NOSI NAS NADA
Don Davor KLEČINA, župnik u Drvaru
Ponedjeljak, 3. siječnja
Ponovno mi je ukazana čast da vodim tjedni dnevnik na stranicama Hrvatskog slova, ovog uglednog časopisa, što s radošću činim i na čemu sam neizmjerno zahvalan. Samo kao podsjetnik čitateljima – od 2014. sam župnik župe u Drvaru kojoj pripada i filijala u Bosanskom Petrovcu, te upravitelj župa u Bosanskom Grahovu, Ključu i ugasloj župi Krnjeuša. Moja župnička jurisdikcija proteže se na teritoriju površine gotovo 3500 km2, što je nešto malo više od površine Šibenske, a nešto malo manje od površine Zadarske županije. To je prostor koji obuhvaća teritorij osam „daytonskih“ općina na zapadu Bosne i Hercegovine – i to pet općina u Federaciji BiH (Drvar, Bos. Grahovo, Bos. Petrovac, Ključ i južni dio općine Bihać), te tri općine u Republici Srpskoj (Ribnik, Istočni Drvar i Petrovac-RS). Veću teritorijalnu župničku juridikciju u cijeloj državi ima samo svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije don Ante Luburić koji pastoralno pokriva teritorij površine gotovo 7000 km2 – od Popova polja i Trebinja, preko Bileće i Nevesinja, do Foče i Čajniča. Ako se zna da je površina Bosne i Hercegovine oko 51.000 km2, dolazimo do zaključka da nas dvojica svećenika sami „pokrivamo“ petinu teritorija BiH – don Ante na jednom kraju, ja na drugom kraju države. Ovdje treba spomenuti da također župnici u Prijedoru i Zvorniku imaju župničku jurisdikciju na velikom teritoriju (u više župa i općina), pa ako se od već spomenutog dvojca pridodaju četvorni kilometri i njih dvojice – a to je već površina od preko 15.000 km2 – dolazimo do zaključka da samo čevorica katoličkih svećenika drže više od četvrtine teritorija BiH. A na toj četvrtini BiH danas živi nešto manje od 1000 katolika. Riječ je o prelijepim krajevima Pounja, Podrinja i istočne Hercegovine koji su bez domicilnog hrvatskog katoličkog stanovništva ostali još za vrijeme turskih osvajanja naših krajeva, dok su II. svjetski rat i posljednji rat u BiH samo udarili čavao u lijes nazočnosti Hrvata i drugih katolika u tim krajvima. Ali kao vjernici nosi nas nada da će isklijati mladica iz panja Jišajeva, pa i u tim – od hrvatske javnosti i politike davno otpisanim krajevima, mi svećenici još uvijek molimo, okupljamo, obnavljamo, gradimo, sijemo… za neke buduće žetve. U nadi protiv svake nade.
Utorak, 4. siječnja
Krajevi u kojima djelujem kao župnik dočekali su godinu 1995. i svršetak rata potpuno uništeni i opustošeni. Na strašne posljedice II. svjetskog rata samo su se nadovezale nove. U Ključu i Bos. Grahovu do temelja minirane i srušene crkve, župne kuće opustošene, groblja devastirana, ljudi protjerani. U Drvaru, Bos. Petrovcu i Krnjeuši još od 1941. nema hrvatskog ni kučeta ni mačeta. Trenutačno na cijelom tom području živi oko 400-tinjak Hrvata katolika, i to najviše u Drvaru, zahvaljujući dolasku i ostanku naših ljudi iz Središnje Bosne nakon 1995., te u nešto manjem broju u Bos. Grahovu, gdje je bilo i domicilnih Hrvata. U Ključu se, nažalost, nije dogodio poslijeratni povratak Hrvata, dok se Bos. Petrovac i Krnjeuša nikada nisu oporavili još od posljedica II. svjetskog rata, barem kad su Hrvati katolici u pitanju. Pa ipak Katolička Crkva se jedina nikad nije odrekla tih krajeva, svoje bogate prošlosti i svojih svetinja u njima. Iako su prve asocijacije na ove krajeve ustaničkog, revolucionarnog, OZNA-ovskog, titoističkog i gavriloprincipovskog karaktera, ovo je rodna zemlja sv. Jeronima i srednovjekovnog hrvatskog plemstva Kolunića i Lapčana, ovdje je srce srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva i Hrvatske (Kninske) biskupije, ovdje je središte župe Pset, ovdje su vladali srednjovjekovni bosanski vladari (Ključ), odavdje su pred Turcima s narodom otišle brojne hrvatske plemićke obitelji i naselile sjeverozapadnu Hrvatsku, Dalmaciju, otoke, Gradišće, a neki od Kolunića dospjeli na vrlo visoke funkcije u Crkvi i društvu (prvi nadbiskup i kardinal u Beču, biskup u Kaloczi, najveći srednjovjekovni kartograf i bakrorezac Martin Rota Kolunić…), ovdje je rodno mjesto banjolučkog biskupa i koncilskog oca Alfreda Pichlera. Olako smo, kao narod (ova se kritika posebno odnosi na Republiku Hrvatsku), digli nevidljive zidove na Dinari, Uni i Savi i postali ravnodušni na zbivanja s druge strane granice i na sudbinu našeg naroda koji tamo živi, te se olako odrekli naše slavne prošlosti tih krajeva. Olako je ova zemlja postala Hrvatima „terra incognita“, daleka i strana. Šengen i korona su došli samo kao neslavna kruna na takvo držanje i ponašanje, pa se bojim da će granica postati još tvrđa, i u administrativnom smislu, ali još više u našoj svijesti.
Srijeda, 5. siječnja
Kao što rekoh, Katolička Crkva, odn. Banjolučka biskupija, nije se odrekla ovih krajeva, iako već dugo pušu jaki protivni vjetrovi – povijesni, politički, ekonomski, demografski. Oko ‘žive Crkve’ se trudimo onako kako znamo i umijemo, iako može „semper magis“, puno se truda posvećuje i pisanoj riječi koja od zaborava čuva slavnu, ali i stradalničku prošlost našeg naroda i Crkve, a i u graditeljskom smislu obnavljamo i gradimo naše porušene svetinje. Odmah nakon rata pristupilo se ponovnoj izgradnji porušenih župnih crkava u Ključu i Grahovu gdje su trenutačno u tijeku i obnove župnih kuća. U dvorištu župne crkve u Grahovu gradimo i spomen-obilježje za sve žrtve te župe u II. svjetskom ratu (preko 200), na kojem će biti upisana i imena preko 100 hrvatskih branitelja poginulih u Domovinskom ratu na području Grahova. U Bos. Petrovcu dovršavamo izgradnju minijaturne, ali tako dražesne spomen-crkvice, na katoličkom groblju koje je više od 70 godina bilo devastirano, a koje smo prije šest godina temeljito uredili i ogradili. Ta će crkvica biti spomen na slavnu višestoljetnu prisutnost, ali i stradanje Katoličke Crkve u petrovačkom kraju. Samo su u II. svjetskom ratu i poraću na području Bos. Petrovca srušene sve tri katoličke crkve – 1941. u Krnjeuši i na Oštrelju, a nakon rata, 1949. i ona u samom gradu, a oni katolici koji nisu pobijeni, pobjegli su u Hrvatsku i više se nikad nisu mogli vratiti u svoj zavičaj. Stoga smo i u Krnjeuši prije pet godina ogradili i uredili potpuno devastirano groblje i na njemu podigli oltar i spomen-križ za preko 250 ubijenih žitelja te mučeničke župe u pokolju 9. i 10. kolovoza 1941. Od 2015. na tom groblju svake godine, o obljetnici pokolja, s biskupom Franjom Komaricom prikazujemo misu i komemoriramo stradanje krnjeuškog župnika Krešimira Barišića i njegovih vjernika.
Četvrtak, 6. siječnja
U Drvaru smo napokon prošle godine započeli izgradnju pastoralnog centra s bogoslužnim prostorom, nakon višegodišnjih opstrukcija lokalnih srpskih vlasti koje nam nisu htjele izdati urbanističku dozvolu. Budući da nismo moglu dobiti dozvolu za izgradnju crkve, odlučili smo ići zaobilaznim putem i tražiti dozvolu za rekonstrukciju i dogradnju jednog objekta kojeg ćemo pretvoriti u pastoralni centar s bogoslužnim prostorom s mogućnošću kasnije dogradnje zvonika. Reklo bi se – vuk sit, ovce na broju. Objekt je već koncem prošle godine bio pod krovom, a u ovoj godini nadamo se nastavku izgradnje, tj. unutarnjim radovima, onom dinamikom kako nam budu stizala financijska sredstva od naših dobročinitelja. Budući da u Drvaru katolici nemaju ni svoga groblja (nekadašnje katoličko groblje komunističke su vlasti preorale za potrebe izgradnje tvornice celuloze), pred kraj prošle godine u Općini smo pokrenuli postupak za dodjelu dijela gradskog groblja Katoličkoj Crkvi na kojem bismo pokapali vjernike katolike i izgradili manju kapelu. Računamo pri tome da će općinske vlasti pokazati da poštuju ravnopravnost svih konfesija, jer su prije deset godina SPC-u dodijelili na istom groblju komad zemljišta za izgradnju pravoslavne kapele.
Petak, 7. siječnja
Župa u Bos. Grahovu doživjela je 30. rujna 2020. nesvakidašnju proslavu. Naime, na blagdan sv. Jeronima, tamo je upriličena proslava otvorenja Godine Božje Riječi (2020./21.) koju su proglasili biskupi Biskupske konferencije BIH, a u povodu 1600. obljetnice smrti tog velikog crkvenog oca koji je, među ostalim, preveo Bibliju na latinski jezik. Biskupi su za proslavu odabrali upravo Grahovo, budući da jedna od znanstvenih teorija kaže da je Jeronimov rodni Stridon bio na području Grahova. Riječ je o možda do sada najozbiljijoj teoriji koju je zastupao veliki don Frane Bulić, otac hrvatske arheologije, pozivajući se na riječi samog sv. Jeronima koji za sebe kaže da dolazi iz Stridona, na granici Dalmacije i Panonije. Don Frane je svoje tvrdnje potkrijepio ozbiljnim znanstvenim činjenicama, još prije 100 godina, u svome djelu „Stridon (Grahovopolje u Bosni) – rodno mjesto Svetog Jeronima“, i do sada nitko nije dao stručniji i detaljniji odgovor na pitanje ubiciranja Jeronimova Stridona. Tim je povodom ispred župne crkve sv. Ilije proroka u Grahovu svetu misu predvodio predsjednik BKBIH kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, u zajedništvu s biskupom banjolučkim mons. Franjom Komaricom i pomoćnim biskupom banjolučkim mons. Markom Semrenom te uz koncelebraciju 25 svećenika i uz prisutnost brojnih vjernika. Veće i ljepše svečanosti maleno i siromašno Grahovo do tada nije vidjelo. Ova proslava dala je dodatni „vjetar u leđa“ malobrojnoj, ali izrazito aktivnoj vjerničkoj zajednici u Grahovu u svim njenim nastojanjima, pa je već na svršetku Godine Božje Riječi (2021.) Udruga grahovskih Hrvata izdala pretisak don Franina djela „Stridon“.
Subota, 8. siječnja
Prošle 2021. obilježili smo 80. obljetnicu stradanja Katoličke Crkve i hrvatskog naroda na širokom području zapadne Bosne koje je započelo famoznog 27. srpnja 1941. tzv. narodnim ustankom u Drvaru. Naime, toga je dana ubijen drvarski župnik Waldemar Nestor zajedno sa skupinom svojih vjernika, vraćajući se s hodočašća sv. Ani iz Kosova kod Knina. Oni su u mjestu Trubar izvedeni iz vlaka od četničkih gerilaca (ustanika), ubijeni i bačeni u obližnju jamu Golubnjača. Tako je župnik Nestor postao prva svećenička žrtva u II. svjetskom ratu stavši na čelo nepregledne kolone od preko 600 Bogu posvećenih osoba ubijenih u ratu i poraću na području bivše države. Nakon mučeništva župnika Nestora, u sljedećih desetak dana zvjerski su ubijena još dvojica susjednih župnika – najprije don Juraj Gospodnetić u Bos. Grahovu, a potom i vlč. Krešimir Barišić u Krnjeuši. Od 2001. u Drvaru taj se dan obilježava kao „Dan molitvenog sjećanja na mučenike i žrtve Banjolučke biskupije.“ Na 80. obljetnicu stradanja komemoraciju je predvodio nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, u zajedništvu s biskupom Franjom Komaricom, drugim svećenicima i hodočasnicima koji su došli sa svih strana. Bila je to prva sveta misa u novom pastoralnom centru koji je u izgradnji.
Nedjelja, 9. siječnja
Prošlogodišnju komemoraciju u Drvaru ipak su na najupečatljiviji način obilježili mladi zajednice „Nanovo rođeni“ iz zagrebačkog Botinca koji su razvili doista lijepu suradnju i prijateljstvo sa župom Drvar. Mladi s periferije Zagreba, također bez prave crkve, mogu najbolje razumjeti katolike Drvara, svojevrsnu periferiju BiH, koji su godinama bez crkve okupljajući se u oronuloj zgradi nekadašnjeg doma „Partizan“. „Nanovo rođeni“ su uoči komemoracije održali večer pjevanja i slavljenja Boga na otvorenom, na glavnoj drvarskoj Titovoj ulici koja je za tu prigodu bila zavorena za promet. Vrhunac ovog posjeta bilo je hodočašće od Trubara do Drvara koje je započelo u 3 sata ujutro 27. srpnja, točno u isto vrijeme kao i prije 80 godina (1941.) kada je drvarski župnik Waldemar Maximilian Nestor izveden iz vlaka, ubijen i bačen u jamu. Mladi iz Nanovo rođenih i ja kao župnik, okupili smo se kod jame Golubnjače, pomolili i krenuli, uz pjesmu i molitvu, na 30 km dugačak put do Drvara, želeći time simbolično dovršiti hodočašće koje nije uspio završiti drvarski župnik Nestor sa svojim vjernicima. Na čelu hodočasničke kolone cijelim smo putem nosili križ, papinsku zastavu i sliku župnika Nestora, a u Drvar smo stigli neposredno uoči početka komemoracije. Mladi su prošli duž glavne gradske Titove ulice, dostojanstveno noseći križ i moleći, unatoč provokacijama daleko brojnije skupine tzv. “antifašista” – poklonika komunizma, partizanskog pokreta i titoizma – koji su pokušali omesti molitveni skup puštanjem preglasnih partizanskih pjesama iz obližnjeg spomen-parka.