Mala i velika vjera
Psihijatar Jukić i msgr. Miklenić ne naklapaju. Prvi je, dakle, dušoliječnik, a drugi dušobrižnik
u korijenskom značenju tih riječi. Oni lijepo, akademski, artikuliraju svoja politička razmatranja. A ni ja ne kanim iznevjeriti čitateljevo očekivanje
U sjeni prijepora između Pantovčaka i Griča dogodio se neobičan javni razgovor. Po čemu neobičan? Po tomu što nije bio ni istodoban ni istomjestan. Prvo je u nedjelju 5. studenoga Romana Kovačević-Barišić u Večernjemu listu objavila razgovor s uglednim psihijatrom dr. Vladom Jukićem pod naslovom „Psihološko stanje nacije“. Razgovor zanimljiv s različitih gledišta. Malo poslije postao je taj razgovor još zanimljiviji, ne stoga što je malko „odležao“, nego stoga što mu je msgr. Ivan Miklenić 13. studenoga u Glasu Koncila pridodao svoj komentar pod naslovom „Kakvo je stvarno stanje u hrvatskoj naciji? Bolja budućnost ne može se spriječiti“.
Svašta! – misli ćudljiv čitatelj. – Nepristojni me člankopisac kani gnjaviti psihijatrijsko-kleričkim naklapanjem! A ja možda uzalud čekam da njegova zloća izloži i obrazloži svoje mišljenje o političkomu prijeporu između Pantovčaka i Griča?! Vjerojatno je zaboravio da je u prvoj rečenici članka upravo taj prijepor nataknuo na udicu i bacio ga kao mamac mojoj radoznalosti? A da zlo bude gore, ne mogu ni prosvjedovati protiv njegove podlosti!
Razumijem ja to negodovanje, no ono je bez osnove. Čitatelj može u svakom času odustati od čitanja. Ne mora ni početi čitati. A psihijatar Jukić i msgr. Miklenić ne naklapaju. Prvi je, dakle, dušoliječnik, a drugi dušobrižnik u korijenskom značenju tih riječi. Oni lijepo, akademski, artikuliraju svoja politička razmatranja. Iz njih manje govore njihove profesije, a više njihovo ljudsko iskustvo i zauzetost za dobro hrvatske nacije. A ni ja ne kanim iznevjeriti čitateljevo očekivanje.
Dobro, sudeći po naslovima, ta gospoda govore, poput Aristotela, o duši – πεÏì ψυχῆς? Bave se dakle dušoslovljem iliti psihologijom? Je li tako?