Hrvatsko je iseljeništvo temelj Hrvatske razvojne i demografske budućnosti
Doc. dr. sc. Stjepan Šterc rođen je godine 1953. u Desnoj Martinskoj Vesi, a osnovnu je školu i I. gimnaziju završio u Zagrebu, kao i studij geografije 1979. godine. Za asistenta na Geografskom odsjeku PMF-a izabran je 1980. godine i od tada vodi vježbe iz „Demogeografijeâ€, a samostalno kolegije Geografske grafičke metode i Statistiku za geografe. Magistrirao je 1987., a doktorirao 2012. godine. Od 1991. do 2003. radio je u Vladi RH, Ministarstvu vanjskih poslova te bio pomoćnik ministra razvitka i obnove i obrane, sudionik je Domovinskog rata, djelatni časnik Hrvatske vojske, itd. Jedan je od osnivača Instituta Ivo Pilar, Hrvatskih studija i časopisa Društvena istraživanja te jedan od autora „Nacionalnog programa demografskog razvitka Republike Hrvatskeâ€, „Zakona o otocimaâ€, „Studije o razvitku područja posebne državne skrbi†itd. Bio je član Vijeća za demografski razvitak RH, član Savjeta za prostorni razvoj RH, član Predsjedničkog vijeća, član Povjerenstva za sukcesiju Vlade RH te svjedok u Haagu u obrani hrvatskih generala. Predavao je na Hrvatskim studijima, a sada predaje na Geografskom odsjeku PMF-a Sveučilišta u Zagrebu kolegije Uvod u geografiju, Demogeografiju, Stanovništvo Hrvatske, Teorijsku geografiju, Historijsku geografiju Hrvatske i Uvod u istraživački rad. Objavio je 40-tak znanstvenih radova, 19 studija i elaborata i 38 stručnih radova. Sudjelovao je s izlaganjima na 35 znanstvenih skupova, održao 15 predavanja na seminarima i 45 javnih predavanja na tribinama i okruglim stolovima te objavio 2 sveučilišna udžbenika. Bio je mentor 125 završnih radova (52 prvostupničkih i 73 diplomskih) i sudionik je brojnih tv i radio emisija, intervjua i rasprava vezanih za geografski predmet interesa i općenito za istraživanja stanovništva i prostora.
Poštovani dr. sc. Šterc, i iz krakih naprijed navedenih životopisnih crtica možemo razumjeti kako je široko Vaše područje djelovanja, znanstvenog i društveno angažiranog. Posljednjih godina kontinuirano, iz dana u dan, upozoravate na izrazito loše demografske pokazatelje u Hrvatskoj. Autor ste niza radova, i dvaju sveučilišnih udžbenika o geografskom i demogeografskom identitetu. Jedan od udžbenika, naslovljen: Geografski i demogeografski identitet objavljen je godine 2015. Koliko su se neke činjenice nakon toga promijenile i možemo li slobodno kazati kako se Hrvatska demografski strmoglavljuje?
Mogu samo potvrditi kako mi u životu nije bilo dosadno, dok su sve moje aktivnosti izvan fakulteta uglavnom bile vezane za osnovni predmet mog znanstvenog interesa-odnos stanovništva i prostora. Kako je to uvijek bilo i političko pitanje, logičan je bio i iskorak prema društvenoj i političkoj aktivnosti, a unutar cijelog radnog razdoblja dogodila se i vojna agresija na našu zemlju pa je sudjelovanje u ratnom razdoblju u Hrvatskoj vojsci bilo pitanje odgovornosti i osobnog izbora. Uvijek sam imao osjećaj kako nismo od početka devedesetih imali vremena stati, iako se neki u istom razdoblju nisu stigli niti oznojiti. Bogatsvo tog razdoblja, usprkos silnim ratnim razaranjima i pogibijama, mladi danas i u buduće nikad neće do kraja razumjeti, ali ipak nadamo se njegove negativne oblike niti doživjeti. Svi smo se manje-više na svoja radna mjesta nakon rata i vojske vratili jači, svjesniji i naravno s puno više unutrašnje snage. Nakon toga trebalo je uslijediti mirno razdoblje gospodarskog, demografskog i svakog drugog uzleta, ali nije. Rasla su nezadovoljstva, demografski su trendovi i pokazatelji postajali sve negativniji, a napuštanje zemlje sve intenzivnije i nisu se sve te negativnosti mogle mirno promatrati. Problematika kojom se bavim cijeli život ulazi u razvojne i sigurnosne temelje suvremene Hrvatske i moje je javno djelovanje postalo objektivna i logična potrebe. Pisanje sveučilišnog udžbenika s tom temom, brojni radovi i javna predavanja imaju za cilj osvjestiti hrvatsku izvršnu vlast i potaknuti ju na djelovanje, iako do sada nismo primjetili to razumijevanj. Jedina je uočljiva promjena intenziviranje negativne demografske slike Hrvatske, demografski nestanak i odlazak mladih pa potvrđujem Vašu pretpostavku u pitanju; da Hrvatska se demografski prazni i time se dovodi u pitanje svi osnovni sustavi u doglednoj budućnosti.
Koliko ste (ne) zadovoljni reakcijama i odgovrnošću hrvatskih institucija i Vlade Republike Hrvatske, jesu li poduzete sve mjere koje su mogle biti i jesu li uistinu prioritetne, te koje bi trebale slijediti ili uslijediti?
Svi dosadašnji postupci Vlade (i svih Vlada prije) nisu nam potvrdili objektivno razumijevanje demografske problematike i njezino značenje za budućnost Hrvatske. Vrijedi to i za ostale nadležne vladine i uopće državne institucije. Pozicioniranje demografske problematike u socijalni i obiteljski politički okvir umjesto u razvojni temelj, jasno pokazuje politički stav prema nestanku Hrvatske, dominaciju ekonomskih doktrina koje ne vrednuju ljudski potencijali kao najvažniji faktor gospodarskog razvoja, a usputni odnos prema njoj također negira i njezino značenje za nacionalnu sigurnost. Dosadašnje proklamirane mjere i futuristička najava novih, u osnovu tehničkih i socijalnih, samo je nastavak formalnog odnosa prema ključnoj i strateškoj hrvatskoj problematici.
Hrvati se ponovno intenzivno iseljavaju, prije svega iz ekononomskih odnosno gospodarskih razloga. Imamo li ažurne podatke o tome broju? Najgore u tome je što se radi i o odljevu mozgova, ali i o gubitku mladih obitelji, koje se vjerojatno ne će brzo vraćati, ako će se vraćati?
Suvremeni egzodus mladog, obrazovanog i reproduktivnog stanovništva najgora je stvar koja se Hrvatskoj mogla dogoditi. Procjenjuje se kako će on biti intenzivniji nego onaj iz šezdesetih prošlog stoljeća. Tada je Hrvatsku napustilo gotovo 450 000 osoba iz, govorilo se ekonomskih razloga, iako nam je jasno kako je to bila i politička emigracija, ali tada nisu odlazile cijele obitelji, nije odlazilo gradsko stanovništvo i nije odlazilo zaposleno, dok sad odlaze svi. U svim smjerovima. Povratak novovalne emigracije puno je manje izvjestan, nego emigracije šezdesetih, ali san i želja ipak se nisu promijenili. Jednog dana, kažu. Podaci službene Hrvatske statistike kažu: iseljavanje je u prošloj godini bilo na razini gotovo 40 000 osoba, a statistike useljeničkih zemalja (posebno Njemačke) potvrđuju kako je godišnje iseljavanje vjerojatno i oko 80 000 osoba. Silina iseljavanja i ukupni godišnji prirodni pad stanovništva stavljaju Hrvatsku po stopi ukupne depopulacije u odnosu na ukupno stanovništvo u sam svjestki vrh ili oko njega. Neosporno, pred našim očima i uz mirno promatranje nestaje hrvatska budućnost.
U svojim radovima o neizvjesnoj demografskoj budućnosti Hrvatske naglašavate negativnost svih parametara i nemogućnost zaustavljanje negativnih procesa bez ozbiljnije intervencije države, stimulativne populacijske politike i uključivanja hrvatske dijaspore u gospodarske, političke i revitalizacijske procese u zemlji. Ipak moram postaviti jako doslovno pitanje: zašto se konkretno ne uključuje hrvatsko iseljeništvo, iako se o tome stalno govori? Održano je i nekoliko konferencija u radu kojih je sudjelovala i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, zatim nedavno susret Predsjednice s članovima drugog saziva Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske te se čini kako postoji volja za uključivanjem hrvatskoga iseljeništva. Predsjednica je naglasila kako u odnosu prema Hrvatima izvan Hrvatske brojna pitanja traže “žurno političko i zakonodavno djelovanjeâ€, poput olakšavanja glasovanja, stjecanja državljanstva i povratka u Hrvatsku te poslovnog povezivanja. Spomenula je zajednički hod prema cilju koji je nazvala: globalnom Hrvatskom? Što mislite o tome i koliko smo daleko od toga cilja?
Sve što ste naveli čista je politička kozmetika u kojoj nema niti jedne strateške odluke niti postupka. Sve su to standardne aktivnosti, s savjeti, uredi, uprave, matice, odbori i slična politička, ali ne i stručno-znanstvena tijela, već godinama funkcioniraju po istim obrascima u kojima pomaka nema. Gledamo to već preko dva desetljeća, a hrvatsko je iseljeništvo jednako udaljeno od gospodarskog, društvenog i političkog života Hrvatske kao i u vrijeme države koja ih nije željela. Globalna je Hrvatska prisutna samo u izričajima, dok je u stvarnosti želja za povezivanjem i uključivanjem u sve razvojne modele Hrvatske jednosmjerna. Potvrđuje to i visina doznaka koje iseljeništvo šalje u matičnu zemlju, nevjerojatan entuzijazam na skupovima iseljeništva u zemlji i izvan nje, idealizam koji više te razine ne postoji niti u Hrvatskoj i hrvatski identitet koji nikad ne nestaje. Doživljavamo li naše iseljeništvo i njegovo gospodarskog, financijsko, intelektualno, demografsko i svako drugo bogatstvo kao političko suparništvo ili ćemo konačno biti spremni na irski ili izraelski razvojni model temeljen na vlastitom iseljeništvu? Možemo li razinu godišnjih doznaka podići na preko 5 milijardi eura godišnje (oko trećina godišnjeg proračuna, kao što imaju susjedne zemlje npr.)? I u konačnici kakav je to novac za koji se nismo u Hrvatskoj niti malo potrudili i koji ne moramo niti platiti? Može li to biti investicijski novac za projekte i programe Hrvatske populacije, hrvatskih malih poduzetnika, OPG-ova i slično? Zašto konačno ne promijenim izborni sustav i uključimo hrvatsko iseljeništvo u rad Sabora sukladno njegovom populacijskom potencijali? Kojeg usput već danas ima više nego u matičnoj zemlji. Koliko smo daleko od toga? Potrebna je samo jedna jedina strateška odluka, koja se na žalost još uvijek ne nazire. Shvatiti i prihvatiti kako je ljudski potencijali temelj svega, a hrvatsko iseljeništvo temelj Hrvatske razvojne I demografske budućnosti. Jednostavno je.
Krajnje je alarmantno stanje s Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Izjavili ste kako bi broj Hrvata u BiH za deset godina mogao biti smanjen za 125.000, što znači da bi prema posljednjem popisu stanovništva iz 2013. kada je Hrvata bilo 544.000, za deset godina moglo biti znatno manje ili da bi broj bio smanjen za 31,3 posto sadašnje populacije, što bi podrazumijevalo prirodni pad od oko 2.500 stanovnika hrvatske nacionalnosti i na godišnojoj razini oko 10.000 onih koji će svake godine trajno napustiti Bosnu i Hercegovinu. Koliko će u tome biti presudne i političke prilike, posebno sada nakon presude Hrvatima u Haagu?
Demografski su procesi u Bosni i Hercegovini još negativniji nego u Hrvatskoj i sve su negativne stope u odnosu na ukupnu hrvatsku populacije još izraženije. Navedeno su vrijednosti u pitanju temeljene na popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 2013. godine, a podaci o recentnom prirodnom padu i iseljavanju te projekcijskom gubitku ukupne populacije odnose se na bazu ukupnog procijenjenog hrvatskog stanovništva iz nadbiskupijskih izvora od 400 000 osoba ili čak manje od toga za 2016. godinu. Jednostavnije rečeno, takav je gubitak moguću uz iste stope u nastavku i bez ikakvih revitalizacijskih odluka, mjera i postupaka. Slično kao i u Hrvatskoj, tamošnje se političko vodstvo mora suočiti s demografskom problematikom i postaviti ju u temelj opstanka hrvastkog naroda u Bosni i Hercegovini. Ovo nije politički stav, nego znanstveno zasnovan.
Najbolje presudu u Hagu oslikava izjava bivšeg premijera pa ću ju zato i citirati: „UZP je jednstavno izmišljotinaâ€. Novo kažnjavanje i izjednačavanje krivnje koje ostavlja duboke tragove na Hrvate u Bosni i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj, a u demografskom smislu novi je to faktor raseljavanja koji demografsku situaciju u BiH čini još složenijom. Ponavljam; nisu nas uspjeli slomiti ratom i koristeću našu nespremnost postavljanja strateških nacionalnih interesa to sada čine na najosjetljivijem pitanju hrvatske budućnosti-demografskom. Teritorij i njegova kontrola, kao i uvijek kroz povijest.
Svjedočili ste na haaškom sudu? U kojem predmetu? Je li se moglo zaustaviti slanje dokumenata u Haag i uvid u hrvatske vojne i obavještajne arhive, barem one koji su bili označeni kao tajni ili oni koji se ne bi smjeli davati van? Kakva smo država bili i jesmo ako to nismo u stanju kontrolirati? Prijeti li ta opasnost i dalje i što možemo učiniti ako Državno odvjetništvo smatra da dokumentaciju treba dati? Pretpostavljate li da će biti novih optužnica, jer bilo bi iluzorno očekivati da ne će, kada se optužnice podižu i protiv pripadnika drugih naroda u Bosni i Hercegovini? Trebamo li se zalagati za to da nam se sva dokumentacija po završetku rada suda vrati i je li to već trebalo tražiti?
Doživjeti haški sud iznutra posebno je iskustvo, naravno niti blizu iste razine kao osuđenici sa svim osobnim tragedijama i usudom koji malo tko može razumjeti. Ratni pobjednici i osloboditelji vlastitog teritorija uvijek su bili slavljeni u povijesti od svog naroda i šire, osim hrvatski zapovjednici, krivi već stoga što su se usudili braniti narod i zemlju kojoj identitetski i civilizacijski pripadaju. Pobjediti u ratu oduvijek se zvalo viteštvo i umjesto postavljanja prema svemu s dostojanstvom pobjednika Hrvatska je i njezina politička elita mirno promatrala rastakanje povijesnog oslobađanja, kako mlađe generacije ne bi mogle graditi novi vrijednosni identitet na svojim ratnim veličinama.
Svjedočenje u Hagu svakog je svjedoka lojalnog zemlji iz koje dolazi moglo uvjeriti u politički pristup suda, ali u stvarnu nespremnost iste u obrani vlastitog i pojedinačnog dostojanstva. Osobno sam to osjetio u svjedočenju u obrani generala Gotovine vezano za etničko čišćenje, kad u sudnici nije bilo nikog iz hrvatskoh veleposlanstva u Nizozemskoj, dok je za svjedočenja prije mog jednog američkog časnika bila prisutna vjerojatno i cijela američka ambasada. To je ta hrvatska diplomacija (tzv. karijerni diplomati), apsolutno nespremna i upitne hrvastke lojalnosti, iako je upravo lojalnost primarni faktor svake diplomacije, pa onda obrazovni, pismeni, retorički, voljni itd. Tužiteljstvo bez i jednog pismenog dokaza ili barem snimljenog, ali s puno transkripata i besmislenog ulagivanja i samodokazivanja predsjedniku Tuđmanu konstruira čistu iluziju. Nikad, ali nikad takvi transkripti nisu smjeli izaći pred politički sud, što samo potvrđuje našu nespremnost i podanički odnos bez i jednog političkog ili diplomsatskog protesta. Izravni odgovor, moglo se i moralo spriječiti slanje dokumenata, posebno proglašenih tajnima, ali za takvo nešto morate imati politički gard, a pomalo osobnu hrabrost.
Naravno, prijeti opasnost od novih optužnica kao stalni oblik pritiska na Hrvatsku, naravno trebali smo tražiti povrat dokumentacije i naravno za sve to trebamo imati barem elementarne političke hrabrosti.
Autorom ste, u suatorstvu s Miljenkom Brekalom, rada o imigraciji stanoviništva kao utopijskoj (sigurnosnoj) varijanti demografske revitalizacije Europe? Možete li nam u nekoliko rečenica objasniti osnovne teze i hoće li Europa oživjeti useljavanjem stranaca i eventualno njihovom većom demografskom produktivnošću, ako to tako možemo reći? Postoje li tu određene granice i kako se to odražava na sigurnost? Ovih dana imamo blage prepirke sa susjedima na jednom primjeru. Što mislite, kako se hrvatska treba postaviti na svojim granicama i na koji način najbolje upravljati migracijama i imigracijama, te tranzitom stranih državljana kroz Hrvatsku?
Suvremena Europa u demografskom smislu ima veliki problem, koji polako počinje shvaćati u najradikalnijoj varijanti. Spomenuti znanstveni rad problematizira sigurnosni aspekt velikih migracija prema Europi i migracije kao utopijsku supstituciju nedostatka radne snage europskom gospodasrtvu. Osnovne su teze vezane za plansku i selektivnu imigraciju kao nužnu, neplansku, usmjeravajuću i destrukcijsku kao sigurnosnu prijetnju te napuštanje potpuno otvorenog društva i apsolutno slobodnih vanjskih migracija kao faktor destabilizacije razvijenih europskih društava. Europa će se morati vratiti klasičnoj populacijskoj politici osiguravanja radnog potencijali s domicilnom populacijom jer je vjerojatno već sad dosegnuta granica europske i nacionalnih sigurnosti u razvijenijim europskim zemljama.
Blagi pak nesporazumi s našim istočnim susjedima vezani za migracije za sada su niske razine i moraju se rješavati po ljudskim aspektima. Međutim, bez globalnog europskog dogovora i uvažavanja hrvatskih posebnosti, Hrvatska mora zatvoriti granice za imigraciju prema Europi. Nikakvog tranzita, ustalom tranzit neka provode organizacijski i tehnički zemlje koje trebaju radnu snagu, a Hrvatska bi samo trebala humano postupati i rješavati mali imigracijski intenzitet u svom interesu i interesu vlastitog ugleda.
Hoće li Hrvatska nabaviti borbene zrakoplove, od koga i kada? Smatrate li da je to neophodno potrebno?
Aviano je blizu i u zoni brzog doleta, a širina i dubina hrvatskog prostora se može rješavati raketnim i artiljerijskim dometom. Moj je stav kako je ljudski potencijali i njegovo osiguravanje u budućnosti puno važniji od aviona i svake druge tehnike, a kad već moramo kupiti avione trebalo je ići na Kanadere i formirati najveću mediteransku i europsku flotu za gašenje požara. Pilotskim i svakim drugim iskustvom s požarima mogli smo braniti širi regionalni prostor, to naplaćivati i postati protupožarna europska zračna sila.
Kako mislite da bi bilo najbolje riješiti prijepor oko arbitražne odluke sa Slovenijom, a naše je stajalište da nema jednostrane primjene? Slovenija smatra da polaže pravo na Savudrijsku valu, a Hrvatska da je sadašnja granica ona po sredini zaljeva, s kojom su obje države ušle u Ujedinjene narode? Ribari su svjesni da je to nacionalno pitanje i štite hrvatski teritorij. Je li to jasno i svim hrvatskim političarima?
Dugogodišnje rastezanje rješavanja graničnih pitanja sa susjedima uvijek dolazi na naplatu, a kako su nam sva koja čine temeljni identitet državnosti bila sporedna (granice, teritorij i stanovništvo), s vremenom su događaji i postupanja uzdrmali badinterovu osnovu razgraničenja. Hrvatska je već priznata država 26 godina i umjesto da postupamo sukladno temelju tog priznanja mi nismo bili sposobni riješiti niti jedno granično pitanje (npr. Svetu Geru, dunavske ade, prekomurske posjede i slično), pa su nam se uslijed te nemarnosti hrvatske politike i diplomacije susjedi zaželjeli malo kolača. Previše se u tim postupcima pažnja posvećuje ili još bolje isključivo se pažnja posvećuje povijesnim, pravnim, gruntovnim, katastarskim i sličmnim pitanjima, iako se kroz povijest zna kako su granice geografsko ili prostorno razgraničenje dviju ili više država, u pravilu povlaćene sredinom rijeka, kanala, zaljeva, vrhovima uzvisina i slično. Funkcionalne granice na Badinterovoj osnovi sa sumom odstupanja nula u teritorijalnom smislu. To znači ne može ti kuća biti u jednoj države, a gospdarski objekt (štala npr.) u drugoj. Znanstveni prijedlog na toj osnovi Sloveniji npr. i uzmi ili ostavi ili npr. prije svakog pregovaranja prvo napusti Svetu Geru. Ali mi imamo hrvatsku diplomaciju. Plahu, karijernu i znanstveno upitnu.
Akademkinja Alica Wertheimer-Baletić od godine 1971. upzorava na depopulaciju Hrvatske i probleme uslijed smanjenoga nataliteta, a nedavno je predstavljena njezina knjiga: “Demografska teorija, razvoj stanovništva Hrvatske i populacijska poltika – izbor radovaâ€. Izjavili ste da bi Hrvatska, da je poslušala autoričina upozorenja, danas sigurno kretala drugim smjerom. Predvidjela je i da ne ćemo imati radne snage.
Imati uglednu svjetsku znanstvenicu i hrvatsku akademkinju i potpuno zanemariti njezine projekcije i znanstvene stavove za hrvatsku je politiku i ekonomiju poražavajuće. Politički diktat nad znanstvenim spoznajama i zakonitostima zaustavio je razvoj zemlje i ubrzao naš demografski slom. Savjetujem hrvatskim političarima i ekonomistima ponovo sjedanje u studentske klupe i proučavanje udžbenika svjetske razine „Stanovništvo i razvojâ€. Zbog hrvatske razvojne i svake druge budućnosti. Nije sramota nešto ne znati, sramota je ne uvažavati to što drugi znaju.
Eto, pratimo demografske trendove pedeset godina, sve je poznato, Vi neumorno upozoravate… Što možemo očekivati u budućnosti i možemo li pronaći barem malo razloga za optimizam?
Optimizam nam daje Irska npr., ne zato što naši tamo iseljavaju, nego što je pokazala kako se moguće dići s 2,8 milijuna stanovnika 1961. godine na 4,6 miljuna 2017. i postati zemljom sa svim pozitivnim demografskim pokazateljima i najmlađom populacijom u Europi. Ili npr. Island, kako se riješiti svih bankarskih i političkih pritisaka i čuvati svoje vrijednosti. Uostalom čuvali su i naše kad su nas prvi priznali samo zato što nisu mogli gledati nepravdu koja se čini Hrvatskoj. I na kraju. Još su uvijek tu u većini isti oni koji su stali pred vojsku koja je ulazila u Hrvatsku, istina malo stariji, ali još uvijek znaju što smo tada željeli.