Tijelo kao sažetak univerzuma
Tomislav Marijan Bilosnić:
Sto pjesama o tijelu,
Udruga 3000 godina Za dar,
Zadar, 2017.
U istome pronalaziti raznovrsno, a u mnoštvenome jedinstveno – to bi mogla biti jedna od temeljnih maksima koje bi se pridjenule i Bilosnićevom pjesničkom opusu, i pojedinoj njegovoj poetskoj knjizi, i misaonom ustrojstvu njegova lirskog svijeta, i stilskim obilježjima njegovih pjesama. Takvo ogledanje pojedinačnoga u općem i općega u pojedinačnom, hologramska analogija između najvećeg i najmanjeg, pojedinosti i kozmičkoga beskraja, Bilosniću omogućuje neprestanu igru poetskoga zrcaljenja u kojoj se strukturalni i kompozicijski elementi i slojevi po načelu međusobnih sličnosti i razlika kombiniraju, uvezuju i usklađuju. Doista, možda bi samo neka duhovni algoritam mogao objasniti način na koji on uvijek nanovo uspijeva na drugačiji način pisati o naizgled posve istom, kako pak u govoru o svoj raznovrsnosti pojavnoga i duhovnog svijeta prozire arhetipski temelj i čuva jasan pjesnički identitet.
Upravo zbog tog istodobnog rasprskavanja i sabiranja homogenog u heterogenom i obrnuto, i jest moguće da Bilosnić cijelu pjesničku knjigu „zavrti“ oko jednoga pojma i beskrajnih asocijacija koje on može izazvati, da, nadalje, na taj način napravi već cijeli niz knjiga koje se – opet hologramski – očigledno uvezuju, ali međusobno donose i različita iskustva. Nije, dakle, monotono ono što nije jednako, ono što u određenom svom jedinstvu očituju i iznimnu raznolikost. Stoga se Bilosnićeve zbirke ne ponavljaju, nego se nadovezuju, nadopunjuju i – sve zajedno – rascvjetavaju u još opsežniju mnoštvenost i međusobno jedinstvo. Time je njihov strukturalni karakter na neki način analogan („na sliku i priliku“) samome Stvoritelju, koji je – kao Trojstvo – istodobno i jedinstven i mnoštven, kao i njegovu Stvaranju, koje unutar jedinstvenih zakonitosti svagda omogućuje mnoštvenost. Upravo je u misterij Stvoritelja i njegova Stvaranja dubinski uronjen Bilosnićev pjesnički svijet. Nebo i zemlja, duh i tijelo, Bog i čovjek, muškarac i žena, svemir i zavičaj teme su koje ga posve preuzimaju i on umjetnički ne miruje dok se ne stope s poetskim oblikom, dok se od filozofijske apstraktnosti ne utjelove u sugestivnu, u najboljim trenutcima uistinu putenu, pjesničku riječ. Bilosnić, dakle, afirmira i poetski duh i poetsko tijelo, njegova se poezija zameće na njihovu presjecištu, prepletištu, u cjelovitosti pjesničkog znaka koji u sebe uključuje sve razine – od one fonetske do svjetotvorne, od označiteljskih srazova i suzvučja (primjerice, asonantski, odnosno aliteracijski nizovi: „U izbi usne šupljine/ iza zida zubi… Zveket zuba zveket mačeva/ rika tigrova“) do kozmoloških i kozmogonijskih razmjera te nesagledivih prostora mašte. Sve ovo izrečeno, sva spomenuta obilježja Bilosnićeva pjesništva posebno su očita u njegovoj novoj knjizi Sto pjesama o tijelu. Već naslov, s brojem sto kao metaforom dovršenosti i potpunosti, sugerira dva moguća značenja – da je u knjizi o tijelu sve rečeno ili da u tijelu prebiva sve. Jasno je da knjiga ide u oba ta smjera, nazovimo ih – dakako uvjetno – kvantitativnim i kvalitativnim. S jedne strane, Bilosnić daje uistinu iscrpan poetski govor o tijelu, čak je sto pjesama o pojedinim njegovim dijelovima! S druge strane, tijelo je, u pjesnikovoj interpretaciji, doista mjesto u kojemu je prisutan čitav svemir sa svim svojim kvalitetama, mjesto u kojima je prebivao i još prebiva sam beskonačni Bog. Spomenuti odnos mnoštvenosti i jedinstva na neki se tako način preslikava i na odnos kvantitete i kvalitete pa je iscrpnost, opsežnost i bujnost knjige zapravo motivirana tim temeljnim odnosima Bilosnićeva svijeta. Kad se, naime, govori o tijelu, govori se o čitavom kozmosu, a o tako velikoj temi uistinu ne treba štedjeti riječi