Koliku je ulogu Hrvatsko slovo imalo u promidžbi hrvatske kulture i umjetnosti, najbolje pokazuje činjenica da mnogi članci o umjetnicima i njihovim dugogodišnjim projektima vjerojatno nikada ne bi izašli u tiskanom obliku ni u jednim drugim novinama ili časopisu. Iako se zadnjih godina spominjalo pitanje opstanka Hrvatskog slova, ta me činjenica iznenadila i zatekla. Ovaj je tjednik veliku pozornost poklanjao sadržajima iz umjetničkoga područja te je za njih uvijek u njemu bilo prostora. S urednicima Hrvatskoga slova posljednjih sam dvadesetak godina ugodno surađivala. Upravo u ovim je novinama objavljen moj prvi veći intervju zahvaljujući povjesničarki umjetnosti Branki Hlevnjak, a takva mi je afirmacija, kao mladoj umjetnici, tada puno značila. Daljnja je suradnja nastavljena kroz brojne članke koje su pratile moje samostane izložbe u Zagrebu, Krapini, Karlovcu, Šibeniku, Melbourneu u Australiji, Samoboru, Vrbovcu, Sesvetama. Posebno je praćena izložba mojega doktorskog rada „Slike u infracrvenom području: odlaganje vidljivoga“ koja je od 2016. do 2020. godine održana u pet gradova: u Zagrebu u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog, Gradskom Muzeju Varaždin, Muzeju grada Koprivnice, Muzeju Croata insulanus Grada Preloga i Dvoru Trakošćan. Radi se o kružnoj izložbi s bogatim slikovnim katalogom koju su financirali spomenuti muzeji. Izložba je trebala biti održana i u Muzeju Mimara, ali je zbog oštećenja zgrade u potresu do daljnjeg odgođena.
Hrvatsko slovo redovito je objavljivalo članke dajući prostor i značaj svakoj izložbi, vrednujući i razumijevajući veliki uloženi trud autora. Uredništvo mi je također redovito objavljivalo članke o autorskim likovno-pedagoškim projektima, izložbama, predavanjima i dječjim radionicama. Popratili su i Retrospektivnu izložbu likovno-pedagoškog djelovanja „Riznica dječjega stvaralaštva“ – donacija Hrvatskome školskom muzeju, koja je radi potresa održana u Etnografskom muzeju u Zagrebu. Redovito su mi pratili i autorski projekt, pokrenut 2009. i prepoznat u Zagrebu – Festival umjetničkih zastavica u sklopu uličnog festivala Cest is d’Best, a koji godinu dana kasnije postaje Međunarodni festival umjetničkih zastavica. U tim početcima Festival je bio jedva zamjetan i dok drugim dnevnim novinama to nije bilo dovoljno atraktivno ni zanimljivo, Hrvatsko je slovo redovito objavljivalo članke o tom jedinstvenom festivalu zastavica malog formata u Hrvatskoj i ovom dijelu Europe. Festival je 2020. po treći put preimenovan u Festival umjetničkih zastavica Zagreb jer je dobio potporu Turističke zajednice Grada Zagreba. Tek je tada, nakon jedanaest godina, postao i komercijalno poznat čime je dobio pozornost širih medija. Nažalost, ovaj specifični i zahtjevni projekt na otvorenome prostoru, zbog nedovoljne potpore i smanjenih sredstava od ove godine se gasi. U trinaest godina, kao organizatorica, kustosica i voditeljica sakupila sam oko 500 umjetničkih zastavica iz 20-ak zemalja svijeta. Najveća mi je nagrada zadovoljstvo umjetnika koji su sudjelovali, radost i iznenađenje publike te spoznaja da je festival uistinu bio umjetnički ukras grada.
Imala sam priliku dva puta pisati za rubriku „Sedam dana“, gdje sam bilježila događanja kroz tjedan. To je iskustvo vrijedno jer potiče na pisanje, a autori mogu zabilježiti nešto što možda nikada ne bi spomenuli u intervjuu. Takvi članci donose informacije o razmišljanju umjetnika, o njegovu radu, svjetonazoru i životu što je često neodvojivo od njegove umjetnosti. Ove godine imam dogovorene dvije samostalne izložbe. Jednu u Zaboku u reGAlERIJI Zabok krajem ožujka, a drugu u Gradskom muzeju u Bjelovaru u drugoj polovini godine. Pitanje je hoće li neke druge novine ili časopis objaviti ponešto o ovim izložbama, jer za kulturu nikada nema dovoljno prostora. Ovaj tjednik je popunjavao taj uski medijski prostor i objavljivao o događanjima o mnogim kulturnim zbivanjima u Hrvatskoj i šire.
Zahvalna sam na suradnji uredništvu Hrvatskoga slova, direktoru Stjepanu Šešelju, urednicama Dubravki Vidak i Miri Ćurić, te povjesničarima umjetnosti i likovnim kritičarima Stanku Špoljariću, Branki Hlevnjak, Višnji Slavici Gabout i Sandi Stanaćev Bajzek, koji su svojim stručnim tekstovima i entuzijazmom sačuvali i dio mojih brojnih likovnih projekta od zaborava. Tjednik Hrvatsko slovo pamtit ću kao prijateljske novine, otvorene za umjetnost i kulturu.
Dijana NAZOR ČORDA