IZAZOVI – ČAROLIJA ŽIVOTA
Izv. prof. dr. sc. Sanja KNEŽEVIĆ, pročelnica Odjela za kroatistiku, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zadru
Ponedjeljak, 31. siječnja
Već prvi redak preda mnom veliki je izazov – pisati dnevnik. Toliko sam to puta pokušala tijekom života, obećavala sama sebi, donosila novogodišnje odluke – međutim, nedostajalo je discipline u zapisivanju i pisanju životnih sitnica, mrvica koje tek nakon duga vremena slaganja i spoznaja postaju uokvirena slika nekog životnog razdoblja, nacrt jedne prošlosti. Reći ću da se ta nedisciplina osobito tiče ženskih života koji vrlo često balansiraju između poslovne strasti i obiteljske ljubavi. Čarobnicama stoga i ne trebaju uvijek činjenice da bi znale koliko su njihove životne uloge lijepe i posebne. Ne mogu pritom zaboraviti divna promišljanja Vesne Parun o pisanju autobiografije, dnevnika, ma bilo kakvih biografskih zapisa – „Nikad nisam pisala svoj diarij. Puštala sam sate i dane da odmiču kao da ih ne motrim iz prikrajka. A motrila sam ih. Puštala sam mjesece da lete i godinu da se o dovratak godine vješa, kao da se ništa ne događa. A događalo se. Rušila su se brda i rijeke su mijenjale svoja korita. Desetljeća su protjecala. A meni je bilo teško uzeti papir, napisati datum i naškrabati dvije tri dokumentarne, prozne rečenice. (…) Pratim mjesece i godišnja doba i boje dane i neba kada bih, u hodu, začula duboko iz sebe zapovijed: ovo što se maločas dogodilo MORAŠ pamtiti dok god si na tom svijetu, NE SMIJEŠ zaboraviti niti jednu sitnicu, osuđena si da traješ s tim (zlo)pamćenjem same sebe. I opraštat ćeš, ali ćeš ipak pamtiti. I izbrisat ćeš, ali neće biti izbrisano“. Pisala je tako o vlastitoj dnevničkoj nedisciplini velika Vesna Parun, mnogi bi rekli naša, međutim dok sam o njoj pisala knjigu, slagala studije i interpretacije, spoznavala sam koliko je ona daleko od našeg običnog i skučenog svijeta. Kako je i sama pred smrt zapisala da se rodila u samo malo kulturnijoj sredini, sudba joj ne bi bila zlosudba. Ipak, u nama, vjernicima poezije i umjetnosti, ostat će uspomena na veliku pjesnikinju, osobu duboke duhovnosti i neuhvatljive osobnosti. Doista, kako sam je metaforičnim naslovom svoje monografije željela obilježiti – ona je doista golubica izletjela iz crnog, uljem bogatog maslinika poezije. I misao o njoj bit će ona nit koja će me voditi u dnevniku koji će svjedočiti mom skromnom kroćenju vlastite nediscipline. Dakle, nastojat ću zapisati ono što MORAM pamtiti, i ono što NE SMIJEM zaboraviti.
Konačno, vjerujem da nimalo nije slučajno da svoj dnevnik počinjem pisati na blagdan svetoga Ivana Bosca. Na dan sveca koji u mom životu znači tako mnogo. Davna sam salezijanska učenica, ali zauvijek dio velike salezijanske obitelji. Povezuje nas divna don Boscova vjera u Providnost. Vjera u mladog čovjeka. Vjera da svijet može biti dobar ili barem bolji. Stran nam je pesimizam. A još stranija distopija. Život je tu, sada, pored nas i u nama. Sada smo pozvani na radost. U svemu ipak nisam se nadala da će ovo biti i dnevnik iz izolacije. Međutim, u vremenu pandemije korona virusa Providnost se pobrinula da posvjedočim i to iskustvo. Cijeli razred mog trinaestogodišnjem malog princa ostavljen je u izolaciji. Njemu ne pada teško. Dapače, veseli se – ne mora u školu, spavanje je produljeno za duuugih petnaest minuta. Gledam ga u nevjerici. A zapravo duboko u sebi razumijem da se dijete uvijek veseli promjeni pa makar bila i loša. I sjećam se, sjećam don Bosca koji je toliko vjerovao u dječje srce. Ono se raduje i izolaciji jer je nešto novo, neka životna nepravilnost, neočekivani zavoj u dosadnim planovima odraslih. Konačno, i to je dio igre! Zahvaljujući izolaciji ispitne rokove premještam za tjedan dana.
Utorak, 1. veljače
Prvi dan veljače. Upozorava me na to i naša stogodišnja mudra starica, a u svojoj se starosti prpošno smije dajući do znanja da je to jedini ženski mjesec. A u njemu kada je takav – može biti svašta! Za mene će veljača uvijek biti najposebniji mjesec. Već trinaest godina poznajem i pamtim svaki njezin dan. U veljači, u njezinu srcu, kada je Zadar prije trinaest godina zameo neočekivan plašt snijega, leda i hladnoće, na svijet sam donijela svog malog princa. U ledenom plaštu zime na samom pragu proljeća. I sjećam se, gledala sam s prozora rodilišta jednu granu nekog mladog stabla koje umjesto da propupa svo je bilo obavijeno kristalima inja. Svjetlo inja obasjano toplinom ulične svjetiljke za mene je te noći bila najveća i najljepša čarolija.
Nakon izazova nastave na daljinu, prvim danom veljače prihvatili smo se i poslova koje veljača priziva. Cijelo poslijepodne provela sam u orezivanju ruža i odstranjivanju trava i korova izraslih među tek niknulim lukovicama zumbula, narcisa i tulipana. Ruže su mi ipak najveći izazov. Najviše ih volim. Kada sam bila mlađa, silno sam ih se bojala orezivati u strahu da ih ne povrijedim. Što sam starija, to sam stroža. Gotovo nemilosrdna. Učim, učim kako mladicama treba zraka, kako sve stare grane mogu dobiti priliku za novi život. Rekli bismo kao ljudski život! Hvalim se Tomislavu svojim poslom, a on mi uzvraća da sadi oleandre. Ima ideju cijeli Zemunik zasaditi oleandrima. Kaže da ga oleandri vraćaju u Španjolsku, u Andaluziju. Tamo da ih uzgajaju poput živice na autocestama, ali da se u svim bojama i oblicima nalaze i po andaluzijskim dvorcima. U Alhambri hodao je u tunelu od oleandra. Nigdje ljepšeg hlada, kaže. Navodi me na sanjarenje kada kaže, zamisli samo da Lorca kaže – oleander. Kako to mora zvučati! Pa to ti je prava glazba, smije se on. Je, Tomislave – uzvraćam – kada Lorca kaže oleander, to ti je kao flamenko u Albazinu. Smijemo se. On se vraća snovima u Andaluziju, a ja orezujem ruže s nadom i iščekivanjem njihove obnove u svibnju.
Srijeda, 2. veljače
Svi kućni testovi na koronu – negativni. Zahvaljujem Bogu na zdravlju u ovom ludom vremenu bolesti i statistike ljudskih života. Nastava i dalje na daljinu. Posao isto tako. Mladac uživa. Majka sve nervoznija – nema reda, nema rasporeda! I u pravi tren razrednica šalje poruku – od sutra povratak u školu. Neki tuguju. Neki se tajno vesele (redu i rasporedu).
Na kraju dana koji je bio splet velikih i malih obveza, na prvom programu HRT-a divna emisija o Dubrovčanima u Indiji. I Indijci imaju svoju Festu sv. Vlaha! Emisiju pažljivo pratim i uživam. Pomalo se i čudim zašto nam je to otkriće toliko neobično. Naime, Ivana Brlić Mažuranić napisala je pustolovni roman za djecu i mlade „Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata“. Na temelju povijesnih izvora s kraja 19. stoljeća i početka 20., a autori nekih od njih bili su njezin otac i stric, ona je pisala kako je mladi Dubrovčanin trgovačkim brodom stigao u Indiju, u Gudžerat, te ljepotom narodne hrvatske pjesme osvojio vladara, svojim vještinama i mudrošću postao mu zamjenik, a vremenom i sam „potkralj Gudžerata“. Po legendi Jaša Dalmatin grad Diu sagradio je u zidinama po uzoru na Dubrovnik. Krasna priča, u nas, nažalost, malo poznata. Studentima sam znala spominjati kako bi taj roman bio iznimno dobar predložak za film – u njemu bi bila sjedinjena priča o visokom položaju Dubrovačke Republike u kontekstu svjetske politike, pomorstva i diplomacije s pričom o sudbini siromašnog mladića koji se otputio u Indije, ali nije zaboravio na svoju ljubav i odanost Gradu.
Četvrtak, 3. veljače
Dan kakav odrasli vole. Školske i poslovne obveze vraćene u stari ritam, dan se vraća svojoj staroj dinamici. Tijekom jutra dug, ali vrlo konstruktivan sastanak uredništva časopisa Croatica et Slavica Iadertina. Nakon sastanka rad na zborniku Zadarskih filoloških dana. Gotovo filigranski posao uređivanja tuđih tekstova. Međutim, ono što me danas dok sam bila u uredu osobito razveselilo – knjiga na dar. Moja divna urednica Nives Tomašević poslala mi je najnoviju knjigu Helene Sablić Tomić „Kartografija ljubavi – Dunavom“. Čim sam je uzela u ruke – zaljubila sam se. Knjiga o ljubavi i kulturnom pejzažu. Korice divne – nježnoružičaste s decentnom crno-bijelom fotografijom dva prazna stolca. Za nju i njega. Pravi dar za veljaču. Poslijepodne mali princ proveo je u glazbenoj školi, a ja u kupovini namirnica nakon nekoliko dana izolacije. Po povratku kući, iznenadan i ugodan telefonski poziv. Javlja mi se Gordana Kovačić, urednica kratkih radijskih emisija „Poetski trenutak“, kaže čula je za moju tek objavljenu knjigu o Vesni Parun „Golubica iz crnoga maslinika“. Razgovaramo o pitanjima autorskih prava Vesne Parun, i ljutimo se i tugujemo sa zaključkom da će biti pravi izazov obilježiti veliku stotu godišnjicu rođenja najveće hrvatske pjesnikinje. One čije su ruke nevinije, one čija je misao uzvišenija od mnogih, mnogih drugih. Obećavam već sutradan poslati knjigu.
Petak, 4. veljače
Petak, baš pravi petak. Ne zna se tko je u kući umorniji. Kao da nas neki nevidljivi sat tempira za iščekivanje vikenda. Posao je odrađen, škola završena. Večer provodimo svatko pred svojim ekranom. Gledam francusku komediju “Kao majka i kći“. Uživam u francuskoj slobodi. Uživam kako se ova kultura zna svemu nasmijati, izrugati suvremene životne okolnosti – a u svemu ipak ostati kultura.
Subota, 5. veljače
Subota nas je probudila u gustim sivim oblacima. Gotovo matoševskim, onim što se nadvijaju nad Loborom. Usprkos sivim oblacima – sjajan dan za čišćenje i pospremanje. Nakon dugo vremena uhvatila sam se pospremanja radne sobe. Preslagujem vitrinu s knjigama. Nikada dovoljno mjesta. Svejedno uživam u svakoj od njih. Negdje sam usput bila pročitala da ljudi koji vole knjige čim pogledaju na uredno posloženu biblioteku postanu sretniji. Možda je to neki od onih šašavih self-help savjeta, ali u mom slučaju, čini se da je na mjestu. Pospremam i radni stol. Nalazim bilješke za radove koje sam planirala pisati, a nikad nisam. Jednu od njih stavljam na posebno mjesto, sada s ozbiljnom namjerom da se čim prije uhvatim posla. Riječ je o čitanju poezije Ivana Goluba. Nezaboravan je njegov esej o umjetnosti „Deus ludens“. Izrezujem potom priloge o Hrvatskom proljeću iz prošloga Vijenca. Ipak, naišavši na tekst akademkinje Dubravke Oraić Tolić, moje Mentorice koju ću zauvijek pisati velikim početnim slovom M, sjedam i čitam ga s pažnjom. Piše o Ivi Frangešu i Liberu 70-ih godina. Uživam. Tako logično, tako argumentirano. Čitajući njezinu sliku Frangeša naviru mi suze, jer upravo takva – Frangešova ideja kroatistike – bila je ideja i san, uzrok zbog kojega sam odabrala studij, zaljubila se u povijest književnosti i odlučila joj posvetiti život.
Nedjelja, 6. veljače
Na današnji dan jedan je događaj zasjenio sve naše aktivnosti. U našu je obitelj veljača donijela još jedan novi život. Na Krku, u Njivicama, u toplini doma mali je Gabriel došao na svijet. Od ove vijesti, nema veće. To je ono što bi „golubica iz maslinika“ zasigurno rekla da se MORA zapisati, i NE SMIJE zaboraviti. Dakle, dva rođendana za dva kraljevića – u ženskoj veljači!