Mandžo, ratnik!
Ovakav zagrljaj barjaka, s licem Mandžukića, u Torinu na stadionu Communale, još nije nikada
dobio nitko. I – nikada. Ni slavni, Orsi. Ni il diabolico, Omar Sivori
Tribina, tamo na istoku, svom širinom, dužinom i visinom, prekrila je gledalište – Mandžukićem! Da. Hrvat, silni borac, čovjek za sve formate, skakač, pucač, nije samo igračina, ovo je zaključak Juveovih tifoza, Mandžo je i Ratnik. I, da ne skačemo do neba: il homo. Ljudina. Velika stvar. SilnaPuna ljepote.iskrenosti. Uvjerenja. Nitko ne pamti da je toliko svjetine navuklo portret na vijugavom platnu,jednog nogometaša. Il giocatore. Našem Hrvatu, to je uspjelo. Nije li to silni Torino, grad koji je imao i Mazzolin il Grande, palog u zrakoplovnoj nesreći kod Supergae, četrdesetdevete, a imao je taj uvijek voljeni Juvenuts, klub fiatovih tvornica automobila, nemogućeg bogatuna i šmekera, Agnellija. Od tridesete do tridesetpete, prošlog stoljeća, peterostruki prvak Apenina. S Orsijem, ravan umijećem i žonglerstvom i samo Messiju. I Maradoni. I Sivoriju. I on je Argentinac. Niti jedan od tih genijalaca nije ovjekovječen con la bandera bianco-nera. U veličini od pedesetak metara! To, Italija ne pamti. Mario, Brođanin, zagrebaš, dinamovac, Bayern, Atletico. Tražen i voljen. Opasan čelom, skokovit do neba, naprasit, drzak, pun Heraklove snage. Borac. Ratnik, sve je to u njegovim žilama. Vrela krv. Često iz njega, lije. Ne boji se nikog. Priznanje na wide screenu, na širokom platnu, koje je obišlo čitav svijet. Na svim športskim stranicama. Jer, Juve je klub mladosti cijelog svijeta. To se ne događa ni, uistinu silnom sivorijanskom žongleru, Dybali. Taj, uistinu, “jede†loptu. Ali, Argentino iz podnožja Andi, još uvijek je, ipak, zabavljač. Voli se poigrati. I, razigravati. Još nije, pod šljemom, pravog profesionalca. Još je lica dječaka, koji je tek ugledao zeleni vrt, povukao svu čaroliju nogometa. Impresionirano se njiše, na bijelom vjetru, prve zime.
Naš Mandžo je druga rasa.Uskok. Domagojev strijelac. I da ne velim ono – “drugoâ€. Junak Vatrenih. Svi vjeruju u njegovu neizmjernu moć. Pokazao se jak na centru, u gužvama, u lovu na visoke, obično sumanute lopte, Praf†za prafâ€, tu je doma. Ali zna stvarati i nogomet, igrajući na strani. I to se, na domak još uvijek gorljivog Vezuva, silno cijeni. Zato ga vulgus obožava. Veliko je priznanje hrvatskom nogometu. Il Guerrin. To se ne čita svaki dan. Mandžo, junačina je naših Velebita. Ima domaćih dečki koji te i ne kuže. Izvlače neke “kantare†i – važu. Nemaju drugog posla. Mudruju. Ti si, Mario, iznad toga. Ti si provjeren. Časnik. Hrvatski mornar. Pješak. Nisu oni tam, prek Jadrana, bez sluha. Opera je u prvom redu, a la italiana. Vidio samo to na dalekovidnoj izvedbi „Ja sam Scalla.“Nemreš vjerovati. Slušao sam i gledao i Dominga.