(14. rujna 1928. – 30. siječnja 2022.)
Dana 30. siječnja preminuo je profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, prvi ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, predsjednik Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta i počasni predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Zvonimir Šeparović rođen je 14. rujna 1928. u Blatu na Korčuli gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Dubrovniku i Splitu gdje je maturirao 1947. Iste godine upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu. Tijekom studija radio je kao novinar u Studentskom listu i na Radio Zagrebu. Diplomirao je 1953. Po završetku fakulteta radio je nekoliko godina u pravosuđu. Od 1955. do 1961. bio je djelatnik Kotarskog suda u Krapini, Okružnog suda u Zagrebu i Okružnog suda u Karlovcu. Asistent na pravnom fakultetu u Zagrebu postao je 1961. Te godine je magistrirao iz kaznenopravnih znanosti s temom „Žrtva krivičnog djela“.
Od 1963. do 1965. boravio je na Max-Planck-Institutu za kazneno i međunarodno pravo u Freiburgu gdje je dovršio specijalizaciju. Doktorirao je 1966. na Pravnom fakultetu u Ljubljani s temom „Krivično-pravna zaštita sigurnosti saobraćaja“.
Docent je postao 1967. a izvanredni profesor 1972. Te godine dobio je Fulbrigtovu stipendiju za specijalizaciju u Warrensburg, MI, SAD. Redoviti profesor postao je 1979. Kao stipendist Humboldtove zaklade 1979./80. bio je u Kölnu, Freiburgu i Berlinu. Bio je prodekan 1975. a desetljeće kasnije dekan Pravnom Fakulteta. Utemeljitelj je Jugoslavenskog viktimološkog društva 1985. Rektor Sveučilišta u Zagrebu bio je od 1989. do 1991.
Ministar pravosuđa bio je od 15. travnja 1999. do 27. siječnja 2000. Tijekom tog mandata podnio je hrvatsku tužbu protiv SR Jugoslavije za genocid pred Međunarodnim sudom u Haagu. Kasnije je opisao kako je taj prijedlog najprije u lipnju te godine iznio na sjednici VONS-a. Protiv je bio ministar vanjskih poslova Mate Granić tvrdeći kako bi ta tužba pokvarila postojeći Sporazum o normalizaciji odnosa sa Srbijom. Predsjednik Tuđman je potom otvorio raspravu o tom pitanju i predmet stavio na glasovanje, što nije bio običaj. Svi su podržali tužbu osim Granića i 2. srpnja 1999. tužba je podnesena. Šeparović je kasnije objasnio da Hrvatska treba prihvatiti židovsko pravilo. „Prema Ustavu Izraela, nitko nije ovlašten u ime žrtava opraštati zločine“, citirao je.
Funkcije: Zvonimir Šeparović obnašao je brojne funkcije. Bio je zaslužni profesor – profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik i jedan od utemeljitelja Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta, član Senata Europske akademije znanosti i umjetnosti, zamjenik predsjednika Nacionalnog bioetičkog povjerenstva za medicinu, počasni predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, počasni predsjednik Svjetskoga žrtvoslovnog društva, Član P.E.N Kluba – Hrvatski centar; profesor na poslijediplomskom studiju Pravnog fakulteta u Zagrebu; stalni izabrani promatrač (observer) Svjetskog povjerenstva za etiku znanosti i tehnologije u UNESCOU; predavač na poslijediplomskim studijima: Katoličko sveučilište u San Salvadoru, na Sveučilištu Tokiwa u Japanu i Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku; član Družbe hrvatskog zmaja – Zmaj korčulanski četvrti, Malteški vitez Velikog Križa, Malteškog reda Ontario,Toronto, Kanada.
Tijekom profesionalne karijere bio je dekan Pravnog fakulteta Zagreb (1985. – 1986.); rektor Sveučilišta u Zagrebu (1989. – 1991.); ministar vanjskih poslova Vlade Republike Hrvatske (1991/1992); ministar pravosuđa Vlade RH (1999. – 2000.); jedan od osnivača (1979.) i predsjednik Svjetskoga žrtvoslovnog /viktimološkog društva (1985.-1988.); predsjednik Petog svjetskog viktimološkog kongresa, Zagreb (1985.); predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva (1991. – 2017.); predstavnik Svjetskog viktimološkog društva pri Ekonomsko-socijalnom vijeću UN u Beču; počasni član Međunarodne udruge za ukidanje smrtne kazne u svijetu; direktor Poslijediplomskog međunarodnog studija Viktimologije u Interunivertzitetskom centru, Dubrovnik, od 1984. (s prekidom zbog rata 1991/92).
Dobitnik je više priznanja od kojih ističemo Nagradu Svjetskoga žrtvoslovnog društva / Hans von Henting Award, WSV, Montreal, Canada (2000.) Malteški vitez Velikog Križa, Družbe Malteških vitezova, Toronto, Canada (2000.); proglašen je Počasnim građaninom New Orleansa, SAD (1992.), te Počasnim članom Društva «Vela Luka», Društva za očuvanje i promicanje luškega govora, običaja i tradicije. Bio je pukovnik Hrvatske vojske u pričuvi.
Knjige i znanstveni radovi: Objavio je i uredio brojne knjige i velik broj znanstvenih radova u područjima: kaznenog prava, viktimologije, ljudskih prava, medicinskog prava i etike, iseljeništva, demografije, politike, međunarodnih odnosa i dr.
Glavni su mu radovi objavljeni 1988. u zbirci od šest knjiga, kao Sabrana djela: Pojave i odgovornosti; Zaštita čovjeka i njegovih vrijednosti; Kriminologija i socijalna patologija; Sigurnost i odgovornost u prometu; Granice rizika – etički i pravni problemi medicine (III. izdanje 1998.); Viktimologija – studije o žrtvama (III. izdanje 1998.); autor je knjige Kazneno-izvršno pravo i uvod u penologiju, Zagreb, 2003.
Uredio je knjigu na engleskom jeziku Documenta Croatica o ratu protiv Hrvatske.
Uredio zbornike radova Sedam hrvatskih žrtvoslovnih kongresa: Hrvatski žrtvoslov – prva i druga knjiga, 1998.; Da se ne zaboravi, 2001., O žrtvama je riječ, 2006.; O žrtvama u ratu i u miru, 2008.; Žrtva znak vremena, 2011.; Vrijeme žrtve, 2015., Pamćenje i povijesna istina o žrtvama, 2018.
Dao je prevesti i uredio dva izdanja Korčulanskog statuta iz 1214. godine i Zbornik radova o Korčulanskom statutu, 1989.
Napisao i priredio knjige: Od Sydneya do San Francisca, o rasutosti/dijaspori mještana Blata na Korčuli diljem svijeta (1982.) i Duhovni i svjetovni obzori Blata na Korčuli povodom 200. obljetnice Svete Vincence u Blatu na Korčuli. (1995.); Hrvatska tužba protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) (2014.), Hrvatsko nacionalno etičko sudište – Hrvatske veleizdaje, 2014.; HNES – Hrvatske veleizdaje II., Josipović – Mesić – Pusić – Pupovac – Milanović – Lončar – Teršelič – Bildt (2015.); Etička osuda Tita i njegovih sljedbenika, HNES, Zagreb, 2015.; Lustracija, rasvjetljavanje nasljeđa bivšeg totalitarnog komunističkog režima, 2016.
Dr. Zvonimir Šeparović ostat će zapamćen po onome što je ostavio iza sebe: Kao pravnik odgojio je mnoge naraštaje pravnika i napisao značajna djela posebno o ljudskim pravima i pravima žrtava, po čemu je poznat u svijetu i u nacionalnim razmjerima; kao profesor predavao je na svim kontinentima. Kao rektor Sveučilišta u Zagrebu vratio je na Sveučilište Katoličko bogoslovni fakultet koji su Bakarić i Žanko 1954. potezom pera izbacili sa Sveučilišta, rehabilitirao je one koji su bili prognani sa Sveučilišta, ukinuo je marksizam i predvojničku obuku kao obvezne predmete u sveučilišnoj nastavi i utemeljio Društvo bivših studenata Sveučilišta u Zagrebu.
Kao viktimolog, čovjek koji se bavio žrtvom, osnovao je Svjetsko viktimološko društvo (1979.), Jugoslavensko viktimološko društvo (1985.) i Hrvatsko žrtvoslovno društvo (1990.); priredio Peti svjetski kongres viktimologa u Zagrebu(1985.);
Objavio među prvima u svijetu i prvi i do sada jedini u bivšoj državi i u Hrvatskoj knjige na hrvatskom i engleskom jeziku o Viktimologiji – Studijama žrtve; od 1998. organizirao sedam hrvatskih žrtvoslovnih kongresa o čemu je uredio i objavio zbornike radova u sedam zbornika radova na 5.067 stranica; od 1984. kao direktor održava Međunarodne poslijediplomske studije o Viktimologiji u Intercentru u Dubrovniku; od 2001. predaje na raznim sveučilištima u svijetu (Tokiwa, Kobe, Japan, Johannesburg, SA, Tilburg, Nizozemska, IUC Dubrovnik) na temu Žrtve međunarodnog terorizma.
Kao ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, zajedno s predsjednikom Franjom Tuđmanom, dobio međunarodno priznanje i uveo Hrvatsku u članstvo Ujedinjenih naroda.
Kao ministar pravosuđa RH tužio pred Međunarodnim sudom pravde Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) zbog agresije i genocida i zatražio reparacije za ratnu štetu od 400 milijardi dolara.
Kao znanstvenik bavio se i objavljivao iz područja prava, kriminologije, socijalne patologije, viktimologije, migracija, ljudskih prava a u novije vrijeme posebno se bavi problemima bioetike. Autor je knjige Granice rizika, o pravnim i etičkim problemima suvremene medicine, 1985. (najnovije treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje 1998.). Predstavljao Hrvatsku (uz Akademika Kaštelana) na UNESCO-voj međunarodnoj konferenciji u Parizu 1997. na kojoj je izrađen i prihvaćen nacrt Universal Declaration on the Human Genome and Human Rights, koja je iste godine i usvojena na UNESCO-voj konferenciji. Kao Rezolucija 29 C/17, 11. studenog 1997. Kao ekspert sudjeluje u Svjetskom kongresu medicinskog prava i etike u Pekingu, Kina, 2008. Članom je međunarodnog udruženja za medicinu i pravo i stalni suradnik-ekspert UNESCO-a za pitanja bioetike, te je pozivan na konferencije u Amsterdam 1999. i Berlin 2001.
Kao javni djelatnik utemeljio Hrvatsko nacionalno etičko sudište i postao njegovim prvim predsjednikom (…)
Preminuo je u Zagrebu 30. siječnja 2022.
(izvor: Hrvatsko žrtvoslovno društvo)