Don Radovanova žrtva kao nadahnuće
Piše: Stjepan ŠEŠELJ
XVII. Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret ove je godine bio posvećen don Radovanu Jerkoviću, hrvatskom svećeniku, povjesniku, učitelju mladeži i mučeniku. Susret je u rujnu održan u Metkoviću, Opuzenu, Pločama i Kuli Norinskoj. U prošlim smo brojevima Hrvatskoga slova objavili priloge dr. sc. Domagoja Vidovića, don Augustina Radovića, fra Gabrijela Hrvatina Jurišića i fra Miljenka Stojića, a u ovom Stjepana Šešelja
1.
Malo se i nimalo čulo, u momu djetinjstvu, u Podgradini, o don Radovanu Jerkoviću, premda je bio opuzenski župnik od 26. listopada 1944. do 20. srpnja 1945.
Zločine jugokomunističkoga režima, i u Neretvi, kao i u ostaloj Hrvatskoj, prekrivao je crveni muk i mrak. Ali, istina se, kroza najuže seoske pukotine, probijala – o krivokletničkom svjedočenju jednoga našega susjeda, protiv don Radovana. Kasnije smo doznavali i za ostalom četvoricom opuzenske drugarske bratije. Bilo ih petero, četiri muškarca i jedna žena, koji su se odazvali svjedočiti protiv don Radovana Jerkovića.
Nakon toga, Mojmir Miličević, javni tužitelj Biokovsko-neretvanskog okruga, 22. srpnja 1945., podiže optužnicu, kojom započinje montirani postupak protiv don Radovana Jerkovića, i u njoj niže izmišljotinu za izmišljotinom, kao što je i ova, koja nas u ovoj prigodi posebno zanima:
On napada narodnooslobodilački pokret i partizane najpogrdnijim izrazima. U tom smislu on drži nadgrobni govor ustaškom zločincu Ključe Andriji i daje izjave pred Marević Ivanom pok. Ante.
Zatim, Sudu za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, donosi presudu gotovo istovjetnu optužnici don Radovanu, u kojoj stoji:
c) u trećem ili četvrtom mjesecu 1943. godine održao je nadgrobno slovo zloglasnom ustaši Ključe Andriji i pri tome napao narodnooslobodilački pokret, nazivajući partizane zlikovcima i neprijateljima čovječanstva.
Ipak, u Podgradini se u momu djetinjstvu moglo ponešto čuti o našemu sumještaninu pokojnom Andriji Ključi, i uvijek su to bile riječi o plemenitomu čovjeku, koji je kao i don Radovan toliko dobra činio Neretvi, posebice u Opuzenu, što ih je očito približilo. Andrija Ključe, sin Ivanov, rođen 1. lipnja 1893. u Podgradni, nije bio pripadnik ustaških vojnih postrojbi, nego zadružni činovnik u Opuzenu, a umro je 30. srpnja 1943. i sprovodio ga je opuzenski župnik don Martin Gudelj. Don Radovan Jerković je imenovan za župnika u Opuzenu tek 18. studenoga 1944. (Podatci preuzeti od don Mile Vidovića iz knjige Don Radovan Jerković, život i djelo, MH, Metković, 2000., koji donosi i don Radovanovo slovo o Andriji Ključi i njegovu djelovanju:
Kljuće-Dobroslavić Andrej. Rođen 1893. u Podgradini. Svršio je samo pučku školu. Sam se izobražavao čitanjem i pohađanjem zadružnih tečajeva. Njegova biblioteka ne zaostaje za onom mnogog školovana čovjeka. Sav društveni život, osobito zadružni rad kao i svaki dobri pokret u Opuzenu ima u njemu ne samo i revna pristašu, nego dapače svog inicijatora. I piscu ovih redaka bio je glavni pomagač u raznim podatcima, koji se odnose na Opuzen. Umro je 29. VII. 1943.
2.
… jer je moj sin osuđenik nevin i nevino osuđen…
– ovo su riječi majke Jele u žalbi povodom presude njezinomu sinu don Radovanu Jerkoviću, koja kao lavica nastavlja braniti svoga sina…
(citiram prema pisanju don Mile Vidovića u knjizi Don Radovan Jerković, život i djelo (MH, Metković, 2000.)
Te njezine riječi, uistinu lavovski jake, unio sam u tekst IV. postaje Križnoga puta, koje su odljevene u bronci, i nalaze se na skalinima k sv. Roku u Podgradini-Opuzenu, na kojoj čitamo:
IV. POSTAJA
ISUS SUSREĆE SVOJU SVETU MAJKU
ISUS ustaje prekidajući naricanje i plač
za Njim, koji do jučer tu je činio čudesa
a sada sam svoj pretežak nosi križ.
Sinko,
Križ Tvoj je, Sine i naš.
Isuse, Sine moj.
Iz sjene smrikove javlja se
Draga
blažena lika jedna žena
Lucija Mara Marija Majka
što tu je žela, draču i trnje
da bi On, putakom ravnom mogao proć.
Ja znam, Sin moj je osuđenik nevin.
Nevino osuđeni je On.
Dok govori žega joj niz lice urezuje bol:
Kraljevstvo moje, ostavljam Tebi
Sveti Oče, baštiniče kraljevstva mog!
Čuvaj ga od dušmana silnih, od nekrsti
dok se sin moj i kćer ne vrate u očev
u naš dom. U vjeru otaca kršćanskih!
Do tada, Ti, Sveti Oče, ravnaj s njim!
3.
Izjava don Radovanove domaćice Kate Benzon, pok. Ante, u župnom uredu u Vranjicu, u kojoj svjedoči:
Kad se župnik ustao i ušao u kuhinju počeo je odmah govoriti:
Kate, noćas sam sanjao težak san. Bio sam u rukama UDBE koja me je ispitivala i strašno mučila. Kad sam se probudio bio sam izvan sebe i strašno uznemiren, jer nisam znao je li to stvaranost ili san. Odmah sam rekao: Hvala Bogu kad nisam.
Tek što je on to izgovorio, čulo se brujanje auta i eto na vrta dvojice mladih ljudi koji mu kažu da su došli po nalogu da pretresu stan i da ga uhapse. Potom su izvršili pretres stana i odvezli su ga autom u Split u zatvor.
U stihovima V. postaje Križnoga puta k sv. Roku, u Podgradini-Opuzenu, stoje odlijevene u bronci i riječi svjedočenja ove izjave:
V. POSTAJA
ŠIMUN CIRENAC POMAŽE ISUSU NOSITI KRIŽ
ISUSE u sandalama skliskim
Sve je teže
penjati se s Tobom
s rijeke do pod vrh
kroz krv Ti i znoj
a da ne znam zašto
zašto nosim ja
taj križ Tvoj?
Čuješ li me sine
Josipov!
Čuješ li Ti?
Mene?
Glas Očev s rijeke
razlama vode
zemlju trudnu krši
izlomljenu baštinu
skršenu u nama
Nama ostavlja:
Ja, don Radovan, noćas sam sanjao težak san.
Bio sam im u rukama.
Koje su me ispitivale i strašno
strašno mučile.
Nisam znao je li stvarnost il’ je san.
Odmah rekoh: Hvala Bogu, kada nisam sam.
Tek što izgovorih, čuli su se na vratima:
Premetati uhititi odvesti i u uze zatvoriti!
4.
U svojoj oporuci pisanoj 4. ožujka 1944. don Radovan Jerković je zapisao:
Tijelo moje, budu li okolnosti to ikako dopuštale, neka se ukopa u svećeničkoj grobnici na groblju moje rodne župne crkve Gospe od Karmela na Bagalovićima. Tu da počiva u sredini svoje Neretve, koju sam uvijek najviše ljubio i kojoj sam želio mnogo dobra učiniti.
I, 16. kolovoza 1950., učinjeno je tako.
U oporuci je još zapisao:
Računao sam tako pribaviti Neretvi ono, što joj je najviše po mom mišljenju potrebno: zdrav i dobro odgojen školovani pomladak, koji će ljubiti Neretvu, kao što sam je ja ljubio i raditi za nju onoliko, koliko ja nisam mogao.
Stjepan ŠEŠELJ