Kako je psić Cupi postao strastveni ljubitelj interdisciplinarne umjetnosti?
Kao što sam jednom ugledala mačka Hrastića kako skače na klavir i riješila tajnu nestale skice i neobjašnjive dugogodišnje sabotaže spomenika, tako sam i u ovim danima ugledala psića Cupija kako uletava u galerijski prostor u centru grada i razotkrila tajnu interdisciplinarne umjetnosti skrivenu u identitetu vlasnika nestašnog psića i shvatila razlog zbog kojeg je pored svih mirisnih dućana i ribarnice u blizini, maleni uletio baš u galeriju strukovne udruge likovnih umjetnika.
Mnogi će možda pomisliti da sam samo otkrila već danas toliko upotrebljivu sintagmu iz dobro nam znane Andersenove priče za djecu o Carevom novom ruhu, ali stvari su ovog trenutka poprilično napete i nove s obzirom na zadnji val već uzaludnog okršaja likovnjaka i novonastalih umjetnika novih vizualnih komunikacija.
Na zadnjem vrhovnom tijelu okupljenih likovnjaka, progurala se na silu nova apstraktna i nevidljiva ekipa pod nazivom interdisciplinarni umjetnici. Kako je za likovnjake taj pojam sasvim nov i nepoznat, nakon traženog objašnjenja, dobiveni banalni odgovor tek je na trenutak zaustavio sve podignute ruke u grobnu tišinu. Kod mnogih nedoumica, ali traži se samo podobnost novom političkom i društvenom konstruktu. Moje ne i danas jasno stoji poput lica okrenutog nebu predanog kapima spasonosne kiše, moja spuštena ruka i danas razotkriva njihove laži i loše nakane.
Već dugo u galeriji likovne strukovne udruge nema kvalitetne likovne izložbe. S pravom se slučajni prolaznik može pitati, što je kriterij i gdje su nestali (oko 300-tinjak likovnih umjetnika). Gdje je nestao umjetnik; slikar, kipar, grafičar? „Interdisciplinarci“ se nenadano nižu u svojim izlagačkim projektima kao da su vjekovima čekali iza odškrinutih vrata, vježbajući svakodnevno poslušnost, usmjerenost, usredotočenost, upute i zadatke, senzibilnost za svaki povijesni i društveni trzaj ili političku promjenu. Umišljam si kako je jednostavni odgovor u razrješenju tog izbivanja i selektivnosti da budemo svi, a ne samo oni, ali to je naivna premisa. Umjetnik koji se u slobodi svog darovanog od Boga talenta razvijao i rastao, jedino traga za istinom. Iluzije i laži tek su mu kišni oblaci, vjetrom razneseni. U trenucima pauze za ručak već ostaje samo čisto, plavo nebo na horizontu i pogled koji jedino žudi za daljinama i neutabanim stazama. I upravo tu leži bit svih ovih tajnovitih uletavanja i čudnovate neprisutnosti prepoznavanja kvalitete, izostanak kriterija.
Moderno carevo ruho govori nam da je cijena takvog stanja kupnje i potražnje u umjetnosti, kulturi jednog naroda; izdaja.
Možda će nekima zvučati pregruba ova riječ izdaja, ali nema niti jedne druge riječi koja bi opisala ovo što se trenutno događa u „galeriji moje strukovne udruge likovnih umjetnosti“. Nije to samo izdaja umjetnosti, puno šire i dalje ona doseže jer se prodala svemu, što prije svega, umjetnost nije. Mnogi su povjesničari umjetnosti grubo i samodopadno zamotavali sve i svašta u eksperimentalne i istraživačke projekte, ali iz duše bi vrisnuli neoborivu istinu kako politički aktivizam po defaultu nije umjetnost. Sada je stigla nova generacija povjesničara (čast rijetkim iznimkama) koja prodaje sve, negira, uništava i metastazira u svojem vječno kompleksnom egotripu, nanoseći golemu štetu umjetnosti i kulturi općenito, postajući tako, upravo njeni egzekutori. Još kada tome dodamo da su dobro plaćeni od onih koji bi takvima trebali zabraniti svaki pristup, jasno je da izdaja poput krakova hobotnice ima svoju glavu i tijelo. I dok mnogi ne znaju naći odgovor za ove promjene u društvenim odnosima u kulturi kojima korijen stoji upravo u promjenama tehnoloških sustava, filozof Martin Heidegger, davno je objasnio kako se sva tragedija nalazi u krivom shvaćanju tehnologije kao objekta koji prestaje imati prvotnu funkciju pomoćnog alata te je instrumentalizirala čovjeka.
Zato je više nego znakovit trenutak našeg naraštaja u kojem se gasi pisana i tiskana riječ, čuvarica i odgojiteljica kulture svog naroda, a u isto vrijeme otvaraju se velika vrata za ulazak izmišljenim i abortivnim konstruktima koji digitalnim prikazom krajobraza trojanskog konja, uklizavaju kako bi uništili i zatomili.
Kao u nekom Matriksovom deja vu, psić Cupi koji uletava u umjetničku galeriju je jasan znak da treba hitno reagirati i spremiti se na posljednju bitku. Znam da ima puno više onih koji bi izabrali plavu pilulu i pustili da sve lagano pluta površinom bez obzira što na njoj već odavno nema znakova života. Zato i vlada ova grobna tišina dok iz digitalnog Trojanca klize ubojice kulture.
Ako netko želi uništiti identitet jednog naroda, onda svakako treba izbrisati i zamračiti njegovu kulturu. O kulturocidu danas govorimo gotovo na svakom koraku stvarnog i fizičkog iako mnogi naivno vjeruju da se to ne može dogoditi zbog velikog baštinjenog blaga. No brzinom prijenosa informacija u ovom novom tehnološkom dobu koje teži ka transhumanizmu, a koje je pomno i dugo pripremano, tako bi se i naše kulturno blago moglo pretvoriti u iluziju novih virtualnih vrijednosti. Svi ćemo pljeskati novom, istraživačkom i dematerijalnom, dostupnom u nekoj iluziji virtualne pustopoljine dok će u stvarnom svijetu istinska blaga naše kulture, biti zatočena, zamračena i nedostupna.
Kako još uvijek ima dovoljno nas koji ipak vidimo i bdijemo nad našom hrvatskom kulturom, unatoč svim realnim virtualnim prijetnjama, jasno je da ćemo ovu kao i sve buduće bitke, izdržati hrabro i pobjednički do samog kraja.
Dijana Iva SESARTIĆ