Odavno znam svoj Put

Ponedjeljak, 7. siječnja

Citadela libiri, nova izdavačka kuća: Nazvao me Darko Kovačević, urednik kulture iz Glasa Slavonije: „Ide cijela stranica o tom tvom projektu Citadeli libri u broju od 5. i 6. siječnja.“ Sad to gledam i ne mogu vjerovati. Iako, zajedno sa sinom Oliverom, već dvije godine radim na tom projektu – drugačije je kad to vidiš u novinama! Malo me i štrecnulo: „Ženo draga, jel ti znaš u što ideš?“ Ne znam do kraja, ali sam sigurna da treba… Citadela libri (utvrda znanja, čuvarica knjiga, zaklon vrijednostima…) nova je izdavačka kuća, specijalizirana za knjige iz kazališta (to ću uređivati ja) i povijesti (to će uređivati Oliver) koje će afirmirati temeljne ljudske vrijednosti. Otvaramo i knjižaru u vlastitom prostoru od 30 kvadrata u Zagrebu (Račkoga 11) kao mjesto na kojem će se moći govoriti o pojmovima poput lijepo, dobro, sveto, o katarzi, o ljubavi, o temeljnim vrijednostima. Ti su pojmovi protjerani iz suvremene književnosti (i društva) kao nevrijedni (podilaženje publici) ili nepostojeći (lažni!), ali većina nas zna da i dalje postoje jer su nam neophodni i jer su u nama.

No, sve ide puno teže i sporije nego sam planirala pa sam se bila umorila. Zato sam prije mjesec dana (u srijedu 19. prosinca), organizirala najavu projekta i prve aktivnosti: Knjigu u salonu i mozaični razgovor s autorima. Gordana Ostović uredila je knjižaru u stilu štalice jer će prva objavljena knjiga biti tri prikazanja Rajmunda Kuparea koja govore o rođenju, raspeću i uskrsnuću Isusa Krista na kazališno izrazito moderan način! U mozaičnom razgovoru sam predstavila autore koji su i sami govorili: teoretičarke Miriam Mary Brgles (koja piše o HNK), Karolina Vrban-Zrinski (o govoru hrvatskih glumaca), Nadira Puškar-Mustafić (o katarzi), pisci (Irena Kolar, Tahir Mujičić, Boris Senker i kao pisac i kao teoretičar) a čuli smo i song Čede Antolića iz još neizvedene rock opere koju je napravio prema Kupareovim prikazanjima! U počeku su se svi skanjivali, „Ma što ću ja govoriti“, a onda su tražili dodatnu riječ, ubacivali se u razgovor. Nedostajali su nam Denis Peričić (čiju knjigu drama također planiram objaviti) i Ozana Iveković (koja će voditi „knjigaonice“ – radionice vezane uz sadržaje objavljenih knjiga). Zapravo je bilo divno. Baš onako toplo kako sam se nadala da je moguće napraviti na ovome svijetu. Nije nam smetalo ni što je grijanje bilo slabo. Gledala sam u ta krasna mlada (neka i starija) lica koja su izgledala nekako lijepo i blago, smireno i – sretno. Možda je to od svjetla božićnih lampica, možda od toga što su na tom mjestu i u tom trenutku mogli i smjeli biti takvi… A svi na rubovima – upravo zato što su takvi. I tako sam se osnažila da ne odustanem. Ne ćemo propasti! Čuva nas Citadela libri! Koju je „Fi-Ma“ uredila tako toplo i lijepo s galerijom od pravog hrasta jer je Ljubo Kolar bio jedini čovjek koji je shvatio da se tu ne će prodavati kuharice, imao viziju tog prostora i pronalazi majstore da je provede…. Hvala svima.

Utorak, 8. siječnja

Slika Domovinskog rata u zemlji i svijetu: Gostujem na Z1 Voditeljica je i Ana Marija Pecarić, moja bivša studentica, koja me pita: što mi je najvažnije u mom radu kao profesorice na Umjetničkoj akademiji u Osijeku gdje predajem glumcima i lutkarima Povijest drame i kazališta? Silno volim predavati studentima i mislim da mi je najveća vrlina što dajem studentima slobodu odabira. Naime, kad shvate kakvo i zašto je kazalište danas, mogu slobodno slijediti trendove, ali mogu ići protiv njih i usuditi se zagovarati dobro i lijepo… Što mnogi od njih rade i to mi je najveća plaća!

Povod gostovanju bila je knjiga „Slika Domovinskog rata ili od svetišta do nametnute krivnje“ koja je izašla 2018. kao završetak dugogodišnjeg projekta koji je rezultirao s dvije antologije (ratne i poratne hrvatske drame) i dvije teorijske knjige. Te četiri knjige je objavila zagrebačka Alfa i urednik Božidar Petrač. Moj najdraži urednik! Objavio mi je četiri knjige! Nakon gotovo trideset godina pobijedio je Božu Ćovića koji mi je davne 1993. objavio antologiju američke drame u dva toma!

Kod kuće me čeka završavanje izvješća Ministarstvu vanjskih poslova jer upravo o toj sam temi govorila prošli mjesec u veleposlanstvima u Londonu i Beču. Odlično zamišljen natječaj za programe koji na doličan način mogu predstavljati Hrvatsku u svijetu proveden je u rekordnom roku (objavljen u travnju a do kraja godine su odrađenih svi programi). Ponudila sam kazališnu večer War and Art s interaktivnim predavanjem i velikom izložbom fotografija i knjiga.

Ta su me se dva grada, u koja sam došla prvi put (i to sa štakama) različito dojmila, obrnuto od mojih očekivanja.

Možda zato što Engleska sebe predstavlja kao zemlju slobode i demokracije, London me šokirao u negativnom smislu jer tamo vlada diktatura tzv. govora mržnje (hate speech). Proglasili su zaštićene skupine i svaka izjava o njima, bez obzira bila istinita ili ne, bila doista zlonamjerna ili ne, može rezultirati doslovno odlaskom u zatvor! I to na temelju prijave ili dojave! Novine pišu o takvim uhićenjima, a strah od davanja bilo kakve izjave se uvukao u ljude do te mjere da mi se prvi put u životu nitko nije usudio preporučiti neku predstavu prema vlastitom ukusu. Jedino mi je jedan razvođač u kazalištu (usher) preporučio nešto ali – šaptom na uho. Čak je i Hrvatska osamdesetih, kad sam ušla u javni život, bila slobodnija od Londona danas. Jedini koji se smije napasti svim mogućim uvredama pa i otvorenim pozivom na linč (to je tada sloboda mišljenja i pravo na ukazivanje na mane društva iliti kritiziranje) jest bijeli muškarac, heteroseksualac, kršćanin (katolik). Takav im je i kazališni program: uzalud odlični glumci, vrhunske produkcije – ono što se „nosi“ se afirmira, a s onim što se smije napadati sprda se do krajnjeg neukusa. Evo, ni ja se ne usudim napisati protiv koga se ne smije ništa reći da i mene ne optuže za govor mržnje.

Beč me se dojmio sasvim suprotno, a imala sam i ovdje predrasudu. Toliko smo u cijeloj Europi odgajani protiv Habsburgovaca (jedine kraljevske obitelji koja se sustavno dezavuira dok se sve druge – a posebno engleska – veličaju!) da sam i sama potpala pod to, zato sam se ugodno iznenadila vidjevši kako taj grad čuva i poštuje sve one vrijednosti – kršćanske, europske i naše, unatoč svemu onome što nadire i pokušava uništiti te vrijednosti. Advent bez Djeda Mraza a s kršćanskim simbolima, sve nekako fino i stišano a opet svečano, crkve velike i bogate ali mjesta molitve a ne turistički objekti. Skupi dućani u glavnoj ulici su tu tek privremeno, secesijske zgrade koje su prava ljepota ostaju zauvijek. U Schonbrunnu se vidi da je ta, toliko omražena kraljevska obitelj, imala sasvim male spavaonice jer su kraljevi radili po cijele dane i u krevetu samo prespavali, pored kreveta imali klecalo, a neki su članovi proglašeni svetcima. Ali to nije „in“, to sve ide izravno u kategoriju koja se danas mora napadati. Veleposlanstvo je u predivnoj kući, privatna kuća arhitekta Wagnera čija je izložba još bila u ambasadi. Obradovala sam se vidjevši na predavanju i svog bivšeg župnika iz Sigeta, fra Josipa, koji je voditelj misije u Beču, a veleposlanica Vesna Cvjetković je program tako profesionalno organizirala, a uz to nas je i dočekala kao da sam premijer glavom! Nisam to očekivala ali je bilo ugodno.

Predavanje je govorilo o razlici između ratnog i poratnog kazališta. U ratu je ono bilo životno važno, ljudi su ga stvarali ili gledali doslovno u životnoj opasnosti jer je kroz katarzu i pročišćenje osjećaja davalo publici snagu za život, govorilo o smislu životu u vremenu besmisla i ljepoti u vremenu ružnoće. U poratno vrijeme zavladalo je kazalište glavne struje koje slijedi trendove, nameće crnilo i krivnju tvrdeći da je istinito i hrabro a moje istraživanje je dokazalo da ih istina ne zanima kao i da nisu hrabri jer nikad ne napadaju prave centre moći. Volim kad me ljudi slušaju i osvijeste ono što i sami znaju ali sa mnom dobiju potvrdu kroz ozbiljnu analize teme. Tako je nakon Londona jedan kolega iz ambasade rekao: „Baš sad razmišljam i ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put doživio katarzu u kazalištu“, a nakon Beča publika nije htjela otići na kraju predavanja nego je sjedila i gledala u mene očekujući još, pa sam im govorila o razlici u hijerarhiji vrijednosti u kršćanskom i sekularnom svjetonazoru, o smjeni svjetonazora u društvu i njenom odrazu na kazalište i kulturu! Eto, doživjela sam bis na predavanju!