Isusovac Muller zaslužan za gradnju sljemenske kapele – žrtva komunističkog terora
U Hrvatskom slovu od 28. srpnja objavio je Ati Salvaro zanimljiv napis o kapeli Majke Božje Kraljice Hrvata na Sljemenu. To prelijepo zdanje prema projektu zagrebačkog arhitekta Jurja Denzlera izgrađeno je 1932. velikim zalaganjem isusovca Josipa Müllera. Manje je poznato da je taj svećenik kao i mnogi drugi zaslužni Hrvati postao 1945. žrtvom komunističkog terora. Uhićen je i ubrzo je održana farsa od suđenja kakva je tada bila praksa u takozvanoj Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji.
Isusovac o. Josip Müller iz crkve Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu bio je optužen što je u doba Nezavisne Države Hrvatske od 1943. do 1945. bio duhovnik ljudima osuđenima na smrt po Pokretnom prijekom sudu u Zagrebu. Imao je nezahvalnu zadaću da osuđenike pred sam kraj života prilikom ispovijedi rastereti od svega lošega što su u svojemu životu učinili i olakša im dušu. Najveća satisfakcija bila mu je ako je doista uspio ljudima smanjiti teškoću odlaska s ovoga svijeta. Ipak nisu svi osuđenici prihvaćali njegovo nastojanje da ih utješi, pa ga je to teško pogađalo. Suosjećajući s osuđenicima došao je poslije godinu dana svog djelovanja na zamisao kako ublažiti strašne presude koje nisu bile u skladu s katoličkim načelima. Potaknuo je nekolicinu dobrih vjernika humanista, da uđu u prijeki sud kao porotnici i da se zalažu za blaže kazne. Drugim riječima da se bore protiv smrtnih kazni te ako je ikako moguće da se one preinače na vremenske ili čak ukinu. U tome su porotnici uspijevali znajući da se time i sami izlažu pogibelji od tadašnjih vlasti. No, dolaskom komunista svi su oni za svoj samoprijegorni rad platili glavom. Osim o. Müllera uhićena su i sudu privedena još petorica: svećenik Franjo Tetkić, željeznički činovnik Mirko Jurišić, pravnik dr. Ivo Valčić, sudbeni vjećnik u penziji Mato Ružinski i redovnik Nikola Jurišić. Suđeno im je u spojenom procesu. U dokumentaciji Hrvatskog državnog arhiva postoji dokument o tom suđenju (ZKRZ-GUZ, 2611/27 Vojni sud Zagreb, KUTIJA 29). Suđenje je održano dana 19. srpnja 1945. Sudio je Vojni sud Komande grada Zagreba, a dokument je zaveden pod brojem 866, 867, 868, 869/45. Predsjedatelj sudskog vijeća bio je kapetan Vlado Ranogajec, a članovi vijeća su bili kapetan Vladimir Valjan i redov Viktor Rierobon. Zapisničar je bio sekretar dr. Oto Radan, a istražitelj Saša Bunata. Iz dokumenta se vidi da u sudskom procesu nije postojao nikakav branitelj optuženih, pa niti onaj po službenoj dužnosti kao što ima svaki normalni sud u bilo kojoj uređenoj demokratskoj državi. Ironično je što je naziv novostvorene države bio Demokratska federativna Jugoslavija! Predmet optužbe su kaznena djela ‘’okrivljenog Josipa Müllera i družine radi djela organiziranog terorističkog aparata u službi neprijatelja’’. U čemu se manifestirao njihov tobožnji terorizam? To nije rečeno. Naravno nije ga ni bilo!
U spomenutom dokumentu Josip Müller je okrivljen ‘’da je bio u stalnom dodiru s osuđenima na smrt po ustaškom prijekom pokretnom sudu, koje nije prema svojoj dužnosti pripremao na smrt i tješio ih, već ih je ukoliko su bili komunisti, odnosno, ukoliko nisu bili ustaše, po ustašama dao tući, tako se jednom zgodom kad je držao propovijed u kapelici jedan drug nasmijao na njegove riječi, te je zbog toga izveden napolje i ispremlaćen od ustaša…’’ U gornjoj rečenici vidi se protuslovlje. Najprije se općenito tvrdi da je komuniste dao tući ‘po ustašama’, a odmah kasnije je naveden primjer gdje se jedan drug nasmijao, pa je izveden i ispremlaćen. Dakle, ni po čemu se ne vidi da je o. Müller izveo druga van i dao ga isprebijati, nego su ga očito izveli stražari zbog remećenja mise. Kako su poslije prema osuđeniku postupali stražari, to nije bilo u njegovu djelokrugu.