Svi znaju dobro tko je bio Zlatko Tomičić (Zagreb, 2. prosinca 1930. – Zagreb, 15. svibnja 2008.) i kako je u komunizmu bio progonjen, ali o tome se šuti. Tako i uz 50. obljetnicu Hrvatskoga proljeća.
Ove godine obilježava se 50. obljetnica Hrvatskog proljeća. Riječ je o pothvatu kakvog nije bilo u hrvatskoj povijesti, a koji je donekle usporediv sa zrinsko-frankopanskom pobunom prije 350 godina – znalo se čuti.
U prvi plan došli su istaknuti sudionici ovog skupa, od Budiše, Zidića do Čička, koji uglavnom ističu svoju ulogu u tim događanjima.
Sve je to uredu, ali i u svemu tome ni od jednog od njih ime hrvatskog književnika, novinara, publicista, nakladnika, putopisca, esejista, pa i slikara Zlatka Tomičića (Zagreb, 2. prosinca 1930. – Zagreb, 15. svibnja 2008.) ne može se čuti (svaka čast iznimkama), gotovo se i ne spominje; prešućeno je i marginalizirano. Znaju svi oni dobro tko je bio Tomičić i kako su ga progonili, ali o tome šute kao ribe u vodi, jer tada oni možebitno u svemu ovome ne bi imali mjesto koje oni misle da imaju. Je li to dobro poznati jal i zloba?
Tomičić se čitav život borio za pravdu, ali je nije dočekao. Nikada mu nisu oprostili, nažalost, ni lijevi ni desni (svaka čast iznimkama) što je počeo objavljivati Hrvatski književni list (HKL), koji je, 1968., bio prava senzacija, tim prije jer mu je naklada dostizala vrtoglave visine. Izlazio je potom još jednu godinu, a nakon toga komunisti su ga zabranili. (Tomičić i ja kao glavni urednik smo ga kasnije obnovili, ali u prvom redu su ga prešućivali baš ti koji se sada busaju u prsa sa svojim hrvatstvom!).
Kad je 1972. palo vodstvo Hrvatskog proljeća, Tomičić je i osuđen na tri godine zatvora, da bi se ta kazna povisila početkom 1973. na pet godina strogog zatvora i četiri godine zabrane javne djelatnosti. Godinu dana proveo je u istražnom zatvoru u Petrinjskoj, a ostatak kazne izdržavao je u Staroj Gradiški. Zanimljivo je da mu je kazna povećana nakon jednog bljutavog i sramnog komentara notornog Ličine koji, na žalost, još i danas nesmetano piše i objavljuje i koji nikada nije odgovarao za svoje grijehe. Ličina, koji je navodno radio za Udbu i svojedobno objavio i knjigu „Gnjida“, a tako su baš o njemu razmišljali i svi oni koje je poslao u zatvor.
U Petrinjskoj i Staroj Gradiški pokušali su me ubiti, uništiti na razne načine, pokušali su me dokrajčiti svim silama: jodom, radio-aktivnim elementima, drogom, raznim injekcijama, za srce i mozak, ali me ipak nisu uspjeli ubiti. Svi ti pokušaju ostavili su na mene težak trag i ja sam iz Gradiške izašao kao 90-postotni invalid. Nalog Udbe i Kos-a bio je ne samo uništiti Zlatka, nego razoriti i njegovu obitelj. Specijalni agenti okruživali su i moju bivšu ženu Anu i mojeg sina Tvrtka i obrađivali ih.
Početkom devedesetih godina, kako je već istaknuto, Zlatko i moja malenkost obnovili smo HKL. Naime, jednom smo sjedili u zagrebačkoj Kazališnoj kavani, kad mi je predložio da budem glavni urednik tih novina, što sam, dakako, odmah prihvatio. Rekao mi je da će mi donijeti na uvid sve brojeve HKL-a. Nakon toga našeg susreta otišao sam u antikvarijat u Ilici, koji više ne postoji. Ispod stola ugledao sam vrpcom zavezane sve brojeve toga lista i naravno odmah sam ih kupio. Nikada prije ni poslije nisam vidio da netko prodaje sve brojeve legendarnog HKL-a, zbog kojih je Tomičić u tadašnjim komunističkim medijima bio gažen i ponižavan, pa čak i osuđen na stroge zatvorske kazne. Pričao mi je da su mu još početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća najveći neprijatelji bili Veselko Tenžera i Igor Mandić, koji su o njemu pisali da nije nikakva vrijednost i tome slično. A kad je počeo izlaziti Hrvatski književni list, počeli su još žešći Mandićevi politički napadaji i pozivi na linč.
Mandić je uvijek pisao tako da bi ugodio onoj vlasti, Partiji, CK, odnosno uvijek je nastojao pogađati što oni žele i što njima treba – govorio je Tomičić, kojeg nisu prestajali proganjati i u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi, bez obzira na to što se i sam među prvima dragovoljno javio i u Hrvatsku vojsku.
Zbog njegova izraženog hrvatskog domoljublja i dalje su ga uhodili, pratili i napadali i izazivali i ometali u svemu, prešućivali, marginalizirali, uskraćivali mu većinu ljudskih prava. Žalio se svima, od najviših kao što je bio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, pa do nižih. O svemu tome i štošta drugome objavio sam u knjigama Hrvatski Orfej (1995.) i Pisma na koja nisam nikad dobio odgovor (2013.), koja su, naravno, ostala prešućena. Na jednoj od mnogobrojnih tribina, koje sam organizirao s Tomičićem, od kojih su neke bile i u Hrvatskom slovu, netko ga je upitao zašto ga nigdje nema? Odgovorio je: Pitaju me i zašto me nitko ne spominje, zašto me nema na televiziji, pišem li ja uopće i izdajem, zašto se o mojim knjigama i revijama ne piše, itd. U Jugoslaviji sam bio persona non grata, ali su me bar napadali, stalno me kritizirali, a sada je samo šutnja, muk, veo zaborava, pad u nepostojnost, iako sam ja tu, pišem, pa i objavljujem, ako nigdje u svojim revijama i zbornicima. Kad sam bio mlad, svi su me znali i priznavali i veličali. Što sam bivao stariji, sve se manje o meni piše, sve teže objavljujem. Časopisi me ne vole, nakladnici me ne će, osim rijetkih, samo u tri lista mogu objaviti priče. Sada kada najbolje pišem i najzrelije i kada sam u svijetu sve poznatiji – sada sam najnepoćudniji u Hrvatskoj i najnepodobniji. Zašto? – pitao se Tomičić, po kojem se, nažalost, ne zove još ni jedna ulica ili trg u Zagrebu.