PROGOVORIT ĆE ZEMLJA
Još uvijek nismo istražili ni povijest nakon II. svjetskog rata. Djeca u školama i dalje ne uče o Golim otoku, Jazovki, Maclju, Bleiburgu… a još manje o drugim komunističkim zločinima
Čudno, ali istinito. Prošao je još jedan Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, ali… kao da ga i nije bilo. A Hrvatska je imala i te kako razloga da na najvišoj državnoj razini obilježi taj dan, to prije što su brojni Hrvati sve do početka stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države bili ponižavani, diskriminirani, zatvarani i mučeni. Na taj dan, tek tu i tamo neke su se udruge i pojedinci prisjetili svih stradalih u komunističkom režimu, što ga je na predvodio Josip Broz Tito. Zašto nije posjećena Jazovka, Macelj, Stara Gradiška, neka od tisuću masovnih grobnica koje su nam ostavili Tito i partija? Ne, ništa se u svezi toga nije promijenilo otkako je ta Deklaracija prihvaćena u Hrvatskom saboru. Oni koji su poput prof. Zvonimira Šeparovića ili pak Zlatka Hasanbegovića, ali i nekih drugih pojedinaca i skupina, tijekom godine ukazivali na nevine žrtve, prije svega komunističke Jugoslavije, uglavnom su nailazili i nailaze na šikaniranja, omalovažavanja, pa čak i na određene političke i ine progone! Razlog tome je činjenica da Tito i partija još uvijek dobrano žive u srcima nemalog broja Hrvata i koji su bez obzira i na hrvatski obrambeni Domovinski rat iznimno dobro raspoređeni, od medija, gospodarstva pa do politike.
Hrvatska povijest i nakon toliko godina od II. svjetskog rata još je uvijek crno-bijela, a to znači da su partizani i komunisti bili „dobri“ i na „pobjedničkoj strani“, a svi ostali loši i na strani – gubitnika! Takvu povijest pisala je partija i Tito, a zadržala se nažalost sve do današnjih dana.