Hermetično nadrealno predivo
Na tribini Hrvatsko slovo uživo 7. prosinca predstavljena je pjesnička knjiga “Voda, usta, čempresa” Ivice Mijačike u nakladi HKZ- Hrvatsko slovo. Knjigu su predstavili Stjepan Šešelj i Ivan Božičević a pjesme su čitali dramski umjetnici Joško Ševo i Vinko Kraljević. Donosimo pogovor Ivana Božičevića.
Svojom novom zbirkom Ivica Mijačika podastire čitatelju pedeset pjesmotvora koje je svrstao u pet ciklusa a u svakom ciklusu je deset pjesama. U tom „okviru“ autor nam nudi luk koji se rasprostire od izvorišta preko raznih oblika „građenja i dosega“, leta, ushita, poniranja, krugom našeg mimohoda sve do čempresa, mogućeg oblika svršetka. Zbirka nosi naslov Voda, usta čempresa te čitatelj može naslutiti, pa i pomisliti, da Mijačika ispisuje, zagovara, promiče svojevrsnu „hidrofiliju“ koja ima neke dodire, sveze, „poslove“ s florealnim inventarom što ga nudi i zrcali autorova ishodišna sredozemnost. Početni ciklus Voda govori da se takve slutnje nisu bez osnove. Autor sažetim, hermetičnim, gnomskim izričajem, u kojem se prepleće tvarno i nadrealno, empirijsko i fikcionalno, fiksira i projicira slike i situacije, sklopove i kombinacije u kojima primjerice „pupoljak“ kani „obuti postole“ a tu je i „trenutni leptir“ koji od pupoljka očekuje odgovore na neke dvojbe i zagonetke.
Mijačika želi da stvari i pojave, činjenice i zgode, slutnje i žudnje pulsiraju, gibaju se, da se sučeljavaju, odmjeravaju, iskušavaju, da začinju, stvaraju nove sveze, proizvode nove smislove, značenja, „poruke“. Te “poruke” ne će biti zatvorene, okamenjene nego će prodirati u nenastanjene prostore i sfere, zborit će „o daljinama / o tišinama / o sumnji“. U autorovoj vizuri voda kadšto može biti i „tijesna“ no ona u svojim “dubinama“ proizvodi „svjetlo“ koje godi poetskom subjektu, za razliku od svjetla koje prebiva „u visinama / tuđim“ jer ono subjekta „uzi“. Pjesnikova „hidrofilija“ razvidna je i kada fiksira vodu koja se „sunovraćuje“ s krova; to „sunovraćivanje“ unosi „osmijeh“ u subjektov bitak. Autorova usredotočenost na vodu osobito dolazi na vidjelo u pjesmi Voda i krug u kojoj voda dobiva gotovo demiurške osobine i moći pa može „slanim prstima“ činiti, tvoriti začudne, irealne, fantastične oblike, sveze i sklopove, može prizivati „slovo nutrine“, „razuzdavati“ tišine, a može i potopiti „pute“ i „onijemiti“ stope. Oko vode uvijek se nešto začinje, zbiva, pulsira, komeša; pokraj nje rastu stabla, lepršaju leptiri, oblijeću pćele, a tu je „pelud“ koji možemo „potkradati“, reći će pjesnik.
Jezgrovitoj izričajnosti, zbijenoj „optici“ , hermetično – nadrealnom „diskursu“ Mijačika je vjeran i u ciklusu Ruke. Autora tangira „neupitna“ ruka koja može „darivati“ polje i sudjelovati „U veselju žetve“ ali može i doći u konflikt s „nezahvalnim“ usjevom, može biti od njega „optužena“. Pjesnika provociraju slobodne, „neupisane“ ruke koje bi htjele nekome / nečemu pripadati, htjele bi, k tomu, biti „u svakom slovu“. No, za njih nema mjesta u situacijama i kontekstima u kojima „stol / rasprostire slavlje“ a „uzvanici / podižu vrčeve“.