsku školu u Zagrebu, gdje je izučio obrt ručnog slagara. U više navrata boravio je i radio u Austriji i Njemačkoj. Godine 1968. napravio je prve crteže olovkom na temu gastarbeiteri, što će kasnije uroditi čitavim ciklusom. Također, pisao je gastarbajterske pjesme. Prvu mapu, pod naslovom Gastarbeiter, izdao mu je Božo Biškupić 1975. U predgovoru Veselko Tenžera koncentrirano je predočio svijet Trumbetaševih grafika nizom britkih rečenica kao: Trumbetaš promatra taj život, tu gastarbeitersku kalvariju, kao fascinantni citat u desemantiziranoj rečenici urbane prašume. Iste 1975. godine održao je prvu samostalnu izložbu u Galeriji Lotrščak u Zagrebu. Od 1976. je započeo izlagati u SR Njemačkoj. Od tog je doba izlagao na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u inozemstvu, te u domovini, uz otežavajuće okolnosti. Uz ostalo, bilo mu je zabranjeno izlagati u Velikoj Gorici, gdje je izlagao tek 1994. (Muzej Turopolja) i 1995. (Galerija Galženica). Godine 1997. Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu priredio je retrospektivu djela Dragutina Trumbetaša.
Djelo Dragutina Trumbetaša može naći srodnike u umjetnosti socijalnog bunta. U Hrvatskoj ga se često uspoređuje s Krstom Hegedušićem i grupom Zemlja. Od zemljaša izdvajam Detonija, zbog njegove veće sklonosti urbanoj tematici, svojstvenoj Trumbetašu. Podsjećam na Detonijevu grafičku mapu: Ljudi sa Seine (1934.), ili pojedine radove kao: Ciglar, akvarel, (1930./32.), Prehrana, crtež tušem, (1934.) i Prehrana, ulju na platnu, (1935.). U Njemačkoj, naš umjetnik blizak je duhu socijalno angažiranog pokreta Nova stvarnost (Neue Sachlichkeit), osobito Georgu Groszu i Ottu Dixu. U Galeriji Galženica u Velikoj Gorici postavljena je 2001. godine izložba Dragutina Trumbetaša pod naslovom: Tuš istine. U predgovoru te izložbe Darko Glavan donosi još jednu poveznicu. Naime, ističe da se Trumbetašovi crteži svojom nedvosmislenom moralnom optužbom mogu protumačiti kao i svojvrsne anticipacije punkerskog prosvjeda iz druge polovice sedamdesetih kada su europski i svjetski glazbeni zabavljači iskazali neuobičajeno razumijevanje za sudbine odbačenih, nastanjenih u gradskom četvrtima.
Dragutin Trumbetaš bio je svestrani umjetnik, slikar, pisac i glumac. Recentna izložba u Velikoj Gorici predstavlja sadržajan izbor njegove likovne ostavštine, pod naslovom: Dragutin Trumbetaš: kroničar marginaliziranih glasova. Izložene su grafike iz ciklusa: Gastarbeiter (1975., 1977.), listovi iz šest njegovih grafičkih mapa iz fundusa likovne zbirke Muzeja Turopolja. Te radove prate dvije gastarbajterske pjesme te fotografije iz obiteljske arhive. Na izložbi se mogao pogledati dokumentarni film: Gastarbeiter Bogdana Žižića (Zagreb film, 1977.). Autorice izložbe su Valentina Radoš, kustosica likovne zbirke Muzeja Turopolja i Antonia Vodanović, voditeljica Galerije Galženica.
Godine 1986. priredio sam u Galeriji Zagreb u Zagrebu izložbu Dragutina Trumbetaša, tada režimu nepodobnog slikara. A njegovi su crteži socijalne tematike, upravo seciranje života i rada radništva. I sada, u preglednom postavu očitavam kako crtajući kao da opisuje, a ustvari oštrim perom zasijeca prodorno pod privid, otkrivajući anatomiju specifičnog sloja življenja. Vidimo, čovjek je pobjegao ne samo od kuće, nego je odmaknut i od sebe. Riječ je o otuđenju. S jedne strane Ankara, Zagreb, Beograd, Atena, Madrid, Rim, ti zavičajni kolodvori, a s druge Frankfurt, zapadni Berlin i tako redom zvučni punktovi obećane zemlje. Na toj zapravo vjetrometini susreću se mase u odlasku i povratku. Za Trumbetaša su i povratci bili nemili. Jer dočekivale su ga zabrane, pa i zatvor (1980.). Rječju, vani stranac u domaji nepoželjan. Dvojaka isključenost, to zdvojno stanje, stvorilo je okorjelog puntara Dragutina Trumbetaša.
U tim prizorima, dakle, radi se kako o određenom životu, uhodanom kolu jednog lutajućeg i dvorećeg ljudstva, pratnji blagostanja, tako o žestokoj metafori, sveljudskoj osobini tragalaštva od kojeg se strada. Dragutin Trumbetaš postigao je univerzalnost upornim bilježenjem upravo genre prizora te suvremenosti. Kod toga ne kloni se anegdote, sklon je i šali, kao i navođenju naoko nevažnih pojedinosti. No sve je to u funkciji cjelovitog izraza, odnosno trpkog okusa ovog izražajnog realizma. Naime anegdota kazivanje čini prisnijim, šala joj podaje jetkost, a pojedinosti svojom trivijalnošću pritišću svakodnevicu. Tako limeni lončić tužnog doručka, opušci kao zgažena zadovoljstva, zauvijek izgubljeni šešir, preživjeli drug izgubljene glave uz auto-olupinu. Pa štap i torba, atributi putnika. Javljaju se i izravnije angažirani iskazi, kao ona dva čovjeka upregnuta poput volova u jaram stroja, ili ekološke dijagnoze, prizor sa svinjom i gomilama bačvi, skladištem kemikalija. Ikonika je to sukoba čovjeka i tehnologije, svijet ugroženog humaniteta. K tome, svoju ulogu u toj socijalnoj drami imaju i natpisi. Od grafita, koji su nespretan trag sentimenta, do čvrstih natpisa tvrtki, ili reklama koje na usamljenika reže. I naslov mape, otisnute u Frankfurtu1982. godine, istorodan je toj osjetljivosti. Verbalni sklop BANKFURT ist FRANKFURT ironičan je sukus naličja kojeg razgrće crtač Dragutin Trumbetaš.
Sav taj svijet predočen je na sugestivan način. Crnim tušem na bijelom papiru. Jasnoća crteža osnovno je sredstvo vizualne dojmljivosti. U ime te ocrtavajuće jasnoće sjenčenje ima tek diskretan udio. Volumen je ostvaren odnosima deblje i tanje crte, njihovog uvjerljivog krivotoka. Linearna perspektiva činilac je često ekspresivne prostornosti. Ovaj crtač sklon navođenju pojedinosti ne gomila crte. Ostaje puno bjeline, ali prostorno i predmetno osmišljene u kontekstu njegove slikovne površine. Tako Dragutin Trumbetaš svjedoči crno-bijelom tehnikom o crno-bijelom svijetu.