Na mali svakotjedni petak tog 11. veljače 2022. samozatajno je na pultu kioska provirivao tjednik za kulturu „Hrvatsko slovo“ između ponešto skromnijih, ali i agresivnijih, vizualno potentnih tiskovina, kao posljednji broj ili primjerak jedne novinsko-medijske opcije, bez prethodne pompe objavljujući svoj odlazak, zapravo oproštaj i od djela jedne važne, ali nikako otpisane sutonske generacije kolumnista i tekstopisaca koji su dosanjali, doživjeli i zapisivali našu „auroru“, jutarnje razbuđivanje nacionalnog identiteta u povijesnim nagovještajima, a onda i ostvarenju hrvatske države.
„Hrvatsko slovo“ zalagalo se za vjerodostojni odraz i izraz vrijednosnih poticaja, koji su, dakle, bili organizirani u tjedničkom izdanju, promovirajući intelektualno i osjećajno biće svekolikog hrvatskog korpusa, od političkih do kulturnih zbivanja i sadržaja. Na listovima tjednika tijekom godina izlaženja oprostorio se ogroman broj tekstova, onih polemičkih, analitičkih, znanstvenih, kao i umjetničkih koji su informirali, poučavali, upozoravali i politički opismenjavali našu čitateljsku javnost, u otklonu od senzacionalističke privremenosti, a u priklonu autorskoj serioznosti i dosljednosti – njegujući profesionalnu odgovornost spram dinamogenih životnih aktualnosti.
Ako je tome tako, zašto „Hrvatsko slovo“ više ne izlazi? Ostanimo po mogućnosti otvoreni za odgovore koji neće kontuzirati otajstveni mir jedne stvaralačke generacije koja je svjedočila i obranila svoj ljudski i povijesni kredo na stranicama „Hrvatskoga slova“. Međutim, sve što danas glorificiramo kao trenutni, aktualni trend, potapa vrijeme, dok nepotopljive vrijednosti uvijek ostaju aktualni životni agensi. „Hrvatsko slovo“ nije utopljenik – po našem duhu ono ima odlike plivača na duge i nedovršene staze, što su ih izbrazdale oluje i na našem povijesnom hodu. „Hrvatsko slovo“ je u tome svemu bilo krunski svjedok, kao neophodna i postojana demokratska medijska opcija naše suvremene stvarnosti, politike i kulture.
Danijel Žabčić