Bilješke o egzilu
[Naše stoljeće je stoljeće progonstva. XIX. stoljeće bilo je stoljećem ekonomske emigracije, stoljeće XX. je stoljeće raznovrsnih vrsta migracija. U svakom slučaju milijuni ljudi sele iz svoje zemlje u drugu. Živeći u Americi, koja je zemlja emigranata, toga sam svjestan više nego ikada. A mnoštvo je pjesnika koji žive u izgnanstvu. Odlazeći u emigraciju bio sam pripremljen na neuspjeh, prihvaćao sam svoj neuspjeh. Vjerojatnost neuspjeha (…), pjesnički uspjeh zapravo nisam vidio. To što mi se dogodilo, to je čudo. Ne razumijem kako se to dogodilo, ali se dogodilo.
Pročitat ću sada nekoliko bilježaka o izgnanstvu, o tome kako je biti pjesnik u izgnanstvu. Napisano je to prije nekoliko godina na engleskom jeziku, problemi su danas poprimili ini smjer, to što je tamo, nadam se, tiče se prošlosti, ali te bilješke nisu izgubile aktualnost, jer sežu možda u bit pitanja, što je izgnanstvo. Ovo što sada čitam, prijevod je s engleskoga.]
Sreću nije našao jer nije bio u domovini
ADAM MICKIEWICZ
KORIST
Izgnanstvo – uzeto kao predodređenost, onako kako prihvaćamo
neizlječivu bolest – trebalo bi pomoći pri sagledavanju
naših zabluda.
[Mislim kako je to jedna od dobrih strana izgnanstva. Bojim se
kako se neki kolege koji su živjeli u Poljskoj nisu
dostatno liječili od svojih zabluda.]
UZORAK
Bio je svjestan svoje obveze i ljudi su čekali njegovu
riječ, ali zabranjeno mu je govoriti. Tamo gdje sada
živi, može govoriti, ali ga nitko ne sluša i, štoviše,
zaboravio je što je imao reći.
KOMENTAR GORE REČENOM
Cenzura može tolerirati razne avangardne ispade, jer
oni uzimaju vrijeme piscima i od literature čine nevinu
razbibrigu za vrlo ograničenu elitu.
Ali čim pisac pokaže zanimanje
zbiljom, cenzura udara. Ako se zbog protjerivanja,
ili svojom vlastitom odlukom, nađe u progonstvu,
iz sebe izbacuje dugo obuzdavani osjećaj gnjeva,
svoje opservacije i refleksije, držeći to svojom
obvezom i poslanjem. Pa ipak ono što je u njegovoj zemlji
uzimano ozbiljno, nikoga se preko granice nije ticalo, ili zanimanje
izaziva zbog slučajnih razloga. Tako se dakle
pisac uvjerava kako se ne može obraćati onima
kojima je do toga stalo, ali se zato može obraćati
isključivo onima kojima nije stalo ni do čega. Postupno
se navikava na društvo u kojem živi,
a njegovo znanje o životu u zemlji iz koje je stigao
mijenja se iz opipljivoga u teoretsko. Ako se i dalje
bavi tim istim problemima kao i prije, njegovo
djelo gubi neposrednost snimljenoga
aktualnoga iskustva. Stoga mora izabrati: ili se osuditi na
jalovost, ili prijeći potpunu promjenu.