Kornelija KUVAČ-LEVAČIĆ
profesorica humanističkih znanosti, filologinja i povjesničarka književnosti
Razgovarala: Dragica ZELJKO SELAK
SIDA KOŠUTIĆ – PREŠUĆENA HRVATSKA KNJIŽEVNICA KONAČNO JE DOČEKALA SVOJU ZNANSTVENU STUDIJU
U nakladi Sveučilišta u Zadru, objavljena je prva znanstvena studija posvećena stvaralačkom djelu prešućene hrvatske književnice Side Košutić Iskaz neizrecivoga u poetici Side Košutić Kornelije Kuvač-Levačić, izvanredne profesorice humanističkih znanosti, teorije i povijesti književnosti na zadarskom sveučilištu. Ta iznimna knjiga koja je vrijedan doprinos hrvatskoj književnoj baštini, nakon Zagreba, Zadra i Zaprešića, predstavljena je i u Splitu, što je bio povod za razgovor, kako bismo našim čitateljima približili prešućeni književni opus Side Košutić koja svojim umjetničkim i ljudskim vrednotama zavrjeđuje biti predstavljena široj hrvatskoj znanstvenoj zajednici i javnosti.
Pratim događanja vezana za stvaralaštvo Side Košutić i u tom hodu primijetila sam ono „Sidino neizrecivo“, kao da njezina duhovna ostavština pomno bira ljude koji će o njoj pisati ili govoriti. I Vas je, uoči 120. obljetnice svog rođenja izabrala da iznesete na hrvatsku književnu pozornicu znanstvenu studiju o njezinoj književnosti dok ona i dalje ostaje zapretena u šutnji. Vaš susret sa Sidom? Što vas je potaknulo istraživati njezino književno djelo?
– Nakon što sam pročitala nekoliko pjesama iz zbirke Solsticij srca koja je izašla 2002. zahvaljujući Stjepanu Liceu, odlučila sam s njime stupiti u kontakt budući da sam iz njegove bibliografije vidjela da je o Sidi pisao dubinom i razumijevanjem koje možda samo pjesnik pjesniku može posvetiti. On mi je ispričao priču o jednoj hrpi knjiga kraj zagrebačkog kontejnera osamdeset i neke, na kojoj je bila i Vrijeska, bez imena autora. Tragajući za zagonetnim autorom, došao je ne samo do imena, nego i do Sidine sustanarke, Marije Polić, koja je čuvala rukopise, strojopise i neobjavljene tekstove. Trebalo mi je pročitati Pogašena svjetla, njezin po svemu sudeći posljednji, i to autobiografski roman, da dobijem dojam cjeline Sidina djela i da mi se otkrije koliko je Sida bila pogrešno i tendenciozno tumačena, i kao žena – književnica, i kao stvarateljica kršćanskog nadahnuća. Ušavši dublje u stil, u poetiku književnice shvatila sam da nije potrebno Sidu neprestano prikazivati samo kao žrtvu režima, da njezina perifernost nije samo posljedica političkih okolnosti, nego da je književnica svjesno birala specifičan iskaz tematizirajući sklop iskustava i fenomena koji je zaokupljao i njezine suvremenike, a to je ljudska egzistencija, pitanja smisla žrtve i patnje, nemogućnosti izricanja najdubljih ljudskih iskustava, od kojih je jedno i iskustvo božanske transcendencije, ne nužno rezervirano samo za mistike, već imanentno prisutno u svakom iskustvu koje znači biti čovjek.
Vaš znanstveni rad o Sidi Košutić kao pjesnikinji i književnici trajao je oko tri godine?
– Da. Na prikupljanju svih dostupnih, objavljenih i neobjavljenih tekstova Side Košutić počela sam raditi 2018. Radeći na tekstovima koji su ostali u periodici, i to dostupnoj uglavnom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, poglavito kad je njezina lirska esejistika i nekoliko važnih intervjua koje je dala četrdesetih godina u pitanju, upoznavala sam se sa Sidinim stajalištima o književnosti i umjetničkom stvaranju uopće, što mi je davalo odgovore na upite o razlozima hermetičnosti njezina lirskoga opusa. Bio je to njezin svjestan poetički izbor koji je proizlazio iz osobnog životnog iskustva bivanja ženom, umjetnicom prve polovice 20. stoljeća u Hrvatskoj, kada se na svako odmicanje žene od ustaljenih rodnih i kulturalnih uloga nije previše pozitivno gledalo, zatim iskustva proživljene kršćanske misli i djelotvorna svjetonazora, koji se u Sidi gradio najprije primjerom vlastite majke, istinske žrtve patrijarhalnog društva, koju je ponešto idealistički portretirala u trilogiji S naših njiva, a zatim produbio upoznavanjem mističke duhovnosti u kojoj je Sida očito našla dio odgovora na pitanja o smislu ljudske patnje i žrtve. Bio je to njezin svjestan poetički izbor koji je proizašao iz sama iskustva književnosti i umjetnosti jer je na više mjesta izricala stav da za najdublje istine o čovjeku riječi nema. To ju je otvaralo modernističkim postupcima u jeziku i formi.
Je li eksperimentirala s književnim rodovima, oblicima i vrstama?
– Da, stvorila je jedan premalo zapažen avangardni lirski roman (Portreti), također lirsku pripovijetku Vrijeska, umetala je notne zapise folklornih pjesama svojega Zagorja u roman Magle iz S naših njiva, postavljala je predloške klasičnih glazbenih djela kao jezgru vlastitih tekstova (poema Jeka sve tiša nastala je na Vivaldijeva Četiri godišnja doba, roman Kolijevka nadahnut je Beethovenovom Petom simfonijom…).
Koji Vam je cilj bio i kako ste pristupili njezinim tekstovima?
– Naslutila sam da bi se na čitanje Sidina hermetičnoga lirskog opusa, poglavito onoga nadahnuta mističkom duhovnošću, kakve su njezine pjesme u prozi u spomenutoj zbirci Vjerenička žetva i velikom dijelu Jezera mrtvog, mogao primijeniti postmodernistički model jezika kao glavni metodološki okvir.
Primarni cilj ove studije i primijenjena metodološkoga okvira bio je pokazati da opus Side Košutić možemo ravnopravno svrstati u tkivo modernističkog diskursa hrvatske književnosti 20. stoljeća, da književnica nije bila samo puki epigon puno poznatijih suvremenika, nego da je mjestimice čak i predvidjela postupke koji će postati poetička okosnica razvoja hrvatske poezije druge polovice 20. stoljeća.
Koje teme zaokupljaju Sidu? Kakav stil njeguje? Je li ona svevremena spisateljica?
– Prvo Sidino knjižno izdanje, drama, nosi naslov K svitanju, a neobjavljeni roman iz četrdesetih godina 20. stoljeća – Pogašena svjetla. Kroz simboliku svjetla i njezinu interpretaciju može se nešto reći o tematsko-sadržajnom sloju Sidina stvaralaštva. U drami K svitanju obradila je buđenje identiteta jedne djevojke koja se opire materijalistički nastrojenom ocu, nasilniku. U Pogašenim svjetlima tematizirala je zlostavljane žene, majke, kćerke, od tog istog oca kojemu društvo daje moć i pravo. Da ova, nažalost, svevremena tema nije slučajna u njezinom opusu, svjedoči i njezina novelistika, Mimoza sa smetljišta, trilogija S naših njiva, a položaju žene posvetila je i esejističke odlomke u Velikoj šutnji. Smatrala je da bivanje ženom ne proizlazi iz neke biološke esencije koja bi svakoj ženi određivala jednaku sudbinu, ciljeve i zadatke, već da je žena jednako egzistencija koja, kao i muškarac, proizlazi iz Božjega stvaranja i kao takva, ima jednaku mogućnost izbora, jednako je sposobna za duhovnost, umjetnost i stvaralaštvo. Sida je vrlo kritički tematizirala društvena licemjerja, veliku je opasnost vidjela u materijalizmu modernoga doba, u modernoj idolatriji i veličanju nesklada. Jedna od njezinih značajnih tema je i Hrvatsko zagorje koje je nastojala s jedne strane realistički ovjekovječiti onakvim kakvo je zapamtila u djetinjstvu, a s druge strane iznimno ga je poetizirala u Poemi zavičaja. U Jezeru mrtvom, u ciklusu Noć domovine, dotakla se nigdje neopisanih civilnih žrtava totalitarizma nakon Drugog svjetskog rata, ali podigavši ih na puno općenitiju razinu vlastita suprotstavljanja zlu u svijetu i čovjeku gdje su nevine žrtve užasan simptom (što je razradila u Velikoj šutnji). U svim svojim tematskim preokupacijama Košutićka je utkivala neizrecivo.
Bila je lektorica u Nakladnom zavodu Hrvatske, 1946. odbila je potpisati zahtjev za izricanje smrtne presudu nadbiskupu Stepincu, dobila otkaz, zabranjen joj je javni književni rad, dotada je živjela nenametljivo, otada je posve isključena iz javnosti, pod nadzorom Udbe. Objavljivala je malo pod pseudonimom. Nakon smrti prepuštena je zaboravu marom jednih i nemarom drugih. Ali, zanimljivo je da se za nju i za kolegu enciklopedista Matu Ujevića, kod Broza, zauzeo Krleža. Jasno je zašto se zauzeo za Ujevića, trebao mu je uređivati enciklopediju, ali za Sidu?
– Krleža je poznavao Sidino stvaralaštvo, o tom nema sumnje, a sigurno i njezin obiteljski „background“, njezin je brat August bio istaknuti član Hrvatske seljačke stranke. Petar Lasta je (prema podatcima iz zapisa razgovora Marije Polić, Sidine dugogodišnje sustanarke i mr. sc. Ivana Cesarca 25. 10. i 15. 6. 1994.) predočio Sidi da je na popisu za likvidaciju. Poslije rata vodio je Nakladni zavod MH. Direktorica Šimanski donijela je zahtjev za smrtnu osudu Stepinca, Sida nije htjela potpisati (ni dr. Valentin Putanec). Sidu su u roku od dva sata izbacili iz službe. Htjeli su je izbaciti iz Društva književnika Hrvatske, ali Krleža je to spriječio rečenicom: Pustite beštiju, dobro piše. Krleža je doista već ranije bio primijetio Sidino pisanje. U Dnevniku je spominje, doduše bez imena, kao autoricu Vrijeske, ironično suprotstavljajući njezin pristup i ratom izobličenu stvarnost:
„Dok Timošenko gubi bitku za bitkom, jedna naša poetesa objavila je Vrijesku, knjigu o filozofiji ljepote, ljubavi i etike. Inspirirana tom filozofijom ‘ljepote, ljubavi i etike’, die Gräfin Edda (Ciano) ‘hat sich auf der Ostfront zu einer Armee-Hure entpuppt’ (iz švicarske štampe).“ (grofica Edda (Ciano) iščahurila se na Istočnoj fronti u armijsku kurvu) (Krleža, 1981: 193)
Jesu li samo umjetnički razlozi naveli Krležu da se založi za Sidu Košutić, teško je i nezahvalno bez konkretnih dokaza zaključivati. Ili je Krleža ipak znao da odnos između Side Košutić i ustaških vlasti, nagradama i unatoč njezinom uređivanju Ženskog lista u tom periodu, što je bio jedan od njezinih „službenih“ krimena, nije bio nimalo idiličan. Tomu svjedoči i činjenica da se u nepotpisanom tekstu Ženski sat na krugovalu, objavljenom u Ženskom listu (1943., br. 7-8, str. 23, kada Sida već i nije njegova urednica), među književnicama ciklusa Hrvatske književnice, njezino ime ne spominje. U kakvim je uvjetima radila u Ženskom listu te kakav je bio njezin stav prema NDH svjedoči tekst njezine strojopisne Spontane autobiografije: kako se je rađala spisateljica:
„Došao Drugi svjetski rat. Nekoliko mjeseci bila upravo oduševljena, da će hrvatski narod konačno imati svoju državu. No lijepa i sanjana ideja se u krivim rukama brzo izrodila, sve je prošlo naopako i tragično. List je trebao biti sredstvom jedne užasne politike, a ona je kao glavna i odgovorna urednica trebala tome dati svoje ime. To nije mogla. Kad je vlastima postao sumnjiv njen stav, postavili su joj u redakciju komesara. Sada je bio pod stalnom kontrolom svaki redak i u rukopisu i u korekturi i u reviziji i superreviziji. Što više, već štampan list nije smio u javnost, dok ga nije pregledao komesar. Kako je na listu još uvijek stajalo njeno ime kao glavne i odgovorne urednice, tražila je da se to promijeni i objavi u novinama, jer stvarno nije bila nikakva urednica, čak ni tehnička. Dobila oštar odgovor da će ‘snositi najteže zakonske posljedice’, ako bi dala takvu izjavu u novine. Doskora otpuštena kao saboter. Jednog dana trebala biti strijeljana. Spasila je Irena Javor, kćerka Stipe Javora, koji je za vrijeme stare Jugoslavije bio zvjerski mučen u zatvorima.“ (str. 7. strojopisa).
Ni danas nije baš zastupljena u hrvatskom školskom kanonu? Zašto?
– U srednjoškolskom kanonu svega su dvije ili tri spisateljice, dakle, nepravda se, unatoč proklamiranoj ravnopravnosti, nastavlja činiti prema cjelokupnom opusu vrijednih književnica koje su jednako stvarale hrvatsku književnost, makar su bile u sjeni svojih kolega. Ni Sida Košutić tu nije iznimka. U recentnijim čitankama za osnovnu školu čak se može pronaći koji njezin tekst, no u srednjoj školi gotovo da joj nema ni spomena. Njezina recepcija doista ovisi o upućenom pojedincu koji predaje književnost. A moje je predavačko iskustvo da studenti dobro reagiraju na njezine tekstove, pogotovo ako im se približi cijeli kontekst stvaranja i aktualizira poetika književnice. Kao i kod drugih književnika, kada se radi o tekstovima za čitanje u školi, treba napraviti prilagođen probir, odabrati one koji mladim čitateljima mogu dati odgovore.
Povjereni su Vam njezini neobjavljeni romani Kolijevka i Pogašena svjetla? Kakvi su to romani i koji su Vam planovi?
– Pogašena svjetla je autobiografski roman, kako je potvrdila sama književnica. Predstavlja se lik oca, nasilnika i razvija psihosocijalna slika odnosa unutar obitelji gdje je svaki ženski lik njegova žrtva. Tematiziran je neravnopravan položaj ženske djece s obzirom na pravo školovanja i liječenja, što se zatim nastavlja u podređenosti u braku koja je utoliko veća ako žena ne može roditi ili je osoba s tjelesnim poteškoćama. Ono što ovaj roman izdvaja od ostalih iz Sidina opusa jest dominacija dramatike. Makar formalno završen, očigledno je trebao biti dio neke veće cjeline. Autorica ga je u jednom trenutku pokušala uništiti, a spašen je zahvaljujući Mariji Polić i Tomici Dukić. Prva stranica rukopisa (sačuvane su samo prve tri, i to u obliku fotokopije) svjedoči da ga je počela pisati 1943. Posljednji je Sidin za života objavljeni tekst novela Veronika, 1955., odsječak iz romana Pogašena svjetla.
Već godine 1929. u objavljenoj autobiografiji (Petravić, 1982.) književnica je navela roman Kolijevku kao rukopis. Navodi da je Peta simfonija Beethovena uzeta za sadržaj. Kao temu naglašava borbu čovječanstva za slobodom, a rješenje vidi u kršćanskoj duhovnosti. Sukob dvojice braće usporedan je s dualnom temom u Petoj simfoniji, oluja iz prvog stavka transponira se u olujnu noć na raskrižju kojom se otvara tema romana. Roman Kolijevka na poetološkoj razini potvrđuje da intermedijalnost, prožimanje različitih umjetnosti u književnom tekstu kojim se nadilaze granice jezičnoga iskaza baš zbog svijesti autora o njegovoj nemoći, nije povremena pojava vezana isključivo uz Sidino pjesničko stvaralaštvo, nego je važno obilježje čitave autoričine poetike, ne samo u estetskom, nego i u ontološkom smislu.
U planu mi je naći nakladnika koji bi objavio te romane jer bez njih čitalačka publika ne može imati cjeloviti uvid u književničin opus.
Nakon susreta sa Sidom i izlaska u javnost s ovom znanstvenom monografijom o njezinom stvaralaštvu, kako se nakon tri godine poznanstva, osjećate?
– Znanstveno je istraživanje na području književnosti uvijek duhovne potke, traganje je za odgovorima na neke vlastite upite. Nije slučajno zašto se nekih tema hvatamo u određenim fazama života, zašto nam baš one u datom trenutku razvijaju intelektualnu znatiželju i bivaju nam izazov. Ispunjena sam što sam dovršila monografsku znanstvenu studiju o književnici koja to zaslužuje i čiji je opus predugo čekao cjeloviti sintetski pristup. Vjerujem da će ova studija još više zainteresirati čitatelje za njezine tekstove, da će biti novih susreta duša. Jer to je sintagma koja za mene možda najbolje označava čitanje i tumačenje Sidinih djela. Tako sam se osjećala radeći sve ove tri godine. U susretu duša.
Dragica ZELJKO SELAK