Dan Draženove besmrtnosti
I “Hrvatski verbum†odaje počast najboljem hrvatskom košarkašu svih vremena, koji je poginuo točno prije 24 godine u prometnoj
nesreći u Njemačkoj
Gledam tv-opus, tu i tamo, lijevo i desno: Dražen. Samo tih desetak minuta je dostatno, za Kuću slavnih. Za naslov najboljeg Europljanina, svih vremena. I, jednog od zvijezda NB- lige. Amerika, Amerika! – skinutih je klobuka. Fantazija, kojoj nema ravne. Riječi. Samo tri: S nama je! Bila je to odajnica slavi jednog vremena, u borbi za hrvatsku nezavisnost. Nikada, dok je svijeta i vijeka, čitav jedan šport nije zbijen u jednom jedinom – športašu. Čudu Božjem. Velikanu. Genijalcu, Mozartu košarke. Dražen Petrović. Ta bušmasta frizura, te velike, uvijek širom otvorene oči, taj jezik koji bi očito – i on – pomilovao koševe koji, poput slapa u srebru jutarnjice, cure iz Draženove ruke. Jedan sam od onih, koji ni danas, ne da ne priznam,ali, nije me briga za – košaricu. Basket je za mene strano tijelo u mom športovanju. Ne bježim niti od gromova dok se nabija lopta. Ali, jednu, ja ne poznam. Nju. Košarkašku loptu. Ja ju nikada, dužinom nožnih prstiju i klavirskim prstima na ruci, za mog odrastanja, koje je teklo niz zelenu Savu, uz nogometna igrališta Građanskog ili HAŠK-a. U Maksimiru, nisam držao u ruci. Jer je – tada – nije ni bilo. A kamoli te, street-košarice, koja opija dječurliju ovog, trećeg milenija. Ne poznam tu čarobnu moć pogađanja koša. Ne razumijem tu silnu košarkašku strast. I zato, ja nisam, pravedan sudac. “Kaj buš ti stari, pa ti nemaš pojma kaj je to košarka.†Uvlačim ramena, spuštam pogled i prelazim, na drugu stranu vulice. Ovi dugonje, nisu moji nogometaši. Jesam, tu sam ja, živa toljaga. Laik. Isključen iz čitavog jednog društva. I sve tako, do onog dana, kad sam se, slučajno, zapiljio u Dražena, koji slaže, na “telkiâ€, bravure svih mogućih tipova. Ide u dribling, igrom kroz noge, vele, on i puca iz driblinga, što je posebica ovog športa. Zastao sam. Začuđen. S idejom: Dražen je dušom – nogometaš. Čujem pljesak drugih i tolikih,koji drma sve oko sebe, taj poklič, kojem nema kraja: “Dražen, Dražen…!†I, poput petoškolaca ondašnjih gimnazijuma, padam od poljubca prve ljubavi. Sutra, i ja sam na tribini. Hoću Dražena.