NIŠTA NE MIRIŠE TAKO LIJEPO KAO TEK OTISNUTA KNJIGA
Ponedjeljak, 21. kolovoza
Noćas sam se vratio s posjeta Kobaridu i rijeci Soči. Još sam prepun dojmova. I ne samo zato što je to neizbježno kad se netko, čije trajanje nije duže od treptaja oka, nađe pred čudesnim geološkim pojavama, pred visinama i vrtoglavim dubinama kanjona, pred izdizanjima i erozijama čiji se životi mjere eonima. No još više od veličanstvene prirode dojmila me se ljudska patnja čije sam tragove, danas kao turističku atrakciju, imao prilike naslutiti u ostatcima rovova iz Prvog svjetskog rata, crkvi sv. Antuna gdje su položeni zemni ostatci 7000 poginulih talijanskih vojnika, dakle, tek malog broja od tristo tisuća poginulih tijekom četrnaest ofenziva na području rijeke Soče kao i kroz potresnu izložbu o stradanju tijekom Prvog svjetskog rata u Kobariškom muzeju. I, koje li slučajnosti, kad sam jutros u Zagrebu otvorio mail našao sam poziv Smiljane Narančić-Kovač, glavne urednice Libri & liberi, hrvatskog časopisa za istraživanje dječje književnosti i kulture, upućen svima da se jave s radovima o dječjoj knjiženosti posvećenim 100-godišnjici okončanja Prvog svjetskog rata.
Dječja književnost koju je mnogi neupućeni čitatelj spreman smatrati područjem nevine zaštićene književnosti u kojoj djecu uljuljkujemo u bezbrižnost i dražesnost zapravo je vjerno ogledalo povijesnih trauma kroz koje prolaze društva. Ta kako i ne bi kada je odraslima i te kako stalo do vrijednosti koje se prenose knjigama koje natapaju dječje umove. A Prvi svjetski rat je jedna od prebolnih tema koja u istraživanju povijesti hrvatske dječje književnosti jednostavno uopće ne postoji. A kako bi i postojala? Tko je to mogao pisati o čudesnoj činjenici da su još do jučer objavljivane knjige o hrabrim očevima na bojišnici a već danas su to oni o kojima učiteljice uče da su stajali nasuprot sjajnih pobjednika, srpske vojske? Nakon 1918. bilo je nemoguće pisati o hrvatskom viđenju Prvog svjetskog rata. Nakon 1945. još manje ostvarljivo. Zar nije nakon 1945. i natpis sa spomenika palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu na Mirogoju bio izbrisan da bi bio vraćen tek 1995. A u hrvatskoj državi? Pa prošlo je samo dvadesetsedam godina! Ne može se sve najedanput i na horuk!
Utorak, 22. kolovoza
Prije nekoliko dana izašla nam je (Štefki Batinić i meni) iz tiska knjiga Hrvatska slikovnica do 1945. Na početku smo htjeli objaviti samo drugo izdanje knjige Od slikovnjka do Vragobe: hrvatske slikovnice do 1945. koju smo objavili 2000.