ZNANSTVENI RAD U PRILOG NASTOJANJIMA DA ZLOČINI SILOVANJA POČINJENI U RATU DEVEDESTIH GODINA PROŠLOG STOLJEĆA NA PODRUČJU JUGOISTOČNE EUROPE BUDU KAŽNJENI
DOI: 10.20472/SS.2016.5.4.005
DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ
Sažetak:
Ovaj znanstveni članak obrađuje iskustva i probleme dvadeset do pedeset tisuća žena koje su bile silovane i spolno zatočene u ratu u Jugoistočnoj Europi i još čekaju suđenje počinitelja zločina. Kroz razgovore s preživjelima i stručnjacima, dokumentiramo izazove s kojima su se suočavale osobe koje su zahtijevale službeni status žrtava ratnih zločina jer imaju pravo na moralnu, duševnu i financijsku pomoć. Članak istražuje zapisnike uspješnog optuživanja zločina pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) pod okriljem Ujedinjenih naroda, kao i pred sudovima Bosne i Hercegovine te Hrvatske, u borbi protiv nekažnjavanja spolnog nasilja u sukobima. Naša otkrića sugeriraju da je Međunarodni sud, primjenjujući koncepte „zajednički zločinački pothvat“ i „moralna jednakost“, ostvario ograničen doseg uspješna optuživanja i nesigurnu političku budućnost regije.
Ključne riječi:
ratni zločini, spolno nasilje, spolno zatočenje u sukobima, žene i silovanje, etničko čišćenje, optuživanje za genocid, Balkan, žrtve silovanja
JEL Klasifikacija: D74, K33, K42
Autori:
DOROTHY S. MCCLELLAN, Texas A&M University, Corpus Christi, United States, Email: dorothy.mcclellan@tamucc.edu
NIKOLA KNEZ, 21st Century Society for Human Rights & Education, United States, Email: nikola@ifilms-fx.com
Citati:
DOROTHY S. MCCLELLAN, NIKOLA KNEZ (2016). Prosecuting Rape, Sexual Enslavement, and Genocide in Time of War: Southeastern Europe 1991-1995. International Journal of Social Sciences, Vol. V(4), pp. 79-102., 10.20472/SS.2016.5.4.005
Nakon rata i uspostave demokratskog političkog društva, hrvatske žrtve spolnog nasilja nisu dobile status žrtava ratnih zločina… Ovaj propust doveo je do toga da se žene moraju same nositi s tim što su bile žrtve (Interview, Vukovar, 13. kolovoza 2013). Godine 2005. The OSCE izvješćuje:
„Hrvatski državni odvjetnik je obustavio više od 800 kaznenih postupaka koji su se vodili protiv ratnih zločina od 1990-ih… Do sada je Zakon o oprostu, koji se odnosi na oružanu pobunu, primijenjen na 22.000 Srba (Josipović, 2006, p. 152). Prema izvješću Misije u Hrvatskoj pri Organizaciji za sigurnost i saradnju u Europi (OSCE) iz godine 2005., čiji je autor bio Ivo Josipović, koji je poslije postao treći predsjednik Hrvatske (2010.-2015.): „Hrvatska se od 1991. angažirala u sveobuhvatnom progonu ratnih zločina. Gotovo 5.000 osoba bilo je prijavljeno i više od 1.700 njih je optuženo. Konačni pravorijek je bio donesen protiv 800 do 900 osoba, od čega je više od 800 optuženika bilo osuđeno, dok ih je oko 100 bilo oslobođeno… Golema većina postupaka vodila se protiv Srba zbog zločina nad Hrvatima, i velika većina osuda bila je donesena protiv srpskih optuženika in absentia (Josipović, 2006, p. 152).“
Godine 2004. bila su nedovršena istraživanja u slučajevima protiv još 1.400 do 1.500 osoba. Dok su godine prolazile, postajalo je sve teže uspješno progoniti slučajeve: zakoni su bili veoma složeni, optuženici nedostupni i dokazi izgubljeni, a žrtve su bile izgubile nadu ili umrle. Važno je primijetiti da hrvatsko zakonodavstvo nije uključivalo „zločine protiv čovječnosti“ do godine 2004. kad je amandmanima Kaznenoga zakona uveden taj prijestup tako da slijedi Rimski statut Međunarodnoga kaznenog suda.
Ako se pomno ispituje izvorno hrvatsko zakonodavstvo, naći će se „genocid“ (članak 156. Krivičnog zakona), „ratni zločin protiv civila“ (članak 158.), „ratni zločin protiv ranjenih i bolesnih“ (članak 159.), „ratni zločin protiv ratnih zarobljenika“ (članak 160), ali se posebno ne spominju silovanje i spolno zatočenje kao zločini protiv čovječnosti (Josipović, 2006., pp. 157-158). Josipović tvrdi: „Teško je zamisliti situaciju u kojoj se takvi zločini ne mogu smatrati jednim od oblika ratnih zločina u hrvatskom zakonodavstvu (Josipović, 2006, p. 157). Ali odsutnost posebnog spominjanja toga, nikakva sumnja ne pomaže objasniti prosvjede mnogih preživjelih što njihove slučajeve mogu spriječiti složena zakonska pitanja koja sprječavaju progon i osudu.“
6. Inicijativa javne politike
U trajnim zajedničkim naporima da promičemo naš projekt prema cilju da se silovanje nazove sredstvom terora u ratu i da preživjeli dobiju status žrtava ratnih zločina, mi smo skupa s nevladinom organizacijom uspjeli dobiti podršku Ministarstva hrvatskih branitelja i gradonačelnika Zagreba da preživjele žrtve spolnog nasilja u doba rata dobiju naknadu. Ministar i gradonačelnik priredili su javno prikazivanje našega dokumentarnog filma Sunčica: Zločin koji ne zastarijeva, da bi ojačali javnu potporu. Film je imao premijeru u ožujku 2014. u zagrebačkom kinu Europa, pred prepunim gledalištem. Noseći bijele trake na rukama, u prvom redu sjedilo je 14 preživjelih žena koje su svjedočile u filmu. One su spontano zapljeskale visoko uzdignutih ruku na bodrenje više od 500 uzvanika. Zatim im je gradonačelnik uručio bukete crvenih ruža i zapljeskao njihovoj hrabrosti. Ministar branitelja je održao ganutljiv govor. Priznao je po prvi put da je i on bio žrtva spolnog nasilja kao zarobljenik srpske vojske. Hrvatsku i englesku verziju filma na internetu vidjelo je više od 84.000 gledatelja.
Potkraj svibnja 2015. film je bio prikazan u Hrvatskom saboru i za njim je slijedila sedmosatna rasprava. Na kraju vrlo uspjela zasjedanja kojem su nazočile mnoge žrtva koje se pojavljuju u filmu, zastupnici su glasovali (86 glasova „za“, uz tri suzdržana) da se provede zakon kojim se daju naknade hrvatskim žrtvama spolnih zločina u ratu, što je najdosežnije zakonodavstvo u zemljama regije. Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu daje preživjelima pravo na jednokratnu naknadu od otprilike 13.000 do 21.000 eura (ovisno o tome jesu li žene ostale trudne nakon silovanja ili su bile maloljetnice u vrijeme zločina), te mjesečni prihod od oko 400 eura, zdravstveno osiguranje, savjetovanje i pravnu pomoć (Associated Press, 29. svibnja 2015., Cartier, 23. lipnja 2015.). Za razliku od Bosne i Hercegovine i Kosova, zakon osigurava naknadu iz državnog proračuna. U Bosni žrtve silovanja moraju same tražiti naknadu od počinitelja kroz kaznene postupke. U travnju 2015., u znamenitom slučaju, Hrvatica silovana u Bosni u dobi od petnaest godina bila je prva osoba čijim je silovateljima dosuđeno da svojoj žrtvi dadu naknadu od 13.520 eura (Lajka, 23. travnja 2015.), ali oni mogu biti presiromašni da bi platili.
7. Izvadci iz svjedočanstava žrtava, zapisanih u Vukovaru 14. kolovoza 2013.
Svjedočanstvo žene broj 1:
Ja sam Žaklina. Živjela sam u Vukovaru do svoje osamnaeste godine, do 1991., kad je počeo rat i u jedanaestom mjesecu pao Vukovar. Imala sam ćerku od osam mjeseci. I kad su me držali zatvorenu u jednom stanu u zgradi, samu sa kćerkom i sestrom od šest godina…
Nakon mnogo silovanja i mučenja odveli su me u logor i držali do 20. trećega 1992. Tamo su nas mučili i patili… Vratila se u Vukovar i živjela svega tri godine. Nisam mogla izdržati jer su mi prijetili ti Srbi što su nas držali u logoru. I njihovi su prijatelji prijetili mojoj ćerki da će proći kao i ja u logoru. Pa smo morali izaći iz Vukovara i otići u Petrinju, i tamo sam živjela u podstanarstvu četiri godine.
Kad sam izašla iz logora 1992., dala sam izjavu na sudu što sam doživjela u ratu, o svemu što mi se dogodilo. Sud je prikupio dokaze od 1992. do 2007. U to vrijeme zatvorili su samo dva zločinca i ništa još nisu odlučili o njima. Nisam dobila nikakvu zadovoljštinu na moje zahtjeve. Bila sam žrtva ratnih zločina bez ikakvih prava… nikakva priznanja za ono što sam pretrpjela sve ove godine.
Svjedočanstvo žene broj 2:
Obavezno smo morali vezati bijele krpe na kapiji da se zna da su naše kuće hrvatske. U mojoj kući sam živjela sa majkom, ocem, suprugom i sinom od devet godina. U dvorište su ulazili kad je tko htio, i radili su što su htjeli, maltretirali su koga su htjeli, odvodili su kad su htjeli koga. Dolazio je iz vrta susjed, bacajući bombu, s izlikom da smo mi pucali na njih cijeli dan…
Onda su nas… u Petrovu goru u njihov štab, i ja sam ga molila da mi ne radi ništa, da me ostavi na miru zbog djeteta. Rekao je ovim riječima: „Tebe ću, baba, prvu ubit; onda ću ti supruga ubit; onda ću ti i zeta ubit, a snaju ću ostavit za sebe“… Silovao me je i otišao. Ja sam ostala u prostoriji, plačući.
Svjedočanstvo žene broj 3:
Maltretiranje, silovanje u logoru u Sremskoj Mitrovici. To je bilo svaku noć, ili svaku drugu, zavisi kakve su bili volje. Mene nisu silovali ljudi koji su došli iz Srbije, srpski dragovoljci i četnici; mene su silovali Vukovarci koji su živjeli tamo, i s kojima sam takoreći dijelila i dobro i zlo. Kad su mene trojica silovali, onda su me odveli u sobu za strijeljanje. Tamo sam našla svoju kćer; i nisam znala da je odvojena. Ona je tada imala sina od četiri godine, i nisam znala ni gdje je on odveden, ni gdje je dijete; za muža nisam znala. Kćer je gledala što su meni radili, a ja sam gledala šta su kćeri radili…
Nisam se vratila u Vukovar zato što Srbi koji su ubijali, silovali, mučili i pljačkali još žive u tom gradu. Nitko od njih još nije optužen za svoje zločine. Kad se logoraši svake godine okupe da se sjete svojih patnja, vukovarski Srbi se prezirno smiju i ponižavaju nas.
Svjedočanstvo žene broj 4:
Bilo je jako puno vojske na kapiji na ulazu u dvorište. I kad smo izašli, vidjela sam sve kod susjeda kako leže na podu; uperene puške u njih. „Niste nam ništa napravili, niste nam ništa krivi, al’ ste Hrvati.“… On mi je rekao da se skidam. Rekoh: „Nemoj, molim te, više.“ „Skidaj se“, kaže, „jer ću ti sad otići ubiti svekrvu i maloga.“ Nisam mogla ništa drugo napraviti nego se skinuti… Okreni se ovako, okreni se onako… metne mi penis u usta…
Svjedočanstvo žene broj 5, zdravstvene ravnateljice postoperativne skrbi u vukovarskoj bolnici:
Ovo je jedna specijalna situacija gdje ti dolaziš u prilike koje nikada u životu niste vidjeli. Ono što je Vukovar doživio, nema filma, to se ne može ni pokazati… O stanju u Vukovaru: 15 tisuća je ostalo, a bilo nas je 25 do 40 tisuća; a drugi su bili otišli, nisu svi podjednako hrabri. Otišle barem dvije trećine doktora; ostala je trećina ali vrijednih koji su radili 24 sata dnevno. Vukovarska bolnica je bila, po mojoj procjeni… u čitavoj bolnici i dvorištu bilo je oko 4 tisuće Vukovaraca koji su zapravo došli tražiti spas, a našli su smrt. Jer tko je došao u bolnicu, taj je bio ili u logoru ili Veleprometu na takozvanoj trijaži ili na Ovčari…
U Negoslavcima su me držali 48 sati; ispitivali one koji su pjevali. Bila sam na milost svakomu tko me je htio. Nakon toga su me transportirali u Mitrovicu, u Srbiju… I dolje sa prvog kata počnu odjekivati krikovi, ali bolni krikovi ljudi, vojnika… bacaju kofe vode… molbe, jaukanja, užas…
Svjedočanstvo žene broj 6:
Srbočetnici su došli po nas… Dvojica su rekli da su mene vidjeli da sam ovako pucala po njima i da ću završiti na sudu u Beogradu. Zato što sam Hrvatica da moram staviti bijelu krpu tako da svi znadu da sam Hrvatica i da me slobodno mogu uzeti.
Živjela sam sa četvero osoba u kući… Jedan me silovao i dolazio kad mu se htjelo. Govorio da sve Hrvatice treba j… da rađamo srpsku djecu. I onda je došlo njih sedam-osam i tražili mene. I jedna pozvala mene da izađem, ja sam izašla. Rekli su mi da se nađemo malo u vožnji. I tako, nakon mučnog ispitivanja, slijedilo je silovanje, što je njima…
Svjedočanstvo žene broj 7:
U mojoj ulici su živjeli pretežno Srbi, tako da se taj dio slabije granatirao. Oni su svoje žene i djecu sklanjali u vojarnu kad su pucali po nama. I na kapije smo morali staviti bijele krpe da se zna da smo mi to zauzeli; kapije se nisu smjele zaključavati… Otišli smo do tate našega, našli smo njega ubijenog na kauču; iznad njega je pisalo: „Srbin ti ubio tatu. Ovo je Srbija.“ Na čelu mu je bilo upisano U, na obrazima četiri C… Došla njih dvojica, stavili bombe na stol, stavili kalašnjikove na stol. I rekli meni da idem u tu sobu s jednim, s tim da ostane drugi. Kad je ovaj obavio posao, izašao je iz sobe; samo su zamjenu napravili, došao je drugi… Ja sam plakala jer sam sve svoje mrtve ostavila u Vukovaru.
Svjedočanstvo žene broj 8:
A ja sam unišla u svoje dvorište, u toj sobi koju sam zagrijala, i bilo je njih devet… Tu je isto tako smrdio alkohol, i svi su bili pijani. I onda su kompletno sve sa mene strgnuli, jedan gore, drugi dolje, ja sam u trenu ostala gola. I taj moment su me svuda hvatali, i za dojke, i to strgnuli i bacili… I to je bilo gušenje, taj šal je uvijek bio svezan, nos i oči, i jedan je za šal držao… u usta su mi penise stavljali… Izgubila sam glas dok to pričam… Kada sam ostala bez svijesti, onda su rekli da je tu tamno… Ne znam koliko je to trajalo, a njih je bilo dvadeset, četrdeset… Kad smo izašli u vrt, onda se odmaknuo od mene, i ja sam znala sad će mene ubit, sad će na mene pucat… Pomislila sam: „Dragi Bože, pomozi mi.“ Gurnuo me je i ja sam pala, i jedan rafal sam čula; ja sam bila na zemlji, prošao je još jedan rafal. Oni su valjda mislili da sam mrtva. Oni su vikali „uha“ i „ihi“ i otišli, a ja sam od toga straha ležala, ne znam koliko…
Tu su moji najbliži iz familije i njegovi prijatelji, sedamnaest ljudi, evo ja sam sama… Nekada kirvaj, što mi kažemo, ili nekakvo slavlje, tu nikoga više nema za tim stolom od onih koji su bili, to je sve prazno i pusto… Nemam riječi, takvu ljubav kakvu smo mi prema svima imali, da se to moglo na takav način… Primili smo ih u našu kuću, a ti Srbi su nam tako platili…
Svjedočanstvo žene broj 9:
2. listopada 1992. su došla trojica naoružanih Srba, i jedan među njima je bio domaći, a dvojica su bili iz Srbije. Mene su odveli u njihov štab, nedaleko odavde, na ispitivanje. Tu je već bio moj rođak mrtav, i ležao je na travi, i mozak mu je curio skroz… Nakon toga podruma odvedene smo u Velepromet. Tamo smo opet ispitivane, sve tri pojedinačno… I morali smo sve kuće obilježiti krpama tako da su oni znali gdje mogu nesmetano ući ili izvodit muškarce na ubijanje i zatvor, a žene na silovanje… Ja sam počela plakat, i molila sam da mi to ne čine, a on veli: „Je li ja i desetorica drugih? I onda na strijeljanje…“ Ne znam kako to… Ne znam… meni je bilo prestrašno, i ja sam vrištala i plakala; susjeda mi je držala glavu dok sam povraćala… Nakon nekoliko dana su došli trojica i drugi srpski paravojnici… I dolazili su ondje svaki dan…
Vratila sam se u Vukovar 1998. Susrela sam na ulici jednoga od onih koji su me silovali. U jednoj prilici imala sam kišobran i počela sam ga tući i vrištati. Pobjegla sam. Nakon toga policija je počela istraživati. Ja sam policiji svjedočila o zločinu. Te zvijeri su uhićene, ali nakon tjedan dana su pušteni da čekaju suđenje. Rade Ivković je prodao kuću u Vukovaru i pobjegao u Srbiju. Dušan Ivković, koji je radio kao policijski oficir, izbačen je s posla, ali sindikat mu je platio cijelu plaću i dao mu odvjetnika za obranu. Vidjela sam ga nekoliko puta u gradu, ali onda je pobjegao u Kanadu.
Uvijek sam se pitala zašto se to dogodilo meni. Sada znam da nisam jedina kojoj se to dogodilo. Sada mislim da možemo biti zahvalne Bogu što nas je održao na životu i dao nam snage da govorimo i da svijet zna što se ovdje dogodilo.
Prije nekoliko dana saznala sam da je moj muž bio silovan u srpskom koncentracijskom logoru Begejci zajedno s drugim zatvorenim muškarcima. Svijet ne zna ništa o tome!
Svjedočanstvo žene broj 10:
6. studenoga 1992. došla je policija u plavim odorama s kombijem. Odveli su mene i moje kolegice… Odveli su nas u Negoslavce, takozvani štab. Tamo su jednu po jednu vodili na ispitivanje. U podrumu ispod štaba zatekle smo mještanina po imenu Korać Ante. Ja nisam vidjela što su njima radili, ali čula sam krikove i zapomaganje… I moj prijatelj je izveden van, sav krvav, i nastavili su ga tući u hodniku sa lopatama. Četvrta po redu sam bila ja na ispitivanju. Bili su grubi; rugali su mi se, tukli su me, na vrat su mi stavljali pipalice za stoku. Zapovjednik koji je mene ispitivao zvao se Ilija Petković. Među ispitivačima bio je jedan u vojnoj odori… On i još jedan mladić od osamnaest godina, pripadnik četnika iz Negoslavaca, su me silovali, jedan i drugi.
Dragutin Fočić je pronađen u masovnoj grobnici u Vukovaru, a za ostalih pet se niti danas ne zna gdje su, vode se kao „nestali“.
Svjedočanstvo žene broj 11:
Tu su nas smjestili četnici. Tu su dolazili, ubijali; ustvari vodili, dovodili, radili što su htjeli; tako da su naša vrata bila sljedeća… Ništa nije naš kum poduzeo, možda je poduzeo jedino to što nas je vratilo… Jer tko je ušao u vojarnu, nije se nikad vratio. Nitko, nitko…
I onda smo se penjali u kamion, bilo nas je jedno petnaest, što muškaraca što žena… Odveli su nas u koncentracijski logor Mitrovica. Istog momenta su skočili kao veprovi i vukovi, na muške i na ženske; s muškima su na jednu stranu, a nas su skinuli do gola. Tako da su nas uveli u sobu 14. Tu sam ostala mjesec dana u zatvoru. Dragi Bože, ne znam kako sam sve to preživjela…
Čovjek koji je moga sina tukao i muža, koja je to bila jedna grupacija sa Crevarom Markom… Jedan od mojih sinova je mrtav, drugi je proglašen nestalim. Ne mogu više ni živjeti… Svaki dan prolazim kroz to, svaki dan… Kraj te kuće, tu gdje su ubijali, gdje su držali ljude… svaki dan… Pa kome da ja oprostim… ne mogu… Neka me dragi Bog, ako će me kaznit, za mene oprosta nema…
Kad sam se vratila u Vukovar, sretnem jednoga od onih koji su me silovali. Kad me je vidio, stao je. Kad sam ja njega vidjela, stala sam, ali našla sam hrabrosti jer sam sada bila u svojoj zemlji. Rekla sam: „Kako imaš obraza sjediti ovdje i raditi nakon svega što si učinio — od mučenja ljudi i silovanja nas?“ Radio je u Gradskom poglavarstvu Vukovara dvanaest godina. Podignula sam tužbu protiv njega prije šest godina, i još nije pokrenut postupak. Policija kaže da nema dovoljno dokaza, Ja, koja sam podnijela sve te užase, zar ja nisam dovoljan dokaz?
Moj muž i ja šetali se kroz grad, i sretnemo gradonačelnika. On nas zagrli kao prijatelje. I ja pitam njega: „Gradonačelniče, radi li još onaj četnik u vašem uredu. Četnik se zove Vlado Vezmar.“ Gradonačelnik se odmakne, skine ruke s naših ramena i ode bez riječi. Možete li to zamisliti? Na čijoj je strani on? Moji sinovi su nestali, a četnik je važniji od mojih sinova. Moji sinovi su poginuli u borbi braneći Hrvatsku, a četnik je sada nagrađen poslom!
Svjedočanstvo žene broj 12:
Skupili su mnoge od nas žena na ulici. Prva je morala nositi bijelu krpu kao znak predaje… I vodili su nas kroz grad, a grad je bio pun mrtvih ljudi. Ubijali su ljude na sve strane. Kad smo došli tamo na Drvenu pijacu, razdvajali su ljude od žena, sinove od majke… To je bio užas, čuli su se strašni krikovi, ljude su ubijali masovno. Mrtvi ljudi, neki bez glave, dijelovi tijela svuda oko nas, potoci krvi na putu. Srpski vojnik je rekao: „Tako, sad vidite što smo danas učinili.“
Noseće žene morale su stajati dok su srpski vojnici bacali mačete oko njih. Svi drugi su morali gledati… Bila je dječja soba, ondje je bio homoseksualac. To uopće nije za pričati što je radio djeci, kroz što su ona prošla. Mene su vojnici silovali u toj dječjoj sobi. Prvi je bio on, a bilo ih je za njim sigurno petnaest-šesnaest, sve jedan iza drugoga. To je bilo užasno, takvo poniženje.
Želim reći cijelom svijetu da mi želimo pravdu. Želimo da se kaže istina i želimo da se zločinci kazne. Ta srpska zvjerstva i zločini nad civilima ne mogu se nikako opravdati u civiliziranom svijetu.
Svjedočanstvo žene broj 13:
Bila su 102 čovjeka zatvorena u zatvoru. Bili su dovedeni iza mene, jedan po jedan, da budu ispitivani i mučeni… Taj dida je bio tako, godište 1916., niti je djece imao; čak su mu oko izbili, i onda znate kakve su to životinje bile. I zbog čega su to morali? Samo zato što je bio Hrvat. Majku Mate Mitrovića su zaklali nožem, razrezali joj grlo samo zato što je Hrvatica; našli smo je iza kuće… Oni su njih natovarili na pijaci i odvezli u školu. I to vam je bilo dan iza toga kad smo ujutro došle da im dademo jesti, i njih više nije bilo. Ja više nikad nisam bila dolje, niti mogu, jer samo vidim takve ljude kakvi jesu: uplakane, prebijene, krvave…
Svi Srbi su kukavice. Oni su užasni. Ali kad netko digne tužbu protiv njih zbog tih strašnih zločina, svaki od Srba ima četiri odvjetnika koji ih brane. Vidite kakve su životinje Srbi, oni još sanjaju o Velikoj Srbiji i žele još jedan rat.
Svjedočanstvo žene broj 14:
Toliko sam se bojala od straha da ne mogu reći da sam više išla malu nuždu vršiti i veliku. I najviše me hrabrilo kad sam slušala Sinišu Glavaševića koji nas je tješio jako i govorio koja je situacija, da će bit dobro, da ustrajemo… A bradonje su stajali s ove strane od ulice, jer smo tu trebali izaći. „Evo ustaša, evo ustaša! Prislonite ih uza zid.“ I onda su nas vozili do Veleprometa. A u ulicama je bilo grozno, leševi na leševima… Pa su njih zgrtali, ne znam kako se ono kaže… buldožerima. Tu je bio Šljivančanin i rekao je: „Srbi odmah mogu ići kud hoće, Jugoslaveni sutradan, a ustaše peti-šesti dan.“ Tjerali su me da golim rukama skupljam izmetine, i zatim da pijem alkohol. Onda su me silovali.
8. Zaključak
Prvi američki veleposlanik u neovisnoj Hrvatskoj bio je Peter W. Galbraith, visoko obrazovan i osjećajan čovjek koji je službovao od 1993. do 1998. U emocionalnom intervjuu koji je dao u ljeto 1993. Hrvatskoj televiziji, izrazio je svoju zapanjenost i gnjev zbog ratnih zločina.
Meni se čini da je jedna stvar užasno važna u cijelom ovom procesu, a to je da pravda napokon bude zadovoljena. Počinjeni su strašni zločini protiv Vukovara, protiv hrvatskih vojnika koji su bili u vukovarskoj bolnici, cjelokupnog pučanstva u Bosni i Hercegovini. Svaka je osoba imala najgroznije priče o onome što se događalo kad su neprijatelji ulazili u sela, postrojavali ljude, uništavali, kad su susjedi izlazili i ubijali susjede, silovali žene, ubijali djecu, okupljali muškarce i slali ih u logore smrti. Sve su to zločini protiv čovječnosti, oni su kršenje samih temeljnih načela međunarodnih zakona i, što je jednako važno, usmjereni su protiv svih standarda ljudske doličnosti..
Ne može ovdje biti mirovnog sporazuma koji uključuje amnestiju za one koji su počinili ove zločine. To bi bilo neprihvatljivo. Težina dokaza, od kojih su neki prikazani u filmu, bit će golema. To će imati svoga utjecaja.
Trideset godina je prošlo otkad je rat počeo i proces traženja pravde još je u tijeku, ali pravda uglavnom ostaje neostvarena. Ove žene su hrabro izdržale teror i traumu, ratne zločine silovanja, zločine protiv slobode i zanemarivanje od strane državnih zakona i čovječnosti. Dugujemo žrtvama i preživjelima, i hvala im za podnijetu patnju što su preživjele ta zla, da bi poslužile kao svjedoci. Hvala im što s nama dijele istinu u nadi da će probuditi našu zajedničku savjest. One su podnijele žrtve za slobodu i neovisnost svojih domovina u doba rata, kad njihove države nisu imale moći da ih zaštite, a ni danas dok se bore za priznanje i pravdu.
Literatura
Amnesty International. (2001, 22 February). Bosnia-Herzegovina: Foča Verdict – Rape and Sexual Enslavement are Crimes Against Humanity, [online] Available at: http:/www.web.amnesty.org/ai. nsf/Index/EUR630042001?OpenDocument&of=COUNTRIES/BOSNIA-HERZEGOVINA [Accessed 16 June 2016].
Amnesty International. (2012, March). Old crimes, same suffering: No justice for survivors of wartime rape in northeastern Bosnia and Herzegovina, [online] Available at: ttps://www.amnesty.org/en /documents/ eur63/002/2012/en/ [Accessed 15 June 2016].
Associated Press. Croatia Passes Law Compensating Rape Victims from 1990s War, [online] 29 May 2015. Available at: http://www.dailymail.co.uk/wires/ap/article-3102711/Croatia-passes-law- compensating-rape-victims-1990s-war.html [Accessed 10 June 2016].
Barberet, R. (2014). Women, crime and criminal justice: A global enquiry. New York: Routledge.
Bassiouni, M.C. (2011). Crimes against humanity: Historical evolution and contemporary application. Cambridge: Cambridge University Press. http://dx.doi.org/10.1017/CBO9780511976537
Bassiouni, M.C. (2014). Real Justice or Realpolitik: The Delayed Indictment of Milošević. In: T. W. Waters, (ed.), The Milošević trial: An autopsy. Oxford University Press, pp. 92-105. http://dx.doi.org/10.1093/acprof:oso/9780199795840.003.0006
BBC, March 31, 2016. Serbia Radical Vojislav Šešelj Acquitted of Balkan War Crimes, [online] Available at: http://www.bbc.com/news/world-europe-35933468 [Accessed 16 June 2016].
Bečirević, E. (2014). Genocide on the Drina River. New Haven: Yale University Press. http://dx.doi.org/10.12987/yale/9780300192582.001.0001
Bethlehem, D. and Weller, M. (1997). The Yugoslav crisis in international law. Cambridge: Cambridge University Press.
Boose, L. (2002). Crossing the River Drina: Bosnian Rape Camps, Turkish Impalement, and Serb Cultural Memory. Signs, University of Chicago Press, 28(1): 71-96. http://dx.doi.org/10.1086/340921
Buss, D. (2002). Prosecuting mass rape: Prosecutor v. Dragoljub Kunarac, Radomir Kovać and Zoran Vuković. Feminist Legal Studies, Springer, 10 (1): 91–99.
Carnegie Endowment. (1913) Report of the international commission to inquire into the causes and conduct of the Balkan Wars [pdf] Available at: https://archive.org/details/reportofinternat00inteuoft). [Accessed: 17 June 2016].
Cartier, Cyrille. (2015, July 23). Croatia’s Wartime Rape Law Raises Hope and Doubt, Women’s eNews [online] Available at: http://womensenews.org/2015/07/croatias-wartime-rape-law-raises-hope-and- doubt/ [Accessed 19 June 2016].
Center for Women War Victims. (2003). Women recollecting memories: The Center for Women War Victims ten years later, 2nd Edition, Zagreb, Croatia.
Cohen, P. (1992). The U.S. Role in Catalyzing and Sustaining Serbian Aggression, Report to Clinton-Gore Transition Team, [online] December 17, 1992. Available at: http://www. siliconinvestor.com/readmsgs.aspx?subjectid=26815&msgnum=3655&batchsize=10&batchtype=Next [Accessed 16 June, 2016].
Cohen, P. (1996). Ending War and Securing Peace in the Former Yugoslavia. In: Meštrović, S., ed.,
Genocide after emotion: The post-emotional Balkan War, New York: Routledge, pp. 31-50.
Cohen, P. (1996). The Complicity of Serbian Intellectuals. In: Cushman, T. and Meštrović, S., eds., This time we knew: Western responses to genocide in Bosnia. New York University Press. pp. 39–65.
Hume, T. (2016, 24 March), Radovan Karadzić Found Guilty of Genocide, Sentenced to 40 years, [online] Available at: http://www.cnn.com/2016/03/24/europe/karadzic-war-crimes-verdict/ [Accessed 15 June 2016].
Hyseni, M. (2016, April 25). Kosovo is Albanian Jerusalem, Not Serbia’s. News Blaze, [online] Available at: http://newsblaze.com/thoughts/opinions/kosovo-is-albanian-jerusalem_56359/ [Accessed 17 June 2016].
Josipović, I. (2006, March) Responsibility for War Crimes Before Establishment of National Courts in Croatia. International Review of the Red Cross, V88, 861:145-168 [pdf] Available at: https://www.icrc.org/eng/assets/files/other/ irrc_861_josipovic.pdf [Accessed 16 June 2016].
Lajka, A. (2015, April 23). Balkan Wartime Rape Victims Continue to Face Hardships Decades After Conflict, [online] Available at: https://news.vice.com/article/balkan-wartime-rape-victims-continue-to-face- hardships-decades-after-conflict [Accessed 19 June 2016].
Lončar, M., Medved, V., Jovanović, N. and Hotujać, L. (2006). Psychological Consequences of Rape on Women in 1991-1995 War in Croatia and Bosnia and Herzegovina [online] Croatian Medical Journal 47 (1): 67–75. Available at: http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles /PMC2080379/ [Accessed 16 June 2016].
MacKinnon, C. (1994). Turning Rape into Pornography: Postmodern Genocide. In: Stiglmayer, A., Faber, M., Enloe, C., and Gutman, R., eds., Mass rape: The war against women in Bosnia- Herzegovina. Lincoln, Nebraska: Bison Books, University of Nebraska-Lincoln, pp. 73–187.
Merlus, J. (2001, March 12). Judgment of Trial Chamber II in the Kunarac, Kovać and Vuković Case. The American Society of International Law, Volume 6, Issue 6. [online] Available at: https://www.asil.org/insights/volume/6/issue/6/judgment-trial-chamber-ii-kunarac-kovac-and- vukovic-case [Accessed 16 October 2016].
Milutinović, R. (2016, June 13). Last Mladić Trial Witnesses to Start Testifying. Justice Report, [online] Available at: http://www.justice- report.com/en/cases/mladic-ratko-news-analysis-and-opinion [Accessed 13 June 2016].
Nikolić, I. (2016, April 4). Goran Hadzić War Crimes Trial Postponed Indefinitely, [online] Available at: http://www.balkaninsight.com/en/article/hague-tribunal-postpones-goran-hadzic-trial-idefinitely–04- 05-2016. [Accessed 16 June 2016].
Nizich, I., Markić, Ž., Laber, J. (1995). Civil and political rights in Croatia, [pdf] Human Rights Watch /Helsinki. Available at: https://www.hrw.org/reports/pdfs/c/croatia/croatia95o.pdf [Accessed 16 June 2016].
Organization for Security and Cooperation in Europe (OSCE) Mission to Bosnia and Herzegovina. (2014, February). Combating impunity for conflict-related sexual violence in Bosnia and Herzegovina: Progress and challenges, OSCE, [pdf] Available at: http://www.osce.org/bih/171906 [Accessed 16 June 2016].
Organization for Security and Cooperation in Europe (OSCE) Mission to Croatia, (2005, 26 April). Background report: Domestic war crime trials 2004, OSCE [pdf] Available at: http://www.osce.org /zagreb/28339?download=true [Accessed 16 June 2016].
Osborn, A. (2001, February 22). Mass Rape Ruled a War Crime, London: The Guardian, [online] Available at: http://www.tribuneindia.com/2001/20010224/world.htm#6 [Accessed 16 June 2016].
Parrot, A., and Cummings, N. (2008). Sexual enslavement of girls and women worldwide. Santa Barbara, CA: Greenwood Publishing Group.
Poggoli, S. (2012, April 30). Peace, Justice Elude Rape Victims of Bosnian War. National Public Radio, [online] Available at: http://www.npr.org/2012/04/30/151688541/peace-justice-elude-rape-victims-of- bosnian-war [Accessed 16 June 2016].
Stiglmayer, A., Faber, M., Enloe, C., and Gutman, R., eds. (1994). Mass rape: The war against women in Bosnia-Herzegovina. Lincoln, Nebraska: Bison Books, University of Nebraska Press.
United Nations International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. (2001, February 2). Kunarac, Kovač and Vuković Judgment and Case Information Sheet [pdf] Available at: http://www.icty. org/x/cases/kunarac/cis/en/cis_ kunarac_al_en.pdf [Accessed 16 June 2016].
United Nations International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (1997,18 September). Report of the international tribunal for the prosecution of persons responsible for serious violations of international humanitarian law committed in the territory of the former Yugoslavia since 1991.
United Nations Office for the Coordination of Humanitarian Affairs. (2008). Sexual and gender-based violence in conflict: A framework for prevention and response [pdf] Available at: http://www.unfpa. org/sites/default/files/pub-pdf/GBVIE.Minimum.Standards.Publication.FINAL_.ENG_.pdf [Accessed 16 June 2016].
U.S. submission of information to the United Nations Security Council. (1993). Seventh Report on War Crimes in the Former Yugoslavia, Part II, [online] Available at: https://www.phdn.org/archives/
Weitsman P. (2008). The Politics of Identity and Sexual Violence: A Review of Bosnia and Rwanda. Human Rights Quarterly, 30 Available at: http://muse.jhu.edu/article/242419 [Accessed 16 October 2016]. http://dx.doi.org/10.1353/hrq.0.0024
Yambrusić, E. (2010). Peace at the price of justice & human dignity. Zagreb, Croatia: Croatian Cultural Council.
Zuvela, Maya. (2012, 19 December). Bosnian War Rape Victims Suffer in Silence, Wait for Justice, Reuters, [pdf] Available at: http://www.reuters.com/article/us-bosnia-rape-idUSBRE8BI0SD20121219 [Accessed 16 June 2016].
Website:
Knez, N. and Posavina, I. (2014). Sunny (Sunčica). [online] Rape as an Instrument of Terror in War Available at: https://www.youtube.com/watch?v=vMOddqLyl3M [Accessed October 26, 2016]
Svršetak
S engleskog jezika preveo Mate MARAS
Fotografije iz knjige: Vukovarska bolnica 1991./ The Vukovar Hospital, Vukovar 2008.
Naklada: Vukovarska bolnica i Društvo hrvatskih liječnika i volontera 1990.-1991.