Hrvati u Crnoj Gori njeguju svoja višestoljetna kulturna dobra i stvaraju nova (5)
Piše: Adrijan VUKSANOVIĆ,
književnik, Tivat, Boka Kotorska
III. Svjetski festival hrvatske književnosti u organizaciji Hrvatske kulturne zaklade – Hrvatskoga slova i suorganizaciji Društva hrvatskih književnika održan je od 15. do 17. studenoga 2021. u Zagrebu, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića. Organizacijsko i uredničko povjerenstvo SFHK čine: akademik Ivan Aralica, akademik Luko Paljetak, dr. sc. Željka Lovrenčić, Đuro Vidmarović i Stjepan Šešelj. Tema ovogodišnjeg festivala je Položaj hrvatskih književnika u državama u kojima žive i vezama s matičnom hrvatskom kulturom i književnošću, te izgledi tih veza sutra i ubuduće. Sudionici su književnici koji se u svojim sredinama bore i za prava Hrvata kao manjinskoga naroda, a to su Hrvati iz Bačke-Vojvodine-Srbije (Tomislav Žigmanov, Lajčo Perušić, Vladimir Nimčević, a govorili su i prof. dr. sc. Josip Lisac, prof. dr. sc. Sanja Vulić…), te Hrvati iz Boke kotorske – Crne Gore (Vladimir Marvučić, Zvonimir Deković i Adrijan Vuksanović, o kojima je govorio i dr. sc. Domagoj Vidović). Festivalu su se odazvali i hrvatski književnici iz Čilea (Oscar Andrès Barrientos Bradašić, Andrés Morales Milohnic) koji potvrđuju potrebu ubaštinjenja njihova djela u hrvatsku književnost kao i svih književnika koji stvaraju izvan Hrvatske. U programu Festivala održana je i izložba Ilustracije hrvatskih slikara i grafičara Alberta Kinerta, Ivice Antolčića i Ivana Viteza u knjigama hrvatskih književnika, u suradnji s NSK u Zagrebu.
Izlagati na temu položaja hrvatskih književnika u državama u kojima žive i vezama s matičnom hrvatskom kulturom i književnošću trebali su i Petar Hategan (Keča, Rumunjska), Jurica Čenar, Agnjica Čenar, Dorotea Zeichmann (Gradišće, Austrija), Antonio Piccoli, Leopoldo Lalli, Antonio Sammartino (Molise, Italija), Vladimir Marvučić (Svebarje, Crna Gora), Diana Milošević (Kotor, Boka kotorska, Crna Gora), no oni su svoj dolazak ispričali pandemijom Covid-19. Ovdje donosimo priloge sudionika.
Poštovana gospodo,
uvijek mi je drago doći u ovaj prostor i govoriti o hrvatskom zajedništvu sa svima vama iz više razloga. Sjećam se, moj prvi javni nastup bio upravo u prostoru Hrvatskoga slova kad smo prije deset godina promovirali knjigu o crkvi male Gospe u Donjoj Lastvi i proslavi 600. obljetnice postojanja te crkve.
Nadalje, svoju prvu pjesničku zbirku sam objavio uz pomoć Hrvatskoga slova i neumornoga gospodina Stjepana Šešelja te promovirao također ovdje. Emocionalna satisfakcija mi je da sam prvu zbirku objavio u Zagrebu i da je promocija te knjige isto bila u Zagrebu.
Ako govorimo o književnosti, onda smo svjesni činjenice da književnost simulira život i u tu temu, veliku temu književnosti, možemo smjestiti sve ono što žive Hrvati u Boki kotorskoj i Hrvati u Crnoj Gori. Radi se o društvenom životu naroda, koji ima kulturološko pamćenje i veliko duhovno naslijeđe. U 19. stoljeću kad je počelo formiranje nacija u suvremenom smislu većina katolika na ovim prostorima se počela izjašnjavati Hrvatima. Ono što sam često spominjao i ne želim propustiti ni sada prigodu to istaknuti jest da su se Hrvati u Boki izjašnjavali tako i prije stvaranja nacija u suvremenom značenju. Tome je ostavio vrijedno svjedočanstvo i Petar Tolstoj koji je u lipnju 1698. hodao Bokokotorskim zaljevom i spomenuo da tamo žive Hrvati. Dakle, Hrvati su se tako izjašnjavali i prije stvaranja nacija. To je jako važna činjenica. Važna zbog toga što smo mi pripadnici hrvatskoga korpusa u Boki u permanentnom statusu onih koji se brane. I ne bih rekao da je to nešto loše. Ja sam zapravo zahvalan svima onima koji su nas doveli u taj status jer su nas dodatno izgradili. Možda u nekom komforu, u nekom ambijentu gdje se ne dovode elementarne identitetske činjenice u pitanje, možda bismo u tom smislu atrofirali. Ali upravo oni koji nas dovode u status propitivanja dodatno su nas izgradili i ja sam im zahvalan na tome.
Kad govorim da smo duboko utemeljeni, i da naš korijen nije od jučer, onda valja spomenuti da je predsjednik Milanović u nedavnom posjetu Vatikanu Svetom Ocu darovao Misal kneza Novaka. Meni je zadovoljstvo što smo u Hrvatskom nacionalnom vijeću tiskali dva misala; jedan je Misal koji potječe iz prve polovice 12. stoljeća, a drugi, odnosno Pontifikal, iz 1166. Riječ je o knjigama koje su najstarije na prostoru današnje Crne Gore. Ponosni smo što smo mi bili ti koji smo ta dva vrijedna izdanja stavili pred oči javnosti. To govori puno toga. To govori da smo nacionalno i vjerski svjesni, govori i to da brojčane nedostatke možete nadići predanim radom i promoviranjem onoga što jest. Mi govorimo o Pontifikalu i Misalu kao nečemu što je prevrijedno. I ono što želim naglasiti je da tako dvije značajne kulturne tvorevine izazivaju pozornost, ali i određene apetite. Bogu hvala da smo imali snage, želje i srca da te knjige objavimo, jer da nismo mi, to bi učinio netko drugi i pozicionirao bi to prevrijedno kulturno blago u neki drugi kontekst, kontekst nepripadajućem.
Kad govorimo o književnosti, jutros mi je kad sam dolazio ovdje pala na pamet, i Ana Marija Marović, Službenica Božja, koja će biti proglašena blaženicom, koja je također pisala poeziju. Zapravo vidite da su glavninu tog kulturološkog života u Boki vodili i vode Hrvati koji su najstariji živi narod na prostoru bokokotorskog kraja. Najstarija živa institucija i to ne samo u Boki kotorskoj nego u cijeloj Crnoj Gori je sigurno Katolička crkva. To su činjenice koje izazivaju želje pojedinica, ali rekao bih i frustracije kod pojedinih koji se trude svim silama nametnuti neke druge vrijednosti i parametre. Otvoreno ću reći da najveći problem svjesnih Hrvata u Crnoj Gori jesu oni Hrvati koji nemaju tu svijest, koji žive tu ranjenost identiteta i za koje je svako normalno pokazivanje identiteta previše. Ako vas neki udarci u tom ambijentu bole, onda sigurno bole udarci takvih sunarodnjaka. Ali upravo u takvoj konstelaciji snaga ta mala hrvatska zajednica koja je dovedena na rub, koja je brojčano manja od Roma, koja ima toliko kulturološko naslijeđe, toliko očekivanih i neočekivanih napada, ima toliko prirodnih ali na žalost i neprirodnih suparnika, ipak opstaje i traje, i pokazuje se žilavom. Razlog tomu je što radi na afirmiranju identiteta Hrvata u sadašnjosti i provodi misiju emancipiranja od autocenzure. Slobodan sam reći, ta mala nacionalna zajednica je utemeljena negdje drugo, utemeljena je u transcendentnom. I toliki broj napada, koji su zapravo jalovi, govori o vitalnosti ideja koje provodi. Često ćemo mi reći da naš svijet pati od neke vrste kukavičluka. Ali zapravo ne pati od neke vrste kukavičluka nego pati od jednog posebnog stanja duha, a to je zaborav transcendentnog. Mi se divimo npr. Vjenceslavu Čižeku, često se pitamo kako je mogao izdržati sve što je izdržao. On je to mogao jer je bio utemeljen u transcendentom, u eshatološkom. Boka kotorska sa svojih 150 crkava, s tri poznata sveca i još nekoliko njim manje poznatih vrišti od tog transcendentnog. I vrišti od hrvatskog prefiksa, kuturnog i duhovnog. Imamo izniman esej našega Viktora Vide Duhovna Hrvatska. Mislim da bi svaki hrvatski predsjednik morao pročitati taj esej i da ga percipira onako kako je to jedino moguće. On počinje jako utješnim riječima, kojima se i ja utječem kad mi je teško, kaže: Svi problemi s kojima se suočava Hrvatska proistječu iz njenog značaja. I ako išta treba prenijeti Hrvatima u Crnoj Gori koji su nositelji tako veličanstvene prošlosti, a tako se spotiču i hrvaju sa samima sobom u sadašnjosti i neizvjesnoj budućnosti, onda je to. Čuli smo još davno – izdaju svi vole, ali niko ne voli izdajicu.
Inače ako govorimo o političkom trenutku koji je u Crnoj Gori kompleksan, a Hrvati dijele i vrijeme i prostor s ostalima u tom podneblju, onda treba spomenuti sljedeće: imali smo do prošle godine predstavnika u Skupštini, kao i predstavnika u Vladi, više dužnosnika u raznim institucijama Crne Gore, a danas je došlo do situacije da jedino Hrvati od svih nacionalnih manjina nemaju svoga zastupnika u Parlamentu i da se ne može čuti hrvatska riječ. Ali ono što me raduje je sljedeće: nakon svih velikih izbornih poraza, stranke se raspadaju, događa se optuživanje i prebacivanje odgovornosti s jednog na drugog. To se kod nas nije dogodilo. Mi smo i dalje homogeni i svjesni da Hrvati trebaju i moraju imati svoj politički identitet u Crnoj Gori. Upravo sada trebamo pokazati snagu. Lako je pokazati u situaciji pobjednika, sada trebamo pokazati snagu u ovoj atmosferi nenaklonjenosti. A to je ono svetopavlovsko: kad sam slab, tad sam jak!
I sad je pravo vrijeme da pokažemo svoj vitalitet, i mi ga pokazujemo. Više nitko ne može u Crnoj Gori napadati ono što su vrijednosti hrvatskoga identiteta, a da ne dobije jasan odgovor od HGI i HNV.
Kad je ove godine bila obljetnica Oluje, mi smo imali tako patetične izričaje u medijima od nekih dužnosnika u Crnoj Gori pa je jedan od njih, predsjednik Parlamenta, rekao “da se više nikome ne ponovi Oluja!” aludirajući da je Oluja i sami Hrvati ontološko zlo. Odgovorili smo mu da može biti miran i spokojan, jer se više nikad ne će ponoviti Oluja, jer nikome više ne će pasti na pamet napadati Republiku Hrvatsku, ne će više nikome pasti na pamet da ide tenkovima na Vukovar, a da ih pri tom suludu naumu građani iz Niša i Beograda ispraćaju cvijećem. Poslije toga digla se salva napada i uvreda. Rekao sam i hrvatskom predsjedniku i premijeru kada smo bili kod njih o tim prijetnjama u kojima se kaže da treba protjerati sve Hrvate i one čak koji su u bračnoj zajednici s Hrvatima. No, prošla su tri mjeseca a da država nije riješila problem tih prijetnja ni otkrila otkuda dolaze.
Važno je da nitko više ne može napadati Hrvate na vjerskoj i nacionalnoj razini bez zakonskih posljedica.
U to sam vrijeme dobio jedno pismo, koje odražava nedvojbeni stav druge strane i u kojem stoji da je ono što sam ja doživio manje-više očekivano i da se ne trebam žaliti te objašnjava da Hrvati u Crnoj Gori nisu Hrvati nego pokatoličeni Srbi. Malo nas ima, ali koliko god nas je, mi ćemo uvijek nekome smetati. Mogu Hrvati skroz nestati, ali ostat će i tada Gospa od Škrpjela, Kotorska katedrala posvećena 1166., brojne crkeve, ostat će bogato hrvatsko naslijeđe, hrvatska kultura koja je tako intenzivna na ovom prostoru.
Kad sam u Hrvatskom slovu prvi put govorio, rekao sam: ne odričite se kotorske katedrale. Ona je jednako vaša kao što je jednako naša ova zagrebačka.
Zato su poželjni i neprocjenjivi ovakvi skupovi koji potiču svijest o zajedništvu, a to je duhovna kategorija za koje ne vrijede administrativne granice niti bilo kakve okolnosti. Rado ćemo uvijek dolaziti u Zagreb, i rado ćemo organizirati da Zagreb dolazi u Boku, rado se družiti, povezivati jer to je nešto sasvim prirodno. Naše veze su jake i neraskidive. U prilog tome, prije nekoliko godina pronašli smo prevrijedne fotografije s proslave svetog Tripuna u Kotoru 1941. na kojoj je nazočio kardinal Alojzije Stepinac. Dočekao ga je u Kotoru kotorski biskup i admiral Bokeljske mornarice. Mi njegujemo uspomene na takve događaje, ali stvaramo i nova kulturna dobra kako bi nastavili život Hrvata u Boki i Crnoj Gori.
Hvala Hrvatskom slovu i svima vama na organizaciji Festivala i vama koji sudjelujete na ovom skupu jer zajedno s različitih pozicija radimo istu stvar, a to je promicanje i očuvanje hrvatskoga identiteta. (hs)