Sanjam “kemiju ozdravljenja”
Slavko Jendričko:
Crni krugovi,
Matica hrvatska,
Sisak, 2017.
Posljednjih je godina Slavko Jendričko bio uistinu produktivan glede ukoričavanja svoga pjesmotvorstva. Njegove su knjige (Diktatura ljubavi, Evolucija ludila, Vozni red…) k tomu bile, opsegom i kolikoćom, poprilično bogate stihovima, tekstovima. No, zbirka “Crni krugoviâ€, sto ju je tiskao sisački Ogranak Matice hrvatske, nije na tragu te prakse i navade; ta zbirka naime obuhvaća “samo†dvadeset i pet sastavaka svrstanih u tri bloka/ ciklusa, a zaključni treći blok nudi samo jednu pjesmu. Jendričko se dakle, sklapajući ovu zbirku priklonio redukcionizmu, svojevrsnom minimalizmu. Valja pripomenuti da je isti nakladnik, početkom ove godine, tiskao još jednu Jendričkovu zbirku naslovljenu “Strieglovi hologramiâ€. I ta je zbirka “minimalističkaâ€, ima dvadeset i dvije pjesme koje su potaknute, “nadahnute†likovnošću, slikarstvom sisačkoga slikara Slave Striegla (1919.- 2014.)
No, mi smo usredotočeni na “Crne krugoveâ€, zanima nas kakve slike i sveze, spletove i vibracije, ustroje i kombinacije oni emaniraju, projiciraju i ima li u njima, naslovom najavljene, crnine, tmine, mračnosti. Prvi, uvodni sastavci govore da “Crni krugovi†proizvode crninu no ona nije posve okamenjena, totalna, sveprožimajuća. Jendričko se nerijetko s crninom gotovo poigrava, daje joj nekonvencionalne semantičke atribute, predznake, putanje. “Crninu†bi primjerice trebala emanirati kiša, dosadna i zamorna kiša koja nas “čini depesivnimâ€, no pjesnik ima razumijevanja za kišu i njezino iritantno padanje jer i ona je, poput poetskog subjekta, možda “na rubu živacaâ€.