Moje korenine gliboko h zemlicu hrvacku puščane
Ponedjeljak, 28. kolovoza
Kao u onoj poznatoj pjesmi, ležim i ja ispod oleandra, slušam cvrčke kako rastežu violine i promatram galebove na zidiću. S njima se družim posljednjih godina, čak sam im posvetila i neke svoje stihove, pružaju mi puno radosti, a za uzvrat ne traže ništa (možda koju ribu) za razliku od ljudi. Odlučim ne raditi ništa, odnosno samo ono što se odnosi na kuhinju, nekoliko dana živjeti u miru bez laptopa u krilu i svih onih modernih čuda suvremene tehnologije. Ne, ne vraćam se u špilju, samo želim dokazati sebi i drugima da se neko vrijeme tako može. Da, mobitel imam za ne daj Bože. Samo nekoliko brojeva. Mozak puštam na pašu, da se odmori. Možda zapišem koji stih bude li me previše kljucao i remetio moj mir. Odlučeno – učinjeno. Ležim tako ispod oleandra, ispijam hladnu cedevitu, a mislima sam otplovila u vrijeme moga odrastanja, a to je bilo davno. Trebala bih zapisati sjećanja dok mi pred očima klize slike, ali nemam laptop. Bljesne mi spasonosna misao da je moguće pisati olovkom na papiru ili kredom na ploćici. Hvala šaljivcu koji je urednici Hrvatskog slova dao broj moga mobitela, pa ću ipak na ovoj pasjoj vrućini napisati crtice iz svoga života.
Utorak, 29. kolovoza
Rođena sam u pitomom selu smještenom između Sutle i Save. Radilo se na zemlji, grbeći leđa od jutra do sutra. Bez godišnjeg odmora, spas od ljetnih vručina pružala je Sutla. Za more su znali samo oni rijetki, koji su „imali sreću“ da tamo služe vojni rok. More je bilo privilegija gradskih ljudi, kao i onih koji su imali rodbinu na moru. Moj tata, koji je za ondašnje prilike vidio puno svijeta, odlučio je obitelji priuštiti more. Po onoj staroj “što više vidiš i znaš to više vrijediš“, još samo da se napuni kasica.