RAZGOVOR – Anka GLAVINA-KOVAČIĆ, promicateljica hrvatskoga jezika i književne baštine (Razgovarala: Dragica ZELJKO-SELAK)

PUTOKAZOM SU MI BILI SVI PROMICATELJI DRAGE HRVATSKE MATERINSKE PJESNIČKE RIJEČI

Anka Glavina-Kovačić rodila se 1925. u Splitu. Kao studentica radila je u Kazalištu lutaka u Splitu, zatim je predavala u Gimnaziji Ćiro Gamulin, potom u Srednjoj šumarskoj školi, te u OŠ Bol u Splitu gdje je dočekala mirovinu. Tijekom dugogodišnjeg djelovanja kao višegodišnja voditeljica Scene mladih Narodnog sveučilišta Split, kao profesorica hrvatskog jezika slijedila je hrvatsku pjesničku riječ, njezinu ljepotu i plemenite poruke u odgoju svoje djece i povjerenih joj učenika. Taj njezin moto-kredo doveo ju je do Tribine mladih Narodnog sveučilišta u Splitu koja zbog svojeg uzornog njegovanja hrvatske pjesničke riječi postaje institucija – Splitska škola govorenja. Uz tu aktivnost u ovom razgovoru povodom 20. obljetnice „KOD Sida Košutić“ i 370. obljetnice oslobođenja Klisa od Turaka spomenut ćemo i brojne druge aktivnosti

Tko je sve prošao kroz Splitsku školu govorenja?
– Kroz tu školu prošli su mnogi moji učenici – neki djelomično, a neki potpuno do kraja svojega školovanja. Za „daske koje život znače“ opredijelili su se: Ivica Vidović, Đuro Utješanović, Miroslav Kraljev, Jasna Jukić, Snježana Sinovčić, Jolanda Tudor, Robert Kurbaša, Ivan Medić te Goran Golovko – postao je kazališni redatelj i intendant HNK-a Split. Linda Moro voditeljica Večeri francuske šansone i kazališne skupine Francuske alijanse u Splitu. Kristina Tešija novinarka Nova TV. Ante Tomasović proglašen je najboljim recitatorom. S Djevojačkim češljanjem Tončija Petrasova Marovića zaslužio je pravo natjecanja na Goranovu proljeću, najvećoj pjesničkoj smotri u tadašnjoj državi. Ostali natjecatelji, moji učenici, tražeći svoje mjesto pod suncem postali su čestiti i pošteni ljudi, vrijedni djelatnici našeg društva. Nisu zaboravili u svakoj svojoj životnoj tjeskobi svojega vjernoga pratitelja – dragu hrvatsku materinsku pjesničku riječi „lipi jazik gdi ‘ča’ slaje zvoni“. Ostali su svoji. Hvala dobrom, dragom Šenoi. Oj budi svoj!