Je li naša snaga pred silama svijeta preslaba?
Tribina Posljedice nepravomoćne presude Hrvatima u Haagu, održana je 14. travnja 2016., a svojim su izlaganjima na temu nastupili: dr. sc. Miroslav Međimorec, prof. dr. sc. Željko Horvatić, general Željko Šiljeg, Mate Kovačević i Stjepan Šešelj. Zaključak tribine je da sve ne ostaje samo na govorima istomišljenika, koji čuvaju sjećanje na naše zatvorenike u Haagu, da se uputi pravno sročen zahtjev Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje je osnivalo Haaški sud (i Republika Hrvatska je među osnivačima) i da se nastoji obrazložiti prilike u kojima su hercegbosanski Hrvati već dvanaest godina u pritvoru, dok se presuda očekuje tek godine 2018., s napomenom da je Republika Hrvatska imala drukčija očekivanja od toga Suda i da slijedom toga, nije ispunio svoju zadaću.
U nastavku donosimo tekstove govora s tribine, redoslijedom kojim su izlagani, a to su u ovome broju tekst Mate Kovačevića i dr. sc. Miroslava Međimorca.
Ostao nam je još samo put u Washington!
Usporedbom dviju presuda – presude u slučaju protiv vodstva hercegbosanskih Hrvata, u slučaju protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića te nedavne oslobađajuće presude u slučaju protiv vođe srpskoga četničkog pokreta Vojislava Šešelja, definitivno je raskrinkan karakter Haaškoga suda za zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. O tom međunarodnom sudu, a posebice o njegovu tužiteljstvu govorili smo svojedobno s puno opravdane gorčine, a sam tijek procesa protiv optuženika, a poglavito njegove presude sve do pojave predsjedavajućega američkoga sudca Theodora Merona, uspoređivali s najodvratnijim postupcima staljinističkoga sudovanja u montiranim komunističkim procesima protiv političkih neistomišljenika.
Na našim skupovima s pravom smo utvrdili kako za razliku od staljinističkih procesa početkom druge polovice 20. stoljeća na koje je demokratski svijet ipak koliko toliko moga utjecati svojim javnim mnijenjem, na drastične haaške presude žrtvama velikosrpske agresije, ali i žrtvama islamističkih zvjerskih pohoda na hrvatski narod u BiH nije bilo moguće utjecati. Dapače, u hrvatskoj javnosti, kao i u javnostima zapadnih država stvarana je atmosfera općega linča protiv hrvatskih žrtava, što je u konačnici rezultiralo stvaranjem preduvjeta za organizaciju općega svjetskoga islamističkog pokreta, čije su posljedice danas vidljive u cijelom nizu islamističkih terorističkih napadaja po europskim gradovima. Nije nam cilj naslađivati se cijelom nizu tragičnih događaja na koje smo svojedobno upozoravali, nego tek zaključiti u kolikoj su mjeri u nekadašnjim demokratskim državama Zapada povezani pravosuđe, mediji i politika nacionalnih interesa, što se ponajprije može vidjeti u odlukama Haaškoga suda, a što u krajnjem slučaju vodi upravo do neslućenih posljedica za te iste države, koje su poradi svoje sebične politike u rješavanju “istočnoga pitanja” nedovršene balkanske ratove nastavile voditi u Scheveningenu.
Što je ostalo nakon niza tribina, članaka, raščlamba, knjiga o Šestorici BiH Hrvata?
Početkom travnju 2004. Šestorka bh Hrvata dragovoljno je odletjela u Haag, danas je travanj 2016. Dvanaest godina traje suđenje, dvanaest godina optuženici sjede u haškom zatvoru, bez mogućnosti da poput Vojislava Šešelja izađu i na slobodi sačekaju donošenje pravomoćne presude. Donesene su im prvostupanjske drakonske kazne od ukupno 111 godina, očekuje se drugostupanjska pravomoćna presuda koju će prema najavama Tribunal donijeti tek 2018.-2019. godine. To je najveći proces pred Haaškim tribunalom, Šestorka je okrivljena i pred prvostupanjskim sudom osuđena za Zajednički zločinački pothvat i agresiju Hrvatske na BiH za koje su, uz njih, krivi i pokojni predsjednik Tuđman, pokojni ministar obrane Šušak, vojni i politički dužnosnici Herceg Bosne te znani i neznani branitelji i hrvatski narod koji je zdušno podupirao obranu Hrvata i Bošnjaka/Muslimana od napada i agresije JNA, Srbije i bosanskih Srba.
Proces protiv Šestorke bio je u sjeni za Hrvatsku i Hrvate jednako važnog procesa generalima Gotovini, Markaču i Čermaku, a kad je taj proces, za njih i RH sretno završio, vlast i mediji i dalje su uvjeravali hrvatsku javnost da je suđenje Šestorki unutarnja stvar BiH, da su okrivljeni Hrvati državljani druge države u čija se pitanja hrvatske vlasti nakon 2000. nisu htjele miješati. Optuženici, s biljegom krivnje za okupljanje u navodni Zajednički Zločinački Pothvat i navodnu agresiju RH na BiH, prepušteni su na milost i nemilost Haaškog tribunala, ti navodni ratni zločinci, svi odreda optuženici po zapovjednoj odgovornosti, odbačeni od hrvatskih vlasti, žigosani i sotonizirani od medija i politike polako padaju u zaborav, hrvatska javnost je gotovo uvjerena da zaslužuju optužbu i kazne koje su im izrečene i koje će prema odnosu suda prema njima vjerojatno biti potvrđene pred Žalbenim vijećem. Prepušteni su sami sebi, odvjetnicima, svojim obiteljima, rijetkim prijateljima i slabašnim nastojanjima poput naših da ih ne proguta sramotna šutnja i zaborav.
Posegnuo sam za pismohranom i pokušao sam se prisjetiti što smo zapravo učinili, a što nismo, što je jedna mala skupina ljudi pokušavala učiniti za Šestoricu BiH Hrvata. Pokušao sam razumjeti gdje smo griješili, pokazali nemoć naših nastojanja da tu važnu stvar podignemo na opću razinu, uvjerimo hrvatsku javnost u njenu važnost, prodrmamo savjest naših političara i navedemo ih da priznaju bjelodanu činjenicu da je po svojoj težini i važnosti optužnica protiv Šestorice BiH Hrvata teža i dalekosežnija za opstojnost Hrvata u BiH i budućnost RH od svih dosadašnjih optužba, da bez zavaravanja o pravičnosti i uvažavanju činjenica do kraja shvate geopolitičku funkciju Haaškog suda, uvide njegovu nepravdu i političku svrhu, odupru se toj strategiji i politici i koliko god mogu pomognu našim zatočenicima.
Što nam govori ova mala kronologija naših nastojanja da uvjerimo hrvatsku politiku, hrvatsku i svjetsku javnost u važnost procesa Šestorici BiH Hrvata? Krenimo redom.
2004.