QUO VADIS, HRVATSKI NOGOMETU?
Pamtim Hrvate i Albance, četrdeset sedme. Zagreb je dao Skadru – sedam komada! 7:0. Sada, Skenderbeu ide dalje,
Dinamo je izgubljen slučaj. Hajduci su imali svoje prilike. promašaji i – van! Osijek je, očekivanom pobjedom, u St. Peltenu pokazao, ako ne više, da mu je nekadašnja
Sindelarova Austrija, dostižna
Ne može se bez literature. Sienkiewicz. Quo vadis… domine, jednog Poljaka. Kamo ideš, Gospodine? Zvuči bogato, umjetnički, filozofski. Opojno. Ova je moj – športski. Quo vadis, hrvatski nogometu? Savle, postani Pavao. Recimo, istinu. Tešku. Ne dobru. Gorku. Ona je dio nas. Našega klupskog nogometa. Na igralištima Europe. Treba, konačno, krenuti u preobrazbu. Neka ovo bude posljednji zapis. Sina razmetnoga i jednog kraha. Dinamovoj “67â€, već je brada, osjedila, zagustila. Četrdeset četiri godine! Basta! Dosta. Ovog vrućeg, punog požara diljem nam domaje, kolovoza, izgorjeli su, još jednom (to je ono moje, ponavljano, repetio es mater studiorum, urlik demona na betonu stadiona) maksimirski modri. Dinamo. No, alzo, kak bi rekli stari purgeri, ovo je, ipak, prešlo svaku granicu. Nije se čopila, očekivana Europa. Događa se. No, “skenderbegovci†(jer fini je bio taj albanski konjak) ipak ne bi smjeli biti blok, čak – i za ove i ovakve – plave. A, bili su. Gle! Albanci! Iznenadili su, nekom vedrinom, ne i visokom klasom. Njih je bilo, čak, u završnici, manje, u Elbasanu, pa ipak, Cvitanovićevi dečki nisu niti jednom, ozbiljnije, pripucali! Ne pamtim letenje zrakom Shehija, njihova veterana na vratima. Ponavljam: niti jednom! Pa, kak buš dobil tekmu, ak’ ne pucaš. Nikak! Čak, i protiv „skenderovaca“! Jer je plesalo, duboko u noć plavom, konfuzijom. Nitko da poveže igru. Ni špagom! Nitko od onih, koji sve rješavaju, nisu izvukli – kolt – niti jednom. Ni Soudani niti Fernandes! A drugih, čini se, ni nema.
Ovu rubriku, ovaj športski stupac, želim u našem listu, veselog, optimističkog. Ovaj put, moram na zid plača. Više!