ŠPORT (Piše: Zvonimir Magdić)

Vatreni na Rubikonu!

U dvije utakmice s Grčkom, u Zagrebu i u Ateni, Hrvatska otvara
svoj put, peti, ako se ne varam, na nogometni mundial, u Rusiji

I ne onaj stari, za rimskog Cezara. Ovu nisu ni Gali. Ni sjever. Ni Carstvo. Ni Romagniola ni Cisalpska Galija. Nema ni poslovične, “bačene kocke”. Alea iacta est. Ovo je naše, domaće, športsko “uzglavlje”. U bijelom. I modrom. Kockasto. Neki gadni, ružni Rubikon navukao je svoju crnu vodurinu, uz dernjavu. I plač. Kam se god okreneš: voda. Aguas bajas turbias. Mutne vode teku. To je činjenica. Ubada. Ruši. A još nije kraj. Još nas čekaju hipoliti drevne Grecije. Helas. Izlučnica, mundialske vrijednosti. Tko dobije – ide, ko izgubi – pada. Sve do Dubaja! Uz pitanje, koje je jače od stiska, konjskih kopita. Odakle – oni. Tko? Grci. Odlučuju i o Hrvatskoj. O jednom SP-u! Je li to moguće? To bi trebala biti trenung – tekma, kako su “šprehali” Zagrepčanici, Vlaške ulice. Vrdjuka, Perška i dečki. “Dva dečka”. Takvi su bili. A gle, sada. Već je tone papira utrošeno, po dnevnicima, športovima i portalima: Grci. Ja ne znam niti jednog njihova španera. Od veličine. Ne znaju ih, ni naši igrači. Niti jedan. I, ne treba. Samo tako mogu ući u “studeni” dvoboj, u Maksimiru, a još je jedan, onda, na Pireju. U Ateni. jedan je židovski spretnik, Julius Ukrainscik, ulovio sve konce svjetskog nogometa. On, jednostavno, transportira dobrom starom Europom, nogometnim veličinama, poput Santosa ili Penarola, pa i Reala. Ravna s njima. Diže tešku “pinku”. Pele i njegovi “svetci” Santosa igrali su u Zagrebu, protiv Dinama, za 30 tisuća dolara! Pele je sam donio – deset komada!Tog dana, negdje sedamdesetih, on je doveo u Split, na tada, Stari plac Madrižane kraljevskog kluba. Netko se, koliko pamtim, od “bilih”, opraštao. Da nije Jurica Jerković. Prijateljski. Dobro podmazano. I, s njim sjedim, u novinarskoj loži. Volio je publicistiku. Nažalost, nema se vremena dosjetiti se, prezimenu. I, gledajući, u usputnici, da je Hajduk tukao taj Real, jasno to nije Di Stefanov, čavrljamo o nogometu. Jasno, on kruži, globusom, i zna toliko toga. I zato, pitam: “Senor, gdje smo s nogometom, danas?” A, bilo je to, i sami vidite, prije pola stoljeća. Ispucao je jedan brzi, zaglušni, rafal. Ostao sam – paf! Veli: “Znate, gdje smo ? (pa i danas – a.nap.) I Grci mogu po europske ‘kante’ u nogometu. Katastrofa”!
Istina, to je vrijeme Panathinaikosa, koji vodi slavni, tada već umirovljeni i emigrantski “domobranac” Honveda, Ferenc Puskas. Čak – do Londona. Do same finalisime, Kupa prvaka! Ajax je bolji. Ali, na travnjaku su Wembleya – Grci! Poslije tolikih ljeta, Lisabon. Završnica Kup nacija. Portugalci s Ronaldom, protiv…? Fulali bu te! Teško pogodivo, ak je tak: protiv Grčke. A ovo je čisti zaborav. Pa, oni su, prvaci Europe. Na “Luzu”. I onda, u prikrajku, vrtim statistiku Hrvata i Grka. I, ne vjerujem. Oni su u – plusu. Mi jednu, oni dvije i tri, u remisu šahovskih polja. Jasno, snovi su teški. Jutra brza, pitanja, do neba: može li Luka Modrić, svojom genijalnošću, odvesti, a onda i provesti, preko Rubikona, Vatrene, do Moskve. Jasno, okruglo. Simbolički.