Vatreni zapalili Kijev
Hrvatska je drugim mjestom u skupini, pobjedom, 2:0 protiv Ukrajine, spasila živu glavu i otvorila vrata doigravanju za odlazak na Svjetsko prvenstvo
u nogometu 2018.
Ova je hijelogrifska pamtilica, skinuta negdje u Egiptu, s vječnih zidina neke piramide; zlatne, u svojoj dubini. A suhi vjetar, pun žute prašine, nosi i nosi… Puše. Vrtoglavo. Tisućama godina. Sinoć, odčitao sam jedan, pa da velim psalam, s tih bogovskih zdanja. Dva “Španjolcaâ€, Modrić (Real) i Rakitić (Barcelona) i dva gola jednog “Nijemcaâ€, Kramarića, jednako je, ptolomejski, 2:0 Hrvatske, u Kijevu! U jednoj stresnoj utakmici, u kojoj je pritisak snažniji od onoga koji steže srce i pluća fighter-pilota, u toj silini, machova. Tu – strahuru – stegnuća duše i tijela, nije mogao izbjeći niti jedan od Vatrenih, koji su se nadigravali s Ukrajincima. Čak im je svijetlila i neka zelena zraka lasera, tražeći nos našeg kapetana, Luke. Nema tu šale. Ide se na sve ili ništa. Bez isprike. Nema ni ljutne. Jedna lagana, meka utakmica. Malo kartona, puna obzira. A ipak, puna, borbe. Bez obzira tko “diše†Hrvati ili Ukrajinci. Zboru od osamdeset tisuća Kijevljana, ponuđen je lirskim tenorom i jedan Brazilac: Marlos. A na klupi domaćina, poput cara, u elegantnom, uskom zimnjaku, jer je zrak stisnut, na jedanaest iznad nule, šetuckao je, bez visokih parada, slavni Andrij Ševčenko. Nije li, on bio desna ruka našem Zvoni Bobanu, Milanu. Skroman. Iskren. U očekivanju Hrvata, koje je baš on, digao visoko: na postolje. Za svjetsku javnost: “Ne zanima me što se u Zagrebu događa, Hrvati znaju što je nogomet.†To je potvrdio i naš “upecani†izbornik, Zlatko Dalić. Ocjenivši samog sebe kao vrijednog radnika i skromnog učenika Vahe Halilhodžića i mog dragog Ivana Markovića kojeg su svi zvali Đalma, rekao je: “Nema se tu, poslije Čačića, puno toga okretati na glavu. Reći ću dečkima: ‘Uđimo do kraja. Spremni. Puna srca. U igri, mi smo bolji’.†Ocjena, koja stoji. Na trenutke – Ukrajinci. Sve u svemu – Hrvati. Čak, i “šahovskaâ€, dva gola! Ja sam, piljeći u zaslon dalekovidnice, prognozirao 1:0 za Hrvatsku. Pet minuta prije Kramarićeva pogotka.
Osjećao se taj dah hrvatske pobjede. Odlučniji, tvrđi, ofenzivniji, potisnuli smo nabrušene, ali, ipak, tiho naglašene prijatelje. Nije bilo prekršaja bez stisnute ruke, bez zagrljaja, i – isprike. Draga utakmica, u borbi za opstanak. Puna razumijevanja. I – “druzjahâ€! “Mi bi do Putina, mi Ukrajinci. Nek’ nas vidi. “Imali su i nekih poluprilika, no to je bilo sve. Mi, jednako, ne baš za izvoz, za čisto preživljavanje i onda – u kratkom okretaju minuta, okrenuta ploča, s dva Kramarićeva gola. Prvi, sjajnim skokom, glavom u protivni kut, na Modrićevu loptu, drugi gotovo mirno unesen, na Rakitićevo dodavanje. Nije se baš činio “svojimâ€. Ali, on je taj. Nosi gol u nosu. I kad su svi dobivali treskavicu, on je smirio duhove. Slomio je prste starom Pjatovu, uzdigao, mesijevski, oči i ruke nebesima i promrljao zahvalnicu, samom Ocu nebeskom. Očito, iz džepa je zvlekel i pripremljenu poruku čitavom narodu:â€Mi smo tu, navek…†Bio je Andrej silni. Uskočio je i gimnastički prečaš pobjednik, prvak svijeta, Tin Srbić: “Neka se moji Hrvati napokon i vesele.â€