Ni smrt nas nije razdvojila
S hrvatskim domoljubom Zvonkom Bušićem Taikom prerano smo se rastali – 1. rujna 2013., kad nas je nenadano i tragično napustio. Pokopan je u Aleji hrvatskih branitelja na zagrebačkom groblju Mirogoj. Tamo mu je postavljen i nadgrobni spomenik na kojem piše: „Za one koji su pali u borbi za domovinu nikada ne reci da su mrtvi. Oni su heroji i oni će za nas uvijek biti živi. U budućnosti, kada vi budete uživali blagodati i ljepote Hrvatske domovine i slobode, malo tko će se sjetiti koliko znoja, suza i krvi je proliveno za tu vašu slobodu. Zato… zastani, sjeti se i izmoli kratku molitvu za one vrle domoljube koji su patili i ginuli da bi Hrvatska živjela. Moja osobna sudbina bijaše takva da sam ostvarivanje mojih snova o slobodi morao doživjeti na robiji. Zbogom prijatelji,… čuvajte našu domovinu Hrvatsku. 23. 1. 1946. – 1. 9. 2013. Zvonko Bušić Taik.“
Ovome se stvarno ne treba ništa dodati.
Međutim, uoči još jedne obljetnice smrti ovog velikog čovjeka treba podsjetiti da je njegova borba, kao i borba njegove supruge Julienne, za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, počela još 1970. Tada je Julienne, 29. studenoga, na Dan Republike (tadašnji praznik SFRJ) na Zvonkov nagovor, s nebodera na glavnom zagrebačkom trgu, u društvu prijateljice, bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, zbog čega je završila u zatvoru. Nakon toga, 1976., u SAD-u, pridružila se skupini hrvatskih političkih domoljuba, na čelu sa Zvonkom, s kojim se u međuvremenu vjenčala, u otimanju putničkog zrakoplova na letu od New Yorka do Chicaga, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima su objasnili svoju borbu za slobodu Hrvatske. U tim letcima sadržana je i istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji. Prije otmice aviona, Zvonko je u jednom pretincu newyorške podzemne željeznice postavio i eksplozivnu napravu (s detaljnjim uputama kako ju onesposobiti, jer nije htio da itko strada, ali četiri i pol sata kasnije, na mjesto za detonaciju i u rukama stručnjaka, došlo do ili nesreće ili kako mnogi tvrde, sabotaže. Poginuo je jedan policajac, a trojica su bila ranjena. Udovica je kasnije tužila newyoršku policiju zbog nemara, jer, kako stoji u tužbi, eksploziv je „tako napravljen da NE EKSPLODIRA“. Uhitili su ih u Parizu i u SAD-u i svi su osuđeni na rigorozne kazne zatvora. Zvonko je iz teške robije izašao tek nakon 32 godine, dok je njegova supruga u zatvoru provela trinaest godina. Kad se 2008. vratio u Zagreb dočekan je kao istinski hrvatski junak, a sve ostalo je povijest.
Njegova supruga koja ga je čitavo vrijeme vjerno čekala o svemu tome napisala je i sjajnu knjigu „Ljubavnici i luđaci“, po kojoj je snimljen i dokumentarni film te knjige „Tvoja krv i moja“ i „Živa glava“, dok je priredila i memoarsku knjigu svoga supruga – „Zdravo oko-sjećanja“.
Ovih dana razgovarali smo s Julienne. Rekla nam je kako godine idu da joj je sve teže, poglavito kad se približava obljetnica Zvonkove smrti.
Prvo bismo željeli znati, što još nitko nije pitao o Zvonku i njoj, a htjeli biste reći?
– Pa nitko nije pitao – odgovorila je – je li Zvonko imao drugu stranu, onu nepolitičku, a imao je! Bio je veliki zafrkant, volio je psine, znao me nasmijati do boli. Kao mladić je bio član glumačkog društva u Gorici pa je mogao zapamtiti bez problema i pjesme i citate, bilo što. Bio je pravi orator, uvijek bez papira. A znao je publiku začarati i do suza dirnuti svojim recitiranjem pjesme „Čekaj me“ Konstantina Simonova, na našim promocijama. Sjećam se kako je uvijek došlo do svađe s kim će Zvonko putovati u automobilu kada se išlo negdje dalje, jer su svi htjela da budu s njim, toliko je bio zanimljiv i zabavan. Jednostavno rečeno, gdje je on bio, tamo je bio i Život!