Nema ki ni umrit, a kamoli živit
Ponedjeljak, 30. svibnja
Umro je mještanin, u poznoj dobi, red je otići ispratiti ga na posljednji put. I nakon što se pokojnika prekriži i obitelji dade sućut, ostane vremena do dolaska popa. A onda se potegnu neki razgovori, zgodno je to sa strane poslušati: borme se lipo naživil – kaže jedan, – ma se i namučil dok je dušu ispušćal – dodaje drugi; – a čaš, takov ti je život – dostojno filozofske misli nastavlja treći. Čovjek ne bi očekivao da će takve ‘sentence’ čuti pred mrtvačnicom od ljudi koji nisu svršili neke visoke škole. Naravno nađe se tu i visokoškolovanih, ta Kompolje je poznato kao ‘učiteljsko mjesto’. Samo je u prošlom stoljeću dalo gotovo stotinjak učiteljica i učitelja. I tako slušam ja dalje mudrosloviju svojih mještana, popa još nema, i to ne bilo kojega, već don Angjela (Kaćunka), kompoljskog župnika. Razgovor teče dalje: – E, ča ti je čovik? Ma niš, danas esi, jutra nisi. Kaj rosa. I dok svi spuštena pogleda potvrdno klimaju glavama i na trenutak zašute, razgovor se nastavlja: – Znate ča ću ja vami reć? Kad vuk odnese ovcu, celu zimu sve selo divani kako je vuk odnesal ovcu. A kad čovik umre, divani se tri dana kako je dobar i pravi bil, nezamiran, duša od čovika. Eto ti ča je čovik. Svi se slažu i potvrđuju. I opet kratka šutnja. – Ve godine u Konpolju su dosad umrle svega tri duše. Niš više. Vidi im se na namrgođenim čelima kako prizivaju sjećanja tko je to ove godine od mještana umro. – Ni puno, borami ni – pada optimistični zaključak. Ali odjednom, kao da nas je tko hladnom vodom polio: – Ni, ni, al nema više ki ni umirat! Nema naroda. Nastao je malo dulji muk. Doista, selo se toliko ispraznilo da je ljudi sve manje i manje. Jezovita istina, sve rasprave o tome bi bile više nego jalove, ‘nema ki ni umirat’ je samo rezultanta višedesetljetnih suludih procesa u društvu. No došao je pop i krenuo je obred pokopa.
Utorak, 31. svibnja
Tek što se odjutrilo zvoni mobitel, zove otočki župnik msgr. Šporčić. – Hvaljen Isus – Navike budi – započinje on, nastavljam ja. Ne libim se ni pred kim govoriti gackom čakavštinom, svojim materinskim jezikom, bolje rečeno ‘babljim’ jezikom jer su moje babe, Jula i Mare, u mene ulile tu čakavštinu u najranijoj dobi. A te moje babe, one su rođene početkom 20. stoljeća, jedna posve nepismena, druga s pučkom školom i ‘opetovnicon’. Manjak školovanja i obrazovanja sačuvao je kod njih dijalekt iz dubine 19. stoljeća, od njihovih baba. Nije ih škola ‘pokvarila’ pa su mi prenijele taj dijalekt, pristojno vremešan, drugi govornici se čude koliko arhaično govorim. Tako ja razgovaram i s ‘plovanom’, i s ‘biškupon’, i s velikim autoritetima, osim u slučajevima kada se moram poslužiti hrvatskim standardnim jezikom jer ‘situacija tako zahtijeva’. A msgr. Šporčić me zove da se dogovorimo za 22. lipnja, kada će u Otočcu biti svećenički dan za svećenike Riječke nadbiskupije i Gospićko-senjske biskupije. Povod dolaska svećenstva je Gačanski park hrvatske memorije, novi kulturni sadržaj usred grada. Iako je o ovomu parku skulptura (njih 32) bilo govora u brojnima prigodama, naravno i u Hrvatskom slovu, Crkva smatra da je park toliko važan za hrvatsku kulturu da valja s njegovim sadržajem upoznati ‘defensore’ hrvatske kulture u svim vremenima, pa i ovomu našemu. Svećenički dan bit će sadržajan, bit će održana glagoljaška ‘maša’ nakon tko zna koliko desetljeća, moja uloga je održati ‘slovo’ o samom parku – od ideje do ostvarenja, dok će biskup Bogović preuzeti na sebe progovoriti o glagoljici i glagoljaškoj baštini jer je ovo staro hrvatsko pismo poveznica skulptura u Gačanskom parku hrvatske memorije. Bit će to jedan sadržajan skup, držim. Već nazočnost tri biskupa, dr. Ivana Devčića, msgr. Zdenka Križića i dr. Mile Bogovića to jamči.