Katarina Čeliković
književnica, publicistica, stručna suradnica za kulturne projekte i programe Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata
Razgovarala: Mira ĆURIĆ
Snažno se borimo protiv otuđivanja i prisvajanja kulturne baštine Hrvata u Vojvodini
Katarina Čeliković rođena je u Varaždinu, diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a živi i djeluje u Subotici. Inicijatorica je brojnih kulturnih događaja, (su)osnivačica i djelatnica, bibliografkinja, publicistica, književnica i promicateljica kulturne baštine Hrvata u Vojvodini. Njezino ime neizostavno susrećemo u novinama i časopisima te uz brojne projekte i stručna izdanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Uz stihozbirke, autorica je nedavno objavljene knjige Književnost u zrcalima u kojoj donosi uvide u književnu baštinu te osvrte na recentna djela hrvatske književne produkcije koju godinama prati
Gospođo Čeliković, nedavno ste objavili knjigu Književnost u zrcalima – ogledi i eseji o književnosti Hrvata u Vojvodini u nizu Prinosi za istraživanje i interpretacije književne baštine ZKVH. Što Vaša knjiga fokusira, podrazumijeva, donosi? Kako je strukturirana? Zašto zrcala?
– U uvodnoj riječi knjige napisala sam kako je književna baština Hrvata u Vojvodini relativno nepoznata kako samim pripadnicima ove male zajednice u državi u kojoj su „nova“ manjina, tako još više onima s kojima dijele svoju kulturnu povijest u granicama države u kojoj sada žive. Stoga sam posegnula za temom zavičajne narodne književne baštine, njihovim protagonistima, sagledavajući sadržaj, tematiku, način i vrste književne prezentacije kroz različita metodološka zrcala. Zavičajna se književnost pokazala kao najbolje sredstvo za osmišljavanje i definiranje kako nacionalnog tako i emotivnog identiteta, za ukazivanje na kontinuirane veze između cjeline i dijelova jednoga naroda. Pojam zavičajnosti temeljen je tako na nacionalnom i kulturnom identitetu, a označen je jezikom, prostorom i kulturnom poviješću. Zavičaj sam locirala na stoljetni prostor bačkih Hrvata, na kojem obitavaju u kontinuitetu dulje od tri stoljeća. Veći dio tematizirane baštine ukazuje na jake književne i kulturne veze u prošlosti s hrvatskim narodom u (pra)domovini, na njihovu ulogu u stvaranju identitetskih i baštinskih nanosa, potom je označen prostor suvremenog stvaralaštva, danas gotovo potpuno nepoznat u Srbiji i u Hrvatskoj.
Nakon ovako postavljenog okvira jasno je zašto se knjiga temelji na naslovima koji ukazuju na bogatu narodnu književnu baštinu a potom i na suvremenu – bez temelja ne gradi se suvremena književnost. Zrcala književnosti su početni, mali korak u procesu književno-povijesnih spoznaja na čijem je tragu desetak pripadnika mlađe generacije. I oni će svoja zrcala usmjeriti prema plodovima rada spisatelja, književnih stvaraoca, a sve u svrhu znanstvenog pristupa kako ne bismo prošli pokraj pokrivenih zrcala. A ona su pokrivena kada nastupi zaborav, kada se ne može ogledati stvoreno, u zrcalima zavičaja i zrcalima naroda kojemu pripadamo.
Tomislav Žigmanov Vašu knjigu ocjenjuje kao ‘faktografski pouzdanu, sadržajno izvrsno užlijebljenu u veće cjeline znane nam mjesne hrvatske književnosti’… Što pokazuje to ‘užlijebljenje’? Tko su stožeri hrvatske književne i jezične baštine? Jednom od njih u čast Balintu Vujkovu, pokrenuli ste i Dane hrvatske knjige i riječi.
– U knjizi su (izabrane) refleksije na određene teme i rezultati istraživanja o pojedinim književnim fenomenima, opusima i osobama kojima sam se bavila desetak i više godina, čije se zrcaljenje promatra kroz tragove stožernih osobnosti hrvatskoga naroda u Bačkoj, Vojvodini. Oni „stariji“ su često naslonjeni na tradiciju naroda kojemu pripadaju, a suvremeni se književni stvaraoci uvelike uklapaju u zavičajni način mišljenja, no svi sa željom pripadanja povijesnom naslijeđu i ugrađivanja u književni prostor jezikom, običajima, zavičajnim vrijednostima.
Kako se zrcalila ova književna baština u narodu kojemu pripada, koliko je i kada bila integrativnim dijelom, možemo vidjeti u stvaralaštvu starije generacije pjesnika, u zrcalu književne periodike. Tako vidimo različite sudbine književnih velikana koji su u kratko vrijeme uspjeli stvoriti značajan i nezaobilazan opus, poput Alekse Kokića, ili koji su stvarali tijekom više desetljeća poput Jakova Kopilovića i Josipa Pašića. No, moramo naglasiti važnost opusa skupljača narodne usmene književnosti, koju su uspjeli sačuvati svojim zapisivanjem, ali i objavom. Oni su ispunili veliki dio ove knjige. Nemjerljiv je njihov doprinos, bez kojega bismo bili siročad u svijetu književnosti koju potpisuje narodni genij. Stoga se ovim radovima odaje počast ponajprije onim najznačajnijim pregaocima: Ivi Prćiću, Blašku Rajiću i Balintu Vujkovu. Njihovo djelo je ravno, primjerice Grimmovu. Među njima se ističe Balint Vujkov koji je tijekom gotovo šest desetljeća prikupljao, zapisivao i obrađivao ono što je čuo u narodu – narodnu pripovijetku, bajku, zagonetku, poslovicu… Njegovo me djelo ponukalo pokrenuti najveću književnu manifestaciju Hrvata u Srbiji pod nazivom „Dani Balinta Vujkova – dani hrvatske knjige i riječi“ prije dva desetljeća, s ciljem valorizacije njegova djela, ali i tematiziranja suvremenog književnog stvaralaštva. Bio je to ujedno poticaj za okupljanje znanstvenika u području književnih znanosti, književnika, nastavnika i umjetnika iz Hrvatske, Mađarske, Austrije i Vojvodine. Svi su oni nastojali činiti korake na osvjetljavanju i valorizaciji kako hrvatske povijesne književne baštine tako i recentnog stvaralaštva.
Kako je kulturna povijest, napose novija, bilježila stalna razdvajanja hrvatskog naroda, čiji su dijelovi tražili cjelinu, u povijesti književnosti vidim moć sastavljanja krhotina, slaganja mozaika u kojem se mogu pratiti refleksije, pa i retrorefleksije, odbljesci i odsjaji, razmatranja i zapažanja, znanja radi, pamćenja ponajviše. Tako u zrcalu vidimo što je bilo i na tome gradimo ovo danas.
Stručna i kolegijalna potpora ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislava Žigmanova bila mi je od ključne važnosti za objavu ove knjige jer je on započeo planski i sustavno ne samo praćenje već i ozbiljniju valorizaciju brojnih pojedinačnih prinosa na području književne i kulturne scene.
Pokrenuli ste i brojne manifestacije kojima je cilj sačuvati i razvijati hrvatski jezik među vojvođanskim Hrvatima i njegovati hrvatski bunjevački i šokački govor.
– Kada dio nekog naroda živi odvojeno od svoje matice, jezik mu postaje jedno od najpotrebnijih i ponekad najteže dostupnih sredstava za očuvanje nacionalnog identiteta. Najpotrebnije – na što nas podsjeća misao koju su mnogi hrvatski velikani spominjali – narod u jeziku živi (I. Antunović, B. Rajić, B. Vujkov), a teže dostupno napose kada se nalazi u okruženju dominantnog većinskog jezika koji je po mnogo čemu sličan te se svoj materinski govor ne doživljava autentičnim, a još manje ravnopravnim.
Ovom sam se mišlju vodila tijekom rada kako u knjižničarstvu, tako i u takozvanom volonterskom radu u hrvatskoj zajednici i u Subotičkoj biskupiji. Fokusirala sam se na najmlađe – na one kojima možemo prenijeti kulturno naslijeđe i stvarati novo, na djecu i mlade. Prije dvadeset godina kroz Hrvatsku čitaonicu u Subotici pokrenula sam Pokrajinsku smotru recitatora na hrvatskom jeziku, Pokrajinski susret pučkih pjesnika, Književno prelo, Etno kamp za djecu, ali i Dane Balinta Vujkova, sve s ciljem poticanja govorenja i pisanja na materinskom govoru i hrvatskom književnom jeziku, ali i razvoja nakladničke djelatnosti. I sama pišem za djecu, trudim se i nakladničku djelatnost za djecu učiniti što važnijom u hrvatskoj zajednici. Vjerujem da su ostvareni vidljivi ishodi. Šokački i bunjevački govor zapisan je u narodnom stvaralaštvu, ali se njeguje i u suvremeno doba, istina uz brojne poteškoće. Neke od njih su rezultat dominacije jezika većinskog naroda i skromna dostupnost hrvatskih medija, a neke su posljedica političkih odluka države – primjerice, proglašenje tzv. bunjevačkog službenim jezikom u Subotici. Ovo je jedan od najvećih ataka na jezik i identitet Hrvata u Vojvodini, odnosno Srbiji.
Stručna ste suradnica za kulturne projekte i programe Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, koji se ističe u promicanju hrvatskoga identiteta te nakladništvu. Aktivni ste na brojnim projektima. Koja je uloga kulture i kulturnih udruga u današnjim izazovima s kojima se suočavaju Hrvati u Vojvodini?
– Hrvatska kultura u Vojvodini svoj najvidljiviji i najmasovniji segment ostvaruje kroz rad četrdesetak aktivnih hrvatskih udruga kulture te jedine profesionalne institucije Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH, osnovan 2008.). Skromnog su broja programi unutar državnih institucija kulture. Kulturna scena je heterogena, ali bogata. Tako se godišnje prosječno realizira oko tri stotine manifestacija, tiska se prosječno više od trideset knjiških naslova i petnaestak periodike s dva živa časopisa i za književnost i za znanost, a znanstveni segment odvija se u okviru rada Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata.
Bez spomenutih segmenata, od tzv. visoke kulture do amaterizma nezamisliva je opstojnost hrvatske zajednice koja je svakako pred brojnim izazovima. Asimilacija i prirodno nestajanje stalna su prijetnja.
U podsjećanju na novije naslove ZKVH-a, izdvojimo i monografiju Identitet srijemskih Hrvata kroz prizmu tradicijske baštine koju ste predstavljali polovinom prošle godine. Koliko danas živi ta tradicija i kakva joj je budućnost?
– Spominjete jednu od četiriju monografija koje su plod terenskog etnološkog i kulturno-antropološkog istraživanja i znanstvene suradnje Zavoda za kulturu s Filozofskim fakultetom u Zagrebu tijekom deset godina, a ostvareno je zahvaljujući neumornoj prof. dr. sc. Milani Černelić, sada u mirovini. Ovo napominjem kao iznimno značajan segment rada Zavoda za kulturu kojim se popunjava prostor znanosti zbog nepostojanja znanstvenih institucija u Srbiji koje bi se bavile Hrvatima. Terensko je istraživanje provelo nekoliko generacija studenata Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu među Hrvatima Bunjevcima, podunavskim Šokcima, Hrvatima u Srijemu i Banatu. Više od pet stotina kazivača sudjelovalo je u ovom projektu koji je u nekim mjestima oživio rad mjesnih udruga kulture ili potaknuo oživljavanje zaboravljenih običaja. Velika je važnost istraživanja i sinergije brojnih aktera koji su doista dali potporu hrvatskom narodu u svim dijelovima Vojvodine i tako sačuvali od zaborava bogatu tradicijsku kulturu. Iskusili smo vrijednost ovih odlazaka na teren, a napose u predstavljanju monografija koje su ušle u domove kazivača.
A na pitanje kakva je tradicijska baština Hrvata u Vojvodini, odgovor je jednoznačan: bogata i još uvijek živa, a sačuvana zahvaljujući Rimokatoličkoj Crkvi koja je do danas imala stožernu uloguu očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta. Na žalost, Hrvati doživljavaju trend depopulacije koji će zasigurno utjecati, a već to i sada vidimo, na budućnost aktivnog bavljenja hrvatskom kulturnom baštinom. Dvadeset je godina od proglašenja Hrvata manjinskom zajednicom u Srbiji. Od konstitutivnog naroda došli smo do potpuno novog statusa bez izgrađenih institucija i u tom smo vremenu trebali stvoriti mehanizme vlastitog opstanka. Vjerujem da je vodstvo zajednice, kako političko tako i društveno, u tome uspjelo jer su učinjeni veliki pomaci u zajedničkom ne samo memoriranju prošlosti već i u strateškom pristupu budućnosti, od izgradnje institucija, povratka materijalne imovine do gradnje prostora. Započelo je i traje kvalitetno obrazovanje na hrvatskom jeziku, a razvijeno je i informiranje na hrvatskom. Pokrenut je veliki projekt Godine novog preporoda s ciljem da se dostojno odužimo svojim prethodnicima, kojim svjedočimo da smo zajednica ponosna na vlastitu povijest i velikane koji su je obilježili. Mladim generacijama tako nudimo uzore koje mogu nasljedovati i na koje mogu biti ponosni. To činimo različitim programima u kulturi, od predavanja i kolokvija, književnih večeri, izložaba, tiskanja knjiga izabranih djela, digitalizacije starih knjiga, periodike i drugih zapisa, manifestacija koje se održavaju u različitim gradovima, vezanim za određenog velikana ili događaj.
Voditeljica ste i projekta digitalizacije baštine. Na koje segmente baštine se odnosi i na kojim je platformama danas dostupna javnosti? Što se sve na njima može pronaći, što omogućuje pojedincima i institucijama?
– Kulturna baština Hrvata u Vojvodini je velika, neistražena, nesistematizirana i nedostupna javnosti te se kao veliki izazov nameće učiniti je dostupnom. Ova je činjenica razlog za digitalizaciju hrvatske kulturne baštine u Vojvodini, napose što je najčešće u veoma lošem stanju i rasuta po mnogim crkvenim i privatnim pismohranama i arhivima. Nakon prvog koraka, osnivanja zavičajne knjižnice „Biblioteca Croatica“ u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata 2015., uslijedilo je prikupljanje informacija o građi i njezinom smještaju. Kapitalni projekt Digitalizacija hrvatske kulturne baštine u Vojvodini Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata pokrenuo je tijekom 2016. godine te se na internetskoj stranici Zavoda mogu pronaći raritetne knjige i periodika.
Zavod za kulturu je do sada digitalizirao i objavio oko 120 monografskih publikacija, tridesetak naslova periodike s više od 1200 svezaka! Zahvaljujući izvrsnoj partnerskoj suradnji s tadašnjom Katedrom za knjižničarstvo Odjela za kulturologiju osječkoga Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, pod vodstvom dr. sc. Tihomira Živića, uspjeli smo digitalizirati devet raritetnih knjiga iz franjevačke knjižnice u Subotici i učiniti ih dostupnima na našoj internetskoj stranici na domeni: http://www.zkvh.org.rs/index.php/digitalizacija. Riječ je o knjigama Emerika Pavića, Lovre Bračuljevića (poznatog po tomu što je znatno prije Vuka Karadžića smatrao da treba pisati onako kako govorimo), Grgura Čevapovića, Antuna Mihalića, Josipa Kalasancija Mihalića, Grgura Peštalića i Ambrozija Šarčevića.
Zanima nas i sakralna baština?
– I nas ovdje zanima sakralna baština, ali je ona nepopisana i ne postoji obrađen segment materijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji. Time se nitko do sada nije bavio. Izrada kataloga kulturne i spomeničke baštine prioritetni je zadatak za koji će biti potrebno kadrovsko i materijalno jačanje, na koje računamo u vrlo skoro vrijeme kako se nama ne bi bavili na pogrešan način, odnosno otuđivanjem naše kulturne baštine i pripisivanjem u neko bezlično kulturno dobro i od Hrvata otuđeno. Takav slučaj doživio je Franjevački samostan u Baču.
Koliko su povezane kulturne institucije u kojima i s kojima djelujete s institucijama u Republici Hrvatskoj? I kako?
– Važna je suradnja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata s kulturnim, znanstvenim i visokoškolskim institucijama kulture iz Republike Hrvatske i drugih država u kojima one postoje kako bi se moglo raditi na razmjeni znanstvenika, objavljivanju stručnih radova u publikacijama, organiziranju znanstvenih skupova i zajedničkih istraživanja. U Srbiji je ovakva suradnja do danas izostala, ali ne našom krivnjom.
Udruge kulture imaju također dobru suradnju s udrugama u Hrvatskoj koja se ogleda u uzajamnim nastupima, no ona najčešće ovisi o financijskim sredstvima. Važnost? Prevažna – ako se smije upotrijebiti ovakav izraz. Ovakve kulturne spone jačaju nacionalni identitet našeg naroda i mladima pružaju prostor ostvarivanja. Nadamo se još boljoj suradnji koja će ojačati želju pojedinaca, napose mlađih, za aktiviranjem u zajednici.
Bavili ste se i Bunjevačko-šokačkom knjižnicom Ivana Kujundžića, knjižnicom franjevačkog samostana u Subotici… Kolika je njihova vrijednost?
– Kao pročelnica Bunjevačko-šokačke knjižnice, koju je osnovao veliki pregalac u kulturi, bibliofil, istraživač i svećenik Ivan Kujundžić 1946., svjesno sam nastavila posao prikupljanja knjižne građe koji je prije mene radio prof. Bela Gabrić. Ova je knjižnica pretrpjela sudbinu svog osnivača, naime brojne su knjige konfiscirane za vrijeme montiranog sudskog procesa 1948. Po povratku iz zatvora 1954. Ivan Kujundžić je obnovio svoju knjižnicu, a ona je rezultat njegova dugogodišnjeg rada na prikupljanju i popisivanju građe za bibliografiju o kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata. Fundus ove knjižnice – stare monografske publikacije, 30-ak naslova zavičajne periodike, kao i stari molitvenici – predstavlja iznimno vrijedno gradivo. Sudjelovala sam i u uređenju knjižnice subotičkog franjevačkog samostana s nemjerljivo važnim fondom. No, ovi su fondovi kao takvi i dalje nedostupni, što bismo mogli donekle „popraviti“ upravo digitalizacijom.
Rođeni ste u Varaždinu, no ovaj dio hrvatske baštine živite poput svoje zavičajne.
– Prije skoro četrdeset godina ljubav me dovela u Suboticu nakon završetka studija u Zagrebu. Moj je zavičaj Varaždin, u njemu je hrvatski pisati i čitati prirodno. Dolazak u Suboticu shvatila svojim duhovnim pozivom jer sam ovdje dugo tražila svoj kulturni i nacionalni prostor, što nije bilo lako. Najprije je to bilo u okviru Crkve, u kojoj sam sa suprugom i djecom sudjelovala u brojim aktivnostima (dugogodišnje uređivanje katolčkog lista Zvonik, godišnjeg kalendara Subotička Danica i knjiga itd.), a potom sam mjesto našla i u kulturnom i društvenom životu hrvatskog naroda kojemu dajem svoj doprinos u očuvanju i/li oživljavanju i jačanju nacionalne svijesti. Sada mogu reći da sam zadovoljna i sretna jer radim posao koji volim, da sam ostvarila neki zadatak za koji bih rekla da ga je netko negdje osmislio.
Mira ĆURIĆ