Uz 30. godišnjicu monstruoznih velikosrpskih pokolja
u Voćinu, 1991. – 2021. (3)
Miroslav Gazda
Srbo-četnički zločini izvršeni su nad Hrvatima u Voćinu i voćinskom kraju od kolovoza 1991. do 13. prosinca 1994. U prošlim smo brojevima objavili dva dijela ovoga priloga (položaj, početak agresije, prve žrtve i lager Sekulinci), a ovdje nastavljamo (masakr 3. i 6. prosinca, krvoproliće u Humu, Bokanama i Kometniku, petak, 13. prosinac 1991., žrtve i štete, svjedočenja)
13. prosinca 1991.
SELO BOKANE, K.BR. 18, TOMO I KATICA MARTINOVIĆ
U samoj panici pred povlačenje, naoružani četnici su tjerali i srpski i hrvatski živalj, koji nije bio uključen u njihove oružane snage, na povlačenje u pravcu Zvečeva. Stariji ljudi, koji nikome ništa nisu skrivili, nisu htjeli ostaviti svoje ognjište, pa su se usprotivili svojim progoniteljima.
Dobar dio ih je to skupo platio. TOMO MARTINOVIĆ (rođ. 16.09.1939.) i njegova supruga KATICA MARTINOVIĆ (rođ. 2.11.1936.), odbili su naredbu o napuštanju svoga doma. Četnici su ih pograbili, zavezali za drvo u dvorištu i sjekirom odrubili glave. Potom su odrubljene glave trkali nogama po dvorištu kao lopte. U isto vrijeme i Srbin Stojan Nenadović (star 76 godina) iz Bokana k.br. 25, nije htio ići pa su ga četnici ubili. Trupla Tome i Katice Martinović četnici su spalili.
13. prosinca 1991.
SELO KOMETNIK
Srbin Mile Jorgić, mještanin sela Kometnik, nije želio napustiti svoju kuću. Četnici su ga za primjer ostalim Srbima mještanima Kometnika smaknuli.
13. studenoga 1991.
VOĆIN, UL. 12. PROLETERSKE BRIGADE
Srbin Teodor Ojkić (star 53. god.) iz Voćina, odbio je poslušati nalog četničke straže na koju je naišao pa su ga ubili.
13. prosinca 1991. 8 sati i 50 min. Voćin
VOĆIN, ULICA PAŠINA (PROSINAČKIH ŽRTAVA) K. BR. 12, STIPAN MAJIĆ
Skupina četnika spuštala se iz pravca Huma ulicom Paše u pravcu Voćina. Došli su s Prevende ulicom pored groblja i stotinjak metara iznad kuće veterinara Josipa Antunovića, priključili se na Pašinu ulicu. Jedna grupa četnika bacila je bombu pored kuće Stipana Majića, zatim su galameći uletjeli u kuću provalivši vrata te ubili STIPANA MAJIĆA i njegovu suprugu ANU MAJIĆ.
Druga skupina četnika u isto vrijeme baca bombu pored kuće veterinara Josipa Antunovića (na desnoj strani puta u pravcu Voćina), zalaze u kuću, ali ne nalaze Josipa. Razjareni četnici divljajući pale kuću i likujući kreću dalje. Pri tome se divlje iživljavaju nad ukućanima. Četnika je ukupno bilo oko 20-tak, a odmah im se priključio Rade Ivanović (iz Popovca, rođ. 1972.), koji je spavao preko puta kuće obitelji Šimić u staroj nenastanjenoj Brijačkovoj kući.
13. prosinca 1991.
UL. PAŠINA (PROSINAČKIH ŽRTAVA) KUĆA OBITELJI ŠIMIĆ
Kuća obitelji Mirka Šimić nalazi se u Pašinoj ulici, na ulazu u Voćin iz pravca Huma, prva iza zavoja na desnoj strani. U kući se nalazi veliki podrum u koji su se povremeno sklanjali ispred četničkog orgijanja. Toga jutra čuvši pucnjavu u neposrednoj blizini, u podrum su pohitali ukućani i njihovi susjedi, bojeći se da ih povampireni četnici ne bi vidjeli u kući i maltretirali. U kuću upada grupa Šešeljevih četnika i domaćih četničkih izdajica tražeći ukućane, pritom razbijajući sve što je došlo pod ruku. Ukućane dakako nisu našli pa je nastala vika i potraga za „ustašama”, dok jedan nije otkrio da su ukućani u podrumu. Krećući se prema njemu zatekli su u dvorištu vlasnicu JAGU ŠIMIĆ i odmah je ubili, potom su dernjavom i pucnjavom iz podruma istjerali MARIJU MATANĆI (Račan), BRANKA MEDIĆA sa sinom Danijelom (starim godina), FRANIKU PERŠIĆ i STJEPANA MATANĆI te ih uz psovke postrojili.
Prema svjedočenju Danijela Medića, tada šestogodišnjaka, tok zločina odvijao se ovako:
„Svi smo bili u silnom strahu kada smo u podrumu čuli silne eksplozije i pucnjavu, a potom viku – Gdje ste ustaše, zatim lupanje kundakom o vrata podruma. U strahu smo izašli, a otac me je vodio za ruku. Ispred ulaza na dvorištu je ležala baka Jaga Šimić u lokvi krvi. Mrtva. Ispred nas je bilo 7 ili 8 maskiranih ljudi, naoružanih, no prepoznao sam našeg komšiju Branka Olivera. Ja sam se igrao prije s njegovom kćeri. Derući se zgrabio me za rame, otrgnuo ocu iz ruke i odvukao prema izlazu iz dvorišta, vičući – Ti mali marš van. Stajao sam u strahu i plaču kod ograde i gledao prema ocu. Oliver je potom prišao mojemu ocu i pištoljem mu pucao u glavu. Tada su i ostale iz podruma pobili… Kao punoljetan, tužio sam Olivera za ubojstvo mojega oca, no isti se žalio i sud ga je oslobodio zbog pomanjkanja dokaza i nedovoljnog vjerovanja djetetu od 6 godina.”
Branka Medića i Stjepan Matanćija na kraju su još spalili.
13. prosinca 1991.
VOĆIN, ULICA PAŠINA (PROSINAČKIH ŽRTAVA) K.BR. 13, JURMANOVIĆ
Četnici silaze niz cestu divljajući i ugledaju STJEPANA JURMANOVIĆA ispred svoje kuće. Noć je proveo na groblju među jelicama pored kapelice, bojeći se da ga četnici ne nađu. Uplašen eksplozijama bombi i puškaranjem, pohitao je kući – u zao čas. Pogodio ga je četnički rafal po nogama, ali je Stjepan još dopuzao u svoje dvorište do otvora za vodu. Podivljali četnici među
kojima su bili Obrad i Mitar Simić, Rade i Milan Ivanović i Zoran Jorgić (Kuki) iz Voćina, potrčali su za ranjenim Stjepanom u dvorište te ga zaklali. Stjepanu su odrezali grkljan, izvadili obadva oka i s nožem razvalili usta i obraz s lijeve strane. Takvog ga je pronašao sin Miroslav drugog dana kada je Voćin oslobođen.
U ovoj grupi prepoznat je i Dragan Bogatić iz Slatine; došao je u četnike iz Legije stranaca.
13. prosinca 1991.
VOĆIN, ULICA PAŠINA (PROSINAČKIH ŽRTAVA) K.BR. 11 i 9, ŠTIMAC
U divljačkom bijesu četnici zalaze u kuće broj 11 gdje stanuju Stjepan Štimac i supruga Mirjana (Bačić) Štimac. Zatečene i prestrašene četnici su ih zaklali, potom bacili u kuću bombu, a kuću zapalili.
Druga skupina četnika istovremeno zalazi u kuću broj 9 gdje stanuju Stjepanovi roditelji JAKOB ŠTIMAC i supruga ANĐELA ŠTIMAC. Jakob je sjedio na kauču dok je supruga Anđela ležala. Tako ih je zatekao sin Miško Štimac dan kasnije, kada je u Voćin došao s hrvatskom vojskom. Otac je bio zaklan s izrezanim križem na vratu, a majka ubijena. Ubojica Obrad Simić sam se hvalio tim zlodjelom.
Ovdje su bili prepoznati četnici Dušan Dobrić, Ivan Malkoć i Zoran Jorgić, zvani Kuki. U dvorište je bačena bomba.
13. prosinca 1991.
VOĆIN, ULICA PAŠINA (PROSINAČKIH ŽRTAVA) K.BR. 5 BULJEVAC
Četnici divljaju ulicom i pucaju, a ANTUN BULJEVAC, starac od 84 godine, s mačkom u naručju izlazi iz kuće vidjeti što se to događa. Bio je dobrodušna osoba, a od milja su ga mještani zvali Abesinac. Međutim nakana ovih mještana srbočetnika bila je smrt. Pokošen je rafalom i ostao ležati na rubu šanca s mrtvom mačkom pod nogama. Tako je pronađen drugi dan.
13. prosinca 1991.
VOĆIN, KARANOVA ULICA (JOSIPA MARTINCA) K.BR. 69, PERŠIĆ
Pošto su ubili Abesinca, četnici urlajući dolaze do križanja s Karanovom ulicom (Josipa Martinca). Jedna grupa odvaja se u pravcu „GAJ”, a druga puca na raskrižju u zrak. Četvrta kuća u pravcu „GAJ”-a vlasništvo je ALOJZA PERŠIĆA (k.br. 69), kojega iz skupine razularenih četnika, poziva njegov susjed Duško Samac star 18 godina da izađe van. Ne sluteći zlo Alojz u kućnim papučama i ogrnut prslukom izlazi ispred kuće gdje ga Samac ubija rafalom. Pronađen je drugog dana kod mostića na bankini.
13. prosinca 1991.
VOĆIN, KARANOVA ULICA (JOSIPA MARTINCA) K.BR. 63, ROZALIJA TOMALO
Strahujući za svoj život, Rozalija Tomalo te je noći spavala kod svoje prijateljice Erže Hudek u Karanovoj ulici. U svanuće pošla je svojoj kući nahraniti blago, gdje ju je zatekla pucnjava. Sačekala je skrivena dok četnici nisu obavili svoj pir, potom je ponovno krenula svojoj prijateljici Erži. Prošavši raskrižje Pašine i Karanove, u pravcu „GAJ-a”, a vidjevši četnike iza sebe, potrčala je. Kod kuće k.br. 65 (50-tak metara iza raskrižja) uočila je već ubijenog Alojza Peršića. Zastala je u nedoumici i tu na samom mostiću pokosio ju je rafalom četnik Milan Ivanović. Bila je slučajna žrtva. Četnici nastavljaju Karanovom ulicom prema centru Voćin.
13. prosinca 1991.
VOĆIN, KARANOVA ULICA 23, DRAGO VOLF
Sa svojom suprugom Anom DRAGUTIN VOLF živio je u staroj kući uz cestu u Karanovoj ulici 23. Bio je bolestan i uglavnom u krevetu. Sa svojih 70 godina rijetko je izlazio izvan kuće. Supruga Ana skrivala se noću i za vrijeme četničkih divljanja i puškaranja u dvorišnoj zgradi, ali te noći s12. na 13.
prosinca ostala je s Dragutinom. Čuvši eksplozije bombi i pucanje četničkog oružja, na nagovor supruga, pohitala se smjestiti u zaklon kuće. Uočivši je četnici su na nju pucali, ali je na sreću nisu pogodili. Potom bacaju zolje u kuću, od kojih su dvije eksplodirale, a jedna ostala neeksplodirana. Zatim upadaju u kuću, u sobu gdje je ležao Dragutin i rafalom ga pogađaju u glavu, tako da mu je lice bilo razoreno. Sami su ga izvukli ispred ulaza na ulicu, za primjer ostalima, gdje je pronađen 15.12.1991. god. po ulasku hrvatske vojske u Voćin. Nakon izvršenog zločina četnik Milan Ivanović skinuo je masku s lica te ga je prepoznao Drago Šebljanić. U istoj su grupi bili još Simići (Obrad, Mitar i Miroslav) iz Popovca, a sada se nalaze u Tesliću, te Repići (Vojo i Nedeljko) iz Popovca.
Uzrok ovom zvjerstvu je osveta, pošto je sin Dragutina, Zdravko Volf bio pripadnik HV-a u Slatini. Izmrcvarenog oca pronašao je sin Zdravko.
Milan Ivanović nalazi se u Grutingu u Njemačkoj.
13. prosinca 1991.
VOĆIN, PREVENDA, KUĆA OBITELJI MATANĆI K.BR. 28
Na Prevendu su dopirali zvuci eksplozije granata i pucnjava iz vatrenog oružja iz pravca Pašine ulice gde su četnici počeli sa zvjerstvima u 9 sati toga dana. Kuća obitelji Matanći nalazi se na samom početku ulaza u Prevendu od pravca Hum i Lisičina, dosta izdvojena od ostalih kuća. Vlasnici FRANJO i MARIJA MATANĆI stari preko 65 godina, nisu ni slutili opasnost koja im se približavala. Skupina Srba, četnika mještana, znajući da im je sin Darko Matanći u HV-u, došli su se osvetiti starcima. Najprije su ispalili zolju kroz prozor kuće, od koje su Franjo i Marija istrčali iz kuće pred ulaz, a potom su ih dokrajčili vatrenim oružjem. Napad je uslijedio oko 10 sati i nastavio se dalje niz Prevendu.
Ulaskom Hrvatske vojske u Voćin 15.12.1991. god. sin Darko zatekao je svoje roditelje, majku ubijenu lijevo od kuće uz ulaznu stubu, a oca na uglu verande ispred stubišta. Prema mjestu gdje se nalazi očeva kapa, za pretpostaviti je da je u zadnjem trenutku, kada mu je ubijena supruga, pružio otpor ubojicama.
13. prosinca 1991.
VOĆIN, PREVENDA, K.BR. 40 JULKA ŠIMIĆ
Na mjestu gdje se nalazi križ, s desne strane nalazi se kuća Julke Šimić. Četnici su upali u kuću i rafalom je usmrtili. Tako je pronađena po oslobođenju Voćina.
13. prosinca 1991.
VOĆIN, PREVENDA, K.BR. 15, KUĆA BOŽIČKOVIĆA
Na samom uglu ispod križa na Prevendi nalazi se kuća Pavla Božičkovića. Obitelj Božičković brinula je o MARI IVANKOVIC, starici koja je nabrojala 91 godinu života, slabo pokretnoj koja je uglavnom boravila u svojoj sobi. Obitelj Božičković je čuvši puškaranje pošla potražiti sigurnije mjesto, ali baka Mara nije niti htjela niti mogla. Ostala je sama u kući, kada su podivljali četnici pošli u pljačku, zatekli je i na najgori način usmrtili. Zaklana je, i odrezana joj je glava.
Tako ju je zatekla Pavlova supruga kada je drugi dan došla svojoj kući.
13. prosinca 1991.
VOĆIN, PREVENDA, K.BR. 12 KUĆA DORIĆ
Kao i ostali mještani nesrbi, za vrijeme divljanja svojih sumještana, Hrvati su uglavnom potražili neka sigurnija mjesta, kako bi se sklonili dok opasnost ne prođe. Stariji i nemoćni su uglavnom ostajali kod kuće, svjesni da ništa nisu skrivili, pa im se ništa ne će dogoditi. No ovoga puta prosudbe su bile pogrešne; bujica mržnje i bijesa potekla je niz Prevendu. U kući Dorićevih upadaju četnici, razbijaju i lome, a u prednjoj sobi zatiču baku PAULINU DORIĆ, polupokretnu staricu od 81 godine. Ubijena je na krevetu gdje je ležala satarom za sječenje mesa, potom je posteljina kreveta gdje je ležala i ona sama zapaljena.
Tako su je pronašli ukućani drugog dana kada su se vratili u svoju kuću koja je bila devastirana, a soba s bakom dobrano spaljena.
13. prosinca 1991.
VOĆIN, MIRKO MEDVED
Toga prijepodneva, negdje oko 11:30 sati, kod MIRKA MEDVEDA u podrumu nalazilo se nekoliko mještana, kao i obitelj Medved, kako bi se zaštitili od pucnjave, a i od razbješnjelih četnika, koji su u pravilu odmah pucali na onog kojega vide. Tu se sklonila i majka već pokojnog Gorana Salača, i Milan Sabljak. Mirkova supruga Lizika posumnjala je u sigurnost zaštite podruma obzirom da su četnici zalazili i u kuće i podrume te je sa svojim sumještanima otišla u susjedstvo u kuću jedne Srpkinje, koja ih je primila. Mirko je međutim ostao kod kuće. U međuvremenu dolaze četiri četnika vozilom Lada-Niva s maskiranim kapuljačama, lupaju kundacima o vrata kuće zazivajući Mirka i psujući mu ustašku majku, na što Mirko otvara vrata. Četnici ga ubijaju rafalom, a potom u kuću ubacuju bombu. Mirko je pronađen mrtav u hodniku uz otvorena ulazna vrata kuće.
Kuća je iznutra razorena i dijelom pogorjela, a nakon razaranja mjesne crkve cijeli krov kuće bačen je na dvorište.
13. prosinca 1991.
VOĆIN, TRG GOSPE VOĆINSKE 35, METOD MAJDANDŽIĆ
Za vrijeme okupacije Voćina, Hrvatima mještanima nije pružana liječnička pomoć, niti su im bili dostupni lijekovi iz ljekarne. METOD MAJDANDŽIĆ, rođ. 1917. god., starac teško bolestan, bio je vezan svakodnevno za lijekove, koje su mu srpske vlasti u Voćinu onemogućile, te je nekoliko dana nakon prestanka uzimanja lijekova umro. Smrt je nastupila nedugo prije povlačenja četnika. Za svojim suprugom uskoro je otišla Marija Majdandžić (rođena 1919. god.), a nakon oslobođenja Voćina.
12. prosinca 1991.
VOĆIN, CENTAR – PROSTOR ISPRED TRGOVINE, JOSIP PAJTL
Još 22.10.1991. godine Josip je bio hapšen od strane četnika i zatvaran u podrumske prostorije JUGOBANKE, no pušten je na slobodu nakon jednodnevnog maltretiranja. Potom je Josip često dolazio u centar Voćina, no zbog bolesti koju je imao nitko ga nije dirao.
Tom prilikom JOSIP PAJTL dolazi do trgovine, gdje se nalazi grupa četnika koji ga provociraju. Četnik Đorđe Obradović iz Krivaje, poznati kavgadžija i ubojica, repetira pušku i ubija Josipa, psujući mu ustašku majku. Neki od domaćih Srba – četnika protestiraju na taj čin iz razloga što je ubijeni Josip bio epileptičar, a i nije nikoga uznemiravao; odlaze po nosila i prenose ga u zdravstvenu stanicu. Josip je međutim već bio mrtav, prostrijeljen kroz grudi. Po dolasku hrvatske vojske, pokojnog Josipa su na istim nosilima iznijeli van pred trgovinu. Prepoznao ga je brat Franjo.
Franjo Pajtl i Drago Sabljak izveli su 13.09.1991. godine 15 ljudi iz Voćina preko Popovca na Radosavce (dalekovodom) prema Slatini kamo ih je vozilom prevozio Zdravko Volf. Isto su učinili u još nekoliko navrata i tako spasili ljude.
13. prosinca 1991.
VOĆIN, PROSTOR ISPRED CRKVE, ŽELJKO LAICH
Na Budimu kod Huma četnici su zarobili ŽELJKA LAJCHA 26.11.1991. Potom je odveden u miliciju Voćin gdje je ispitivan i mučen.
Prema sjećanju Nikice Ivezića, u zatvorsku ćeliju je doveden ranjeni Laich pod optužbom da je ustaški kurir i da je Nikicu trebao izvješćivati o srpskim postrojbama te radiostanicom javljati Kreši Turku u Slatinu, kao zapovjedniku HV-a. Pri suočenju Nikica je vidio Laicha potpuno pretučenog, krvavog i svog podbuhlog u licu, ranjenog u desnu nadlakticu ili rame. Potom je došao četnik po nadimku Kizo, nudio nam rakiju koju smo odbili, a isti nam je tada psovao majku ustašku, uzeo nož od stražara, zgrabio Laicha za uho i rekao: „Taman mi je ovo za zalogaj!”.
Laich je pronađen 15.12.1991. god. pored razorene voćinske crkve. Tijelo je bilo spaljeno, a na rukama su ostale policijske lisice.
Navodni Kizo odjeven u odoru „Belih orlova”, je došao iz Beograda. Otac mu je porijeklom iz Kometnika i bio je oficir u JNA. Imao je veliki ožiljak na licu.
Žrtve četničkog masakra u Voćinu, lager Sekulinci, Hum, Bokane). Pobijeni Hrvati, civili, od 14. kolovoz 1991. do 13. prosinca 1991.
Miroslav GAZDA
Svršetak u idućem broju
Preneseno iz Zbornika 5. Hrvatskoga žrtvoslovnog kongresa, Zagreb – Voćin, 2010. (str. 555 – 581.)