Nagrade “Dubravko Horvatić”
Dana 30. travnja Hrvatska kulturna zaklada upriličila je u svojem prostoru susret sa suradnicima, čitateljima i podupirateljima Hrvatskoga slova a u povodu 21. obljetnice njegova pokretanja. Nazočnima su se prigodnim riječima obratili Stjepan Šešelj, glavni urednik Hrvatskoga slova, i Ante Beljo, član Hrvatske kulturne zaklade. Potom su proglašeni dobitnici Nagrade Dubravko Horvatić za poeziju i prozu objavljenu 2015. u Hrvatskom slovu.
Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Ivan Božičević, Mate Kovačević i Stjepan Šešelj razmatrajući prozne i poetske priloge hrvatskih autora odlučio je prvu nagradu za prozu dodijeliti Lydiji Scheuermann-Hodak za priču Pustaraški ćošak, drugu nagradu dobio je Marijan Urli Rino za satirične tekstove objavljivane na humorističnoj stranici Hrvatskog slova a Dragan Vučetić za Crtice i zapise u prozi, treću nagradu.
Pjesnici su pak ovako rangirani: prvonagrađeni je Alojz Majetić za ciklus pjesama Sva si ušla u mene, drugonagrađeni Frano Vlatković za ciklus Tvoji snovi potresaju planine, a trećenagrađena je Nives Puhalo za ciklus Upijam samoću.
Obrazloženja su napisali i pročitali Ivan Božičević (poezija) te Mate Kovačević (proza).
U glazbenom dijelu programa nastupio je pijanist Vitomir Ivanjek.
Jedini sponzor Književne nagrade “Dubravko Horvatić” za poeziju i prozu te Nagrade “Ljubice Štefan” je Privredna banka Zagreb.
Obrazloženje Prosudbenoga povjerenstva za nagrade “Dubravko Horvatić” za pjesništvo
Prva nagrada – Alojz Majetić
Iz naslova ciklusa Alojza Majetića koji glasi Sva si ušla u mene a objavljen je 6. veljače moglo bi se pomisliti da se autor postavlja i predstavlja kao klasični erotičar i zaprisegnuti erotograf. Pjesnik jest ušao u prostore erosa i erotografije no njegovo “opjevavanje” ljubavi ima posve atipičnu, nekonvencionalnu, nestereotipnu impostaciju. Majetićeva “erotografija” ima znatno šire, slojevitije, razvedenija konotacijske ogranke i rukavce; ona je i svojevrsni dijalog, ali i disput, s toposima, paradigmama, načelima, trendovima i zakonima suvremene tehnokratsko-merkantilističko-digitalne civilizacije. Ljubav koju pjesnik fiksira i aktualizira nije ljubav temeljena na klasičnoj senzibilno-emotivnoj energiji. U tu su se ljubav uvukle, snažno prodrle čestice i silnice kapitalističkoga svijeta koji stvara i gomila svoje “baze imetaka”, promiče, nudi i nameće svoje “vrijednosti” zasnovane na proizvodnji i potrošnji, posjedovanju i kapitalu. Već naslovi Majetićevih pjesama (Baze imetaka, Tvoja će mi ušteda biti lijek, Ček za šatore na Wall Streetu, Kamo te odnijela dokapitalizacija…) govore da je autor u svoju polazišnu “erotografijiu” ugradio i polemičko-ironijsku notu te naglasio da je i eros čimbenik uključen u “projekte” merkantilističko-kapitalističkoga svijeta. U pjesmi Kamo te odnijela dokapitalizacija čitamo stihove: “Udahnjuješ iznose/ slažeš ih u očima/ mijenjaš ih” (…) “Nije dovoljno što si tu ako nisi u svom sefu”.
U autorovim stihovima pojavljuju se i “čekovne knjižice” koje stanuju “u lijepoj našoj Arkadiji”, spominju se “bankovni računi” i “opojne punomoći” koje bi bilo poželjno posjedovati, tako Majetić barata i poigrava se, elegantno i pjesnički punokrvno, s rekvizitima i instrumentima, kultovima i fetišima moderne kapitalističko-merkantilističke civilizacije.
Druga nagrada – Frano Vlatković
Frano Vlatković u ciklusu objavljenom 26. lipnja a naslovljenom Tvoji snovi potresaju planine očituje, podastire svoje senzibilno-duhovne izazove i preokupacije, instinkte i prioritete; provociraju ga stvari i slike, situacije i zgode što ih producira i nudi tvarna, materijalna zbilja ali ga istodobono u još većoj mjeri draškaju i potiču vibracije i pulsacije, sveze i relacije koje se ne mogu fiksirati, registrirati golim osjetilima i osjetiti logocentričnim pristupom jer u njihovu ustroju ima nadrealnih, oniričkih, mističnih sastavnica i sklopova. Pjesnik primjerice apostrofira maestral što “uplivava u kanal” a na drugom mjestu zaziva neke i nečije raširene ruke iz kojih “Padaju narančini sjete”. Vlatković u svoje stihovane tvorbe ugrađuje mediteransko-maritimni kolorit ali u njemu nema nimalo stiliziranja, estetiziranja, liriziranja. U tome koloritu ima počesto neke dramatičnosti, konfliktnosti, pa i destruktivnosti. U pjesmi Ključevi zvone primjerice nasukani brod “Udara na snove”, potom dupini “Opkoljavaju svjetionik” a onda se pojavljuje i “Mač sunca” što “Zasljepljuje i osvješćuje”. Upjesmi Poluotok, koja bi se mogla ticati autorova ishodišno-zavičajnog Pelješca, Vlatković se ne postavlja u poziciju snimatelja, preciznog motritelja i odražavatelja zavičajnog mikrokozmosa nego u svoje slike i fiksacije, prispodobe i kombinacije unosi izrazitu notu mistike i onirike pa u njegovoj vizuri “Okamenjene agave/ Piju mlijeko/ Nepoznatih brodoloma”, a u zatvaranju pjesme posvećene poluotoku “Izduženog vrata” pojavljuju se “Mrtvi mornari” koji “Voštanih očiju/ Crnim bršljanom/ Maskiraju kormilo dana”.
Treća nagrada – Nives Puhalo
U ciklusu Upijam samoću koji obuhvaća deset pjesama a objavljen je 2. listopada Nives Puhalo čitatelju podastire svijet svoje intime. To je osjetljiva i plaha, nemirna i ranjiva intima koja u bučnom i agresivnom komešanju materijalne zbilje nastoji prepoznati svoje utočište, pronaći sebi “suptilno mjesto” do kojeg ne će doprijeti “zluradi” ljudi. To je intima bića koje istodobno priziva i neku okrepljujuću premda imaginarnu kozmičku harmoniju ali je i svjesno da je bačeno u žrvanj bešćutnog i dehumaniziranog vremena kojim se valja kretati “kradomice”. Nives Puhalo u svoj izričaj unosi i etičku notu, moralno načelo pa će reći: “Budi nevidljivi/ čovjek ratnik” (…) “budi hrabar/ u nezahvalnom vremenu” (…) “Odaberi stranu svjetla/ bori se za pravdu”. Pjesnikinja aktualizira i naglašuje i svoju odmaknutost, izdvojenost, neuklopivost; trendovi i kultovi, ritmovi i mehanizmi bučne i nametljive, stereotipne i banalne stvarnosti njoj ne konveniraju, ne kani se sljubiti s njima. Svijet njene senzibilne i čeznutljive intime raduje se “sitnicama”, tzv. malim stvarima i zgodama, oblicima i toposima koji emaniraju sklad, toplinu, punoću, utjehu, nadu, smisao. Sunčani dan što “treperi na jesenjem lišću”, košara “s jabukama na stolu”, “razglednice pisane rukom”, to su dragocjene “sitne” zgode i činjenice s kojima pjesnikinja rado korespondira. Svoju naklonjenosti “sitnicama” ona će u pjesmi Sitnice apostrofirati i popularizirati eksplicitnim izričajem: “Sitnice su/ velike stvari,/ samo ih trebamo/ postati svjesni”.
Obrazloženje Prosudbenoga povjerenstva za nagradu “Dubravko Horvatić” za prozu
Prva nagrada – Lydia Scheuermann Hodak
Prvu nagradu dobila je književnica, dramatičarka pripovjedačica i romanopisac Lydia Scheuermann Hodak iz Osijeka. Rođena je u Srijemu, a odrasla na pustari Vrbik, u raskošnom parku, uz muljevitu Vuku. Iz djetinjstva ponijela je sjećanje na prašne i blatne putove, duboke snijegom zametene jarke, staru seosku školu u Laslovu i očito poticaj da tu svoju mladost mnogo godina kasnije i književno oblikuje. Njezina monodrama Slike Marijine izvođena je u dvadesetak država na desetak jezika te u brojnim kazalištima i na festivalima. Ova joj je monodrama uvrštena u mnoge kolegije drama na američkim sveučilištima. Kazališni komadi su prevedeni, izvedeni ili izdani na arapskom, engleskom, farsiju, francuskom, madžarskom, njemačkom, rumunjskom, ruskom i španjolskom jeziku. Lydia Scheuermann-Hodak je auktorica i romana Zmija oko vrata, koji su prevedeni na njemački i madžarski jezik, roman je objavljen i u zvučnom izdanju za biblioteku slijepih. Žena u svilenoj košulji”, napisan je na njemačko jeziku, a u auktorskom prijevodu na hrvatski. Objavila je i zbirku kratkih priča Frezije i još ponešto, a auktorica je i scenarija za cjelovečernji film Korak po korak. U kratkoj priči Pustaraški ćošak kroz motive iz djetinjstva i života na pustari pripovjedački je umješno sublimirala hrvatsku slavonsku priču gotovo cijeloga 20. stoljeća, koju svojim razornim djelovanjem nisu mogli uništiti ni boljševička revolucija, ni lokalni skojevci, ali ni velikosrpska agresija. Pustara je u ovoj priči stjecište različitih etničkih skupina koje, sljubivši se sa hraniteljicom zemljom, njezinim plodovima i vrijednostima postupno iskristaliziraju današnju hrvatsku naciju.
Čak i onda kad pustara stjecajem okolnosti zaraste, njezini je privrženici ne napuštaju, naime oni je svojim povratkom oživotvoruju. Ako nikako drukčije, onda bar u proznoj pripovjedačkoj formi.
Druga nagrada – Marijan Urli Rino
Drugu nagradu dobio je književnik Marijan Urli Rino. Rino je auktor desetak knjiga satiričnog sadržaja (Na kavi i travi, Na kavi s predsjednikom, Kavopija na odlasku, Kava se prolila, E moj Joso, ne valja ti poso, Duboko žalim, Rugala se sova sjenici, Lex na eks: i druge priče te Gaće na štapu). Njegove tekstove redovito iz tjedna u tjedan možemo pratiti na stranicama Hrvatskoga slova. Rinov obračun sa svakodnevljem, nije donkihotovski. Protkan je humorom na pokadšto blaziran i opušten način, a često tematizira nogomet, ženska prava, martinanje i slično. No Rino ne zazire ni od ozbiljnih hrvatskih problema, poput sumorne političke zbiljnosti, ulazi i u probleme, poput vukovarskih događaja, koje hrvatski humor uglavnom zaobilazi.
Treća nagrada – Dragan Vučetić
Treću nagrdu dobio je Dragan Vučetić za Crtice i zapise u prozi. Vučetić je auktor nekoliko zbirki pjesama (Ponoć, Šljunčara, Visoravan) Objavio je i zbirku poezije u prozi “Nešto kao vlaga” te zbirku haiku-poezije Čovjek bez kišobrana. Poetski zahvati u japanskoj formi, smatraju se, jezično lapidarnima i iznimno značenjski bogatima, a doživljaj prirode je osebujan, visoko estetiziran i lirski istančan. Ovi haiku izleti, kako smatra kritika, nimalo ne narušavaju onu čudnu klasičnost koju posjeduju njegove pjesme i neobičnost metaforike. Upravo mu je i zbirka proznih meditacija Nešto kao vlaga izišla iz njegove tradicije pisanja neizgovorenosti, meditativnosti, filozofičnosti pa mu zbirka nosi u sebi upravo to metafizičko, transcendentalno osjećanje svijeta i života. Nasuprot tome, baza pjesme je uvijek u realnosti, stvarnosti, svakodnevici koja se doživljava. Na istoj književnoj konstrukciji Vučetić je izgradio i svoje Crtice i zapise, samo što nije riječ o slobodnom stihu, nego s filozofičnostima protkanoj meditativnoj prozi, koja bi nas u svoj tematskoj potki i meditativnom razlaganju mogla podsjetiti na još jedan insularno rabljeni hrvatski žanr Petra Šegedina.
Čestitamo!
Nagrada “Ljubica Štefan”
Nagrada “Ljubica Štefan” Hrvatske kulturne zaklade za godinu 2015. dodijeljena je dr. sc. Mati Artukoviću. Nagradu je usmeno obrazložio njegov kolega povjesničar dr. sc. Josip Jurčević, a mi donosimo dio bogate biografije nagrađenika.
Dr. sc. Mate Artuković zaposlen je u Hrvatskom povijesnom institutu, kao znanstveni savjetnik podružnica za povijest Slavonije, Baranje i Srijema u Slavonskom Brodu.
Glavno područje njegova istraživanja jesu nacionalna povijest, povijest Srba u Hrvatskoj, hrvatsko-srpski odnosi u 19. i početkom 20. stoljeća.
Rođen je 24. prosinca 1954. u Kuljenovcima kraj Dervente (Bosna i Hercegovina). Osnovnu školu završio je u Slavonskom Brodu, klasičnu gimnaziju kod otaca isusovaca u Zagrebu, a studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1980.), gdje je i magistrirao s temom “Srbobran 1884.-1902.″ (1987.). Doktorirao je u Zagrebu na Filozofskom fakultetu s temom “Položaj Srba u Banskoj Hrvatskoj 1883.-1903. – Analiza srpske izdavačke djelatnosti” (1999.). Poslije završenog fakulteta radio je u Historijskom institutu Slavonije i Baranje (kasnije Centar za društvena istraživanja i Centar za povijest Slavonije i Baranje) do 1990. Nakon prvih demokratskih izbora i sloma komunističke diktature u Hrvatskoj, ušao je u prvu Općinsku upravu Slavonskog Broda, gdje je radio do početaka 1992. Potom se zaposlio u Državnom arhivu, a od 1994. radio je u Odsjeku za povijest pri Muzeju Brodskog Posavlja. Kada je 1996. Hrvatski institut za povijest iz Zagreba osnovao svoju Podružnicu u Slavonskom Brodu, prešao je raditi u tu ustanovu, čiji je voditelj bio u razdoblju 1996.-2011. Danas u zvanju znanstvenog savjetnika (2011.) vodi redoviti znanstveno-istraživački projekt “Slavonija, Srijem i Baranja 1860.-1945.: politika, društvo, kultura“. Pretežito se bavi poviješću Srba u Hrvatskoj.
Autorom je nekoliko knjiga: Ideologija srpsko-hrvatskih sporova (“Srbobran” 1884. – 1902.) (Zagreb, 1991.); Hrvatski dom (Slavonski Brod, 1995.); Srbi u Hrvatskoj (Khuenovo doba) (Slavonski Brod, 2001.); Multiperspektivnost ili relativiziranje?: dodatak udžbenicima za najnoviju povijest i istina o Domovinskom ratu (Slavonski Brod, 2008.); Sudski progoni dr. Marka Veselice. Dokumenti (Zagreb – Slavonski Brod, 2013.); Korespondencija Andrije Torkvata i Ignjata Brlića. Knjiga prva: pisma 1846.-1856. (Slavonski Brod, 2015.).