Nepregledni vrtlozi nadahnuća
Slikarstvo Ljiljane Rajković neodvojivo je od njezina znanstvenog rada. Svaku od teza koju je u svom magistarskom radu i doktorskoj disertaciji Rajković znanstveno razrađivala ilustrirala je slikom (ili slikama) nadahnutom upravo teorijskim postavkama koje je u toj tezi iznosila, a u svakoj slici koju je u svom umjetničkom radu i za svoju dušu slikala, vidljivi su tragovi/utjecaji znanstvenih analiza/teorema koje je u svojim znanstvenim radovima obrađivala. Ništa neobično jer zagonetne tajne svemira, čestična priroda materije, razni učinci elektromagnetskog zračenja (toplina, izboji energije – valovi, čestice, paketi, kvanti), rezultati interferencije elektromagnetskih (svjetlosnih) valova, ovisnost snage svjetlosnog snopa o frekvenciji svjetlosnih zraka i modulima oscilacije, singularnost, kvantna fluktuacija, teorija struna, misteriji kvantne fizike, vizualni učinci fotoelektričnih impulsa, tajne kontinuuma, diskontinuiteta te relativnosti prostora i vremena, začudnost strukture kristala, kemijska i kozmička evolucija… i drugi fenomeni koji se u makroprostoru kozmosa, jednakom mjerom kao i u mikroprostoru subatomskog svijeta koji nas okružuje, neprekidno i u svakom trenutku neumitno događaju, toliko potiču slikaričinu maštu da ona s lakoćom uranja u nepregledne vrtloge nadahnuća, svijesti, refleksija i stvaralačkih poticaja koji inducirane mentalne impulse sugestivno pretaču/transponiraju u apstraktne (astralne) oblike i profinjenu kolorističku pređu njezinih slika. Pri tome ona ne razmišlja linearno (limitirajuće jednosmjerno) već interdisciplinarnim pristupom povezuje i prepleće niti spoznaje, a svoju percepciju oštri i brusi ispomažući se i radovima suvremenih fizičara i filozofa koji su pogled na stvarnost, do prve polovine 20. st. uvjetovan newtonovskim uzročno-posljedičnim odnosima, počeli filtrirati kroz postulate kvantne teorije i subatomske fizike koji nude posve novo i drukčije viđenje strukturalnosti materije od koje je sve sazdano – materijalnosti tvarnog i stvarnog svijeta u kojemu prebivamo. Riječ je stajalištima i teorijama Alberta Einsteina, Rolanda Barthesa, Michela Foucaulta, Jacquesa Derride i Gillesa Deleuzea, ali i Félixa Guattaria, Josepha Davida Bohma, Davida Peata, Johna Polkinghornea i drugih čije rasprave o različitim oblicima predmetnosti, o sinkronicitetu između materije i uma, o beskonačju kolektivno svjesnog i kolektivno nesvjesnog, o mogućem paralelnom postojanju i drugih razina stvarnosti (o potencijalno mogućem prebacivanju svijesti iz jedne razine realnosti u drugu), te o vrlo tijesnoj povezanosti misaonog procesa s fizičkim svijetom, kao i njihovi uvidi u kompleksnu složenost materije i svega postojećega, nastoje objasniti postojanje i drugog i drukčijeg (samo takvo promišljanje i odnos prema stvarnoj strukturi pojavnog svijeta omogućuje realno sagledavanje njezina bitka i pravo razumijevanje njezine prirode), bez kojih nema istinskog sagledavanja cjeline, odnosno istine o materijalnosti (kao i duhovnosti) svijeta kojega smo i sami nedjeljivi dio. Slijedeći njihove misli i analizirajući ih u vlastitim likovnim (slikarskim) istraživanjima, Rajković je prihvatila tezu da je smisao nelinearnog, oslobođenog mišljenja, omogućenog uvođenjem i sagledavanjem razlika, ponavljanja, afirmacije i negiranja, zapravo sretno stvaranje mjesta susreta sa znanjem koje će nam omogućiti iskorak u neprekinutu (prikupljenu) cjelinu stvarnosti – materijalnosti kozmosa i svijeta, podrazumijevajući pri tome da su u temeljima materijalne stvarnosti, dakle svega u svemiru postojećega, bohmovski rečeno, skrivene sve tajne istine koje tek valja otkriti. Međutim, kojim putem prema njima krenuti i kako do njih doći?