TEA BIČIĆ – KARBON ILI ASKEZA FORME
U slikaričinu propitivanju suvremenosti bitna je impersonalnost,
odbacivanje sadržaja, blizina minimalizma i minimal-arta
Svoju najnoviju sliku Tea Bičić temelji na naboju i snazi crno-bijelog sučeljavanja. Zbiljnost njene slike nosi ideja asketskog viđenja forme, elementarnosti i strukturne jezgrovitosti, unutrašnjih slojeva i pomaka koji otvaraju uvijek novu sliku, sliku koja se nastavlja u drugoj slici. Unutar suvremenog tehnološkog i komunikacijskog vizualnog kaosa jedino je neutraliziranjem svih viškova, redukcijom i sintezom boje, slikarskog materijala pa čak i poteza, moguće zadržati esenciju, onu dozu racija koja je neophodna za preživljavanje. Važno joj je pružiti nedvosmislena rješenja, izraziti ideju, ne opisivati, ne baviti se detaljima. Iskazati činjenicu gole slike. I sklad odnosa.
U Teinom propitivanju suvremenosti bitna je impersonalnost, odbacivanje sadržaja, blizina minimalizma i minimal-arta. Ali ona ni svoju novu sliku nije potpuno oslobodila od subjektivnosti. Naslovom Karbon aludira na labinsku rudarsku prošlost, dakle uključuje memoriju, povijesni kontekst kroz koji izražava izvor svojega nadahnuća i dio svoje osobnosti, realnu ukorijenjenost u nasljeđe ugljenokopa. Napisala je u tom kontekstu: Karbon je dio moga crnoga, moje prošlosti, prošlosti moje obitelji, mojih korijena i dio mjesta u kojemu živim od rođenja. I senzualna bjelina važna je za razumijevanje njene slike.