Lapuhovi prostori
Ovom naslovnom sintagmom nastojimo izraziti jednu od temeljnih odrednica Lapuhova slikarstva koja determinira njegovo cjelokupno stvaralaštvo. Dakako, pod tim ponajprije mislimo na prostor koji snagom slikarove imaginacije prožima svaki ciklus fantastičnim i poetskim, iracionalnim i metafizičkim, oblikujući specifičan “lapuhovski” prostor, kako bismo, naime, najsažetije odredili njegovu jedinstvenu pojavnost u suvremenom hrvatskom slikarstvu. A upravo je u tom sinkronijskom kontestu, ako možemo tako kazati, osvojio svoj prostor i omeđio ga autorskom autonomijom u morfološkoj strukturi, slikarskim umijećem i osebujnom likovnom poetikom. Kad apostrofiramo prostor kao gradbeni čimbenik tada nam valja još dometnuti da on implicira vanjsku i unutarnju sastavnicu, dakle, interijer i eksterijer kao zrcalne odraze vidljivog i nevidljivoga, skrivenog i podsvjesnog, tajanstvene prostore ljudskoga bića, slutnje i neizvjesnoti, tjeskobe i osamljenosti, praznine, beskraja, napuštenosti, strepnje, neizvjesnosti, straha… prožimajući Lapuhovo slikarstvo snažnom egzistencijalističkom vokacijom. Iz svega možemo zaključiti da je Željko Lapuh (1951.) egzistencijalistički slikar kojemu je ljudsko biće središnja točka oko koje oblikuje prostor svojega postojanja. U toj stvaralačkoj putanji kroz dugo vremensko razdoblje čitamo slikarove preobrazbe u ciklusima gdje problematizira tu središnju temu: Meta, Letači, Čuvari, Bizaroidi… i drugo. I u ciklusu Grupe koji prvi put predstavlja hrvatskoj kulturnoj javnosti ovim recentnim izborom u izložbenom prostoru Kulturnog centra “Šalom” razvidna je upravo ta velika slikareva egzistencijalistička tema. Naime, i u ovom ciklusu Lapuh oblikuje čvrstu morfološku strukturu čovjekolikih bića sažimajući njihovu osamljenost u zajedništvu kao beskrajni prostor svojega slikarstva.