Živjeti od umjetnosti znači odricati se mnogočega
Na katalogu i plakatu najnovije retrospekivne izložbe Dalibora Jelavića (1949.) umjetnik nam je dao do znanja, rebusno, da njegovo temperamentno slikarstvo proizlazi iz njegova prezimena. Nomen est omen: on je lav ić. Lav, koji riče, i kad vam se učini da je pretjerao u kaotičnosti ritma i boja, odjednom spazite smireno uporište na slici ili se kolorizam reducirao na crno-bijelo s nekim crvenim punktumom. Nalazimo se u Modernoj galeriji u Zagrebu i imam povlasticu da mi autor postupno tumači cijeli postav, i odgonetava prikrivene simbole na slikama, kao i one koje je posvetio osobama koje su mu značile više od drugih. Kad smo pozorno razgledali izložbu sjedamo u obližnji Palace hotel na ukusnu kavu s mlijekom (i obveznu čašu vode), a razgovor se nastavlja. Zapravo i ne moram ništa pitati, sve mi Jelavić sâm govori.
Ova je izložba mnoge iznenadila snagom i rasponom prisutnih ciklusa. Započeli ste elementarnom umjetnošću, propitkivanjem materijala i negacijom prostornih iluzija, završili Rogom izobilja?
– Puno puta sam postavljao izložbe, i svoje i tuđe, i zarađivao sam time u početku svojih studija. Tako sam postavio i ovdje: počinjem s radovima s moje prve samostalne izložbe. To su crne i bijele monokromije koje su rađene od mramornog pijeska. Bila je to serija od nekih petnaestak slika. Sada ih imam svega nekoliko. One su prodane i nalaze se posvuda. Tu je fotografijama predstavljen moj diplomski rad. Jedan se asamblaž nalazi u privatnoj kolekciji u Njemačkoj, ali je bilo prekomplicirano dopremiti ga na izložbu zbog toga jer je lomljiv i jer je osiguranje preskupo. Ali smatrali smo ga značajnim i prikazali fotografijom. Ove monokromije nastale su u Majstorskim radionicama Nikice Reisera i Ljube Ivančića. Bila je to zapažena izložba i za nju sam dobio tadašnju najvišu nagradu za mlade autore, Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a.
Poznati ste kao izražajni kolorist, a počeli strukturalnim slikarstvom bez boje?
– Imao sam tada neki grč u sebi nakon ove uspjele prve izložbe. Zapravo mi je na taj grč ukazao profesor Šebalj. Bio je na izložbi i pohvalio me: To ti je dobro, ali koliko ja znam ti si kolorist, izraziti crtač. Nemoj bježati od sebe. Razmisli dobro kojim ćeš putem dalje. Iako Šebalj nije bio moj profesor, znao je što radim. A ja sam tada puno crtao. Ovdje su simbolično izloženi ti gvaševi i crteži čisto slikarske naravi. Zato mi nije bilo teško napraviti taj brejk, tu promjenu. Orijentirao sam se na slikarstvo. Na izložbi nismo imali dovoljno prostora da pokažem cijele cikluse, već smo se ograničili na to da ih predstavimo samo s po nekoliko radova. Tridesetak slika smo vratili natrag u atelier. Počeo sam s motivima praživotinja, prabiljaka. Nakon toga se rodio ciklus Rosa oko trokuta. Imao sam u galeriji Školske knjige veliku zapaženu izložbu crteža, slika i tapiserija tog naziva. A onda je došao Domovinski rat. Bio sam dragovoljac i naravno da je rat djelovao na mene i na moju psihu. Tako su nastale slike ovih groznih likova, ovog crnila i kaos. Nakon toga nastao je ciklus Trag svjetlosti. Ovdje se nalazi i meni draga slika koja je vezana uz moju majku. To je projektirana vaza s cvijećem za njezin grob. Taj sam motiv više puta obrađivao i razrađivao. Nakon toga slijedi ciklus Svemirski teatar. Međutim, taj sam jaki koloristički ciklus vrlo brzo pretvorio u crno-bijeli, psihijatri kažu da je to zato što sam predvidio svoju bolest (ciroza jetre) i zato apstinirao od boja. Međutim, umjesto boje tu se događa jaki grafizam. Kako sam preživio, počinje novi ciklus, koloristički svijet. On je nastajao jednako u crtežima kao i na platnima, ali crteže smo pokazali na izložbi samo simbolično, drugo su slike. U tom novom ciklusu miješam dvije tehnike; enkaustiku i ulje. Mat i glat. Enkaustika kao princip podslikavanja i ulje je kao princip doslikavanja a zajedno čine puni dojam. Tehnologija je bitna stvar u slikarstvu. I kod Hegedušića i kod Murtića naučio sam neke tehnologije koje sam logično primjenjivao i u svom radu. Enkaustika je stabilna, ona nikada ne mijenja boju, dok ulje mijenja.
Koje razdoblje obuhvaća ovaj ciklus?
– Šesnaest godina, od 1996. do 2012. Space theatre je ciklus koji sam najdulje radio. U galeriji svaki prostor ima jednu sliku koja je prebačena iz prethodnog ciklusa u novi. Neke su od njih slikane samo u enkaustici, popuno mat. Jednu sam sliku namijenio prerano preminulom kolegi Vrtariću. Posljednju sobu koja je «najproblematičnija» jer je kraj izložbe i očekuje se neki vrhunac, riješio sam s velikim slikama i završio slikom u obliku križa. I na kraju, kao što sam počeo crno-bijelim slikama, završavam crno-bijelom. I kad se okrenemo natrag, u daljini se vidi ona krvavo crvena slika koja simbolizira život. Ovu sam sliku posvetio profesoru Paraću.