Što mi se ureže u srce nikada ne nestane
Ponedjeljak, 8. svibnja
Svibanj je mjesec, moram iz nekog razloga voditi dnevnik. Pa tko je izmislio tu potrebu, pitam se dok razmišljam o kriterijima po kojima bih mogao bilježiti događanja. Nikad nisam volio brojke i statistiku iako dobro dođu kod sređivanja nereda u i oko sebe a sve radi učinkovitosti. Učinkovitost, hm, nikada me neki Nijemac ili Švicarac ne bi razumjeli kada bih im objašnjavao kontinuitet mojeg postojanja na ovim prostorima. Kako uopće umirovljenik živi danju i noću? Meni je normalno da u kasne noćne sate pišem pjesme o prekrasnim kamenjaru naših otoka ili se pitam gdje su nestali kosovi i ptice pjevice iz mojih Gorica. Umjesto šumske rapsodije negdašnjih proljeća graktanje vrana resi krajolik. Predivne hrastove šume zvuk iz djetinstva, gdje je sada ? Kažu pametni da je to tako i nikako drugačije a bršljan će ugušiti to drveće, jedino se bagremi ili akacije dobro nose s nametnicima, možda zato što su i same pomalo agresivne i praktične. I tako prolazi noć, svejedno je li sa subote na nedjelju ili na ponedjeljak ali dnevnika radi to je subota na nedjelju. Ja ionako zbog šuma u ušima nikad ne znam jesu li to ptice od negda ili ove današnje, a moglo bi se to možda uskoro dogoditi i s datumima.
Pomislim, što to donose godine? Zaboravi čovjek pa ipak pogleda u… dnevnik…
Utorak, 9. svibnja
Proljeće nas je dotaknulo na svoj nepredvidiv način. Pri tome mislim na nas male ljude ovisne o vremenskoj prognozi no to nije problem jer na gotovo svakoj tv stanici netko na svoj način objašnjava što će se zbiti u nadolazećim danima, da se možemo pripremiti. Nekada su ljudi pogledom prema nebu, nekako prirodno, dokučili razna znanja. Tako je moj doktor Panac, čim bih ušao u ordinaciju, znao sve o meni, da li imam ospice, kakav mi je vid, onako spuštenih naočala do pola nosa i uzdignute glave promatrao bi me i hrapavim glasom vrlo uvjerljivo sve objasnio.