NUŽNO SE TREBAMO USREDOTOČITI NA ORGANIZIRANJE I DJELOVANJE HRVATSKIH INTERESA
Josip Jurčević rođen je u Studencima kod Imotskog 1951. Hrvatski je povjesničar, znanstveni suradnik Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i profesor na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1975. diplomirao je studij povijesti i filozofije. Magistrirao na istom fakultetu 1996. temom Problemi proučavanja žrtava Drugoga svjetskog rata na području Hrvatske, a doktorirao 2000. s temom Represivnost jugoslavenskog sustava u Hrvatskoj 1945.
Godine 1990. sudjelovao je u otkrivanju i javnom predstavljanju poratnih žrtava u jami Jazovka te osnivanju Hrvatskog društva za istraživanje žrtava rata i poraća. Dragovoljac je Domovinskog rata od proljeća 1991. U Hrvatskoj vojsci, 1991.-1992., dobiva čin bojnika. Jedan je od osnivača Informativno psihološke djelatnosti MORH-a, te prvi ravnatelj Središnjeg arhiva MORH-a. Djelatan je u udrugama proisteklim iz Domovinskog rata. Od 1994. do 1997. bio je zaposlen kao samostalni savjetnik u Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Sabora Republike Hrvatske. Autor je više knjiga, izdvajamo: Nastanak jasenovačkog mita: problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske (2005.); Bleiburg: jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima (2005.); Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj (2006.); Odnos Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini 1990. – 1995. (2009.); Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina (2012.); Slučaj Perković: spašavanje zločinačke budućnosti (2013.); Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj (2015.); Heroji hrvatskoga Domovinskog rata: svjedočanstva (2017.)
Dobitnik je (2014.) Nagrade “Ljubica Štefan†te Nagrade Bili smo prvi kad je trebalo (2017.) koja je povod ovom razgovoru.
Što se to, prema Vašem mišljenju, gospodine Jurčeviću, dogodilo da se više gotovo i ne „prepoznaje“ stvaranje hrvatske države, uspjesi hrvatskih branitelja i ostala postignuća? Sve kao da je palo u drugi plan?
Odgovor je višeslojan i malo duži. Ponajprije, načelno: možda je nepravedno, ali prepoznatljivost i utjecajnost u svijetu postiže se organiziranim, stručnim, neprekidnim i sustavnim djelovanjem. Uobičajeno bi i logično bilo da državne institucije zastupaju interese hrvatske države i onih koji su riskirali i uložili svoje živote za njezin nastanak i obranu. Međutim, Hrvatska je iznimka u kojoj nije tako, a tome je više uzroka. Treba uzeti u obzir činjenicu da Hrvatska kao suverena i samostalna država stoljećima nije odgovarala nijednom međunarodnom interesu, pa tako ni u drugoj polovini 20. stoljeća; ni međunarodnim političkim i gospodarskim organizacijama (UN, EZ-EU, Vijeće Europe itd.; MMF, Svjetska banka, Međunarodna trgovačka organizacija, multinacionalne kompanije itd.), niti bilo kojoj utjecajnijoj europskoj i svjetskoj državi. Isto tako, suverena hrvatska država bila je stoljećima apsolutno neprihvatljiva vladajućim oligarhijama u Hrvatskoj, a posebno strukturama moći unutar bivše, komunističke Jugoslavije, na saveznoj i unutarhrvatskoj razini. Svi su oni, svatko prema svojim resorima, izravno na sve legalne i nelegalne načine najžešće djelovali i protiv same hrvatske državotvorne ideje. Odnosno bilo kakvo hrvatstvo bilo je zabranjeno i smatrano je – doslovno – glavnim neprijateljem komunističke Jugoslavije. Jedini koji su imali interesa za hrvatskom suverenošću bila je velika većina stanovnika Hrvatske i Hrvata izvan Hrvatske. Međutim, svaki prohrvatski treptaj ili pokušaj pojedinih stanovnika ili grupica u Hrvatskoj i BiH bio je u začetcima sasječen svim vrstama represije, uključujući politički montirana suđenja i ubojstva bez suđenja. Primjerice, od 1945. do 1990. u Hrvatskoj je održano preko 30.000 političkih sudskih procesa u kojima je osuđeno više od sto tisuća ljudi. Jedino donekle organizirano i slobodno hrvatsko državotvorno djelovanje događalo se u malim hrvatskim iseljeničkim organizacijama koje su bile razasute diljem svijeta.